Zabavna i kvalitetna komedija

HNK u Varaždinu; Čini barona Tamburlana, red. Krešimir Dolenčić



  • Čini barona Tamburlana, komedija anonimnog autorstva, pripada specifičnom podžanru koji bi se mogao odrediti kao kajkavska frančezarija. Naime, temelji se na prijevodu i lokalizaciji Molièreova poznatog Građanina plemića, pokazujući u tome neke, s aspekta povijesti hrvatske dramske literature, vrlo zanimljive značajke. Prijevod je, dakako, ostvaren na kajkavskom jeziku i to urbane, građanske kajkavštine. A još je zanimljiviji aspekt lokalizacije, jer anonimni kajkavski autor svoj prijevod smješta u Dubrovnik, navodeći kako se komedija događa vu Raguzi. Sve to Čine barona Tamburlana postavlja kao logičan repertoarni odabir HNK u Varaždinu, koje i inače u svojim programskim odrednicama ističe kajkavski teatar, čega je rezultat produkcija ove komedije na Velikoj sceni HNK u Varaždinu, u režiji Krešimira Dolenčića.

    Premijera je održana 28. veljače. S aspekta izgradnje likova, Čini barona Tamburlana uvelike se oslanjaju na tipove. Tako scenom defiliraju Pravdomerič, Vrtirep, a naslovni Tamburlano tip je neodgovornog nižeg plemića koji si je umislio kako je barun velikog ugleda i značaja i sada troši bez mjere i razuma te si utvara kako ga je Dubrovačka Republika imenovala za poklisara, poslanika u Istanbulu. Mladi Tamburlano naoko je opreka starome, a zapravo nije daleko od njega. Dominacija tipova omogućuje, dakako, laku izgradnju komike, temeljenu na njihovim prepoznatljivim osobinama i stalnim manama, čija je pojavnost dovedena do krajnosti, ostvarujući tako provjereni komični efekt. Čini barona Tamburlana, u smislu načina na koji grade komiku, nisu osobito inovativan tekst - nisu to bili ni u vrijeme nastanka, oslanjajući se vrlo otvoreno na načela klasicističke komediografske poetike, odnosno na Molièreov uzor.

    No, to ne znači kako nisu zanimljiv i zabavan tekst, čije postavljanje na pozornicu nije opravdano samo književnopovijesnim kuriozitetom ili usmjerenjem varaždinskog teatra prema kajkavštini (u tom smislu treba spomenuti kako ovo nije prva produkcija Čina barona Tamburlana na varaždinskoj sceni, a i druge kajkavske prilagodbe Molièrea više su se puta postavljale na nju, među kojima je najrecentniji uspjeli Hipokondrijakuš). Dolenčićeva režija i adaptacija, uz suradnju dramaturga i jezičnog savjetnika Ernesta Fišera (tolnača za kajkavščinu, kako je potpisan u programskoj knjižici), uspješno je pokazala njegovu zabavnost i otvorenost suvremenoj publici.


    Adaptacija teksta za ovu produkciju pošla je od nekoliko, uglavnom precizno artikuliranih premisa. Prva je vidljiva u kraćenju i sređivanju teksta, čime donosi određenu koncentraciju zbivanja, iako predstava nije lišena određenih dramaturških linija koje ne vode drugdje osim izazivanju komičnog trenutka te je mogla biti još i kraća. Ostvarena je cjelina koja, u stotinjak minuta koliko predstava traje, ne gubi na zabavnosti nego stalno izaziva nove komične trenutke, uspješno varirajući tipove i njihove mane iz kojih proizlaze. Sređivanje teksta obuhvatilo je i ponešto peglanja jezika, ostvarujući jezik koji čuva kajkavsku osnovicu iz vremena nastanka teksta, uz ponešto osuvremenjivanja, čime je dobiven razumljiv kajkavski standard, što svakako pridonosi komičnom potencijalu. Druga linija adaptacije mogla bi se nazvati lokalizacijom lokalizacije.

    Naime, predstava je smještena u varaždinski kontekst, pa je tako, primjerice, Pravdomerič opisan kao velikovečnik varaždinski, a sve se događa u varaždinskom ambijentu, što likovi povremeno naznačuju. Time je ostvarena prvenstveno zabavna predstava, čija je komika utemeljena na jednostavnim i kroz povijest nebrojeno puta iskušanim komediografskim principima variranja tipova, ali se iznova potvrđuje prostorom za onu vrstu kazališne zabave kakva dobro prolazi ako se na odgovarajući način približi publici, što je ovoj adaptaciji uspjelo. Ipak, nije bez opasnosti upadanja u podilaženje, gubitak kriterija u stvaranju kazališta kojem je jedini cilj nasmijati publiku na svaki način, zanemarujući estetske kriterije.

    Čini barona Tamburlana tu su opasnost u najvećoj mjeri uspješno izbjegli kroz još jedan prepoznatljiv autorski postupak - konstantan ironijski odmak. Ironija se u predstavi postavlja suptilno, a opet stalno primjetno i prisutno u pojedinim gestama, replikama ili karakteristikama kostima, scenografije, scenske glazbe i ostalih elemenata scenskog dispozitiva. Primjerice, frizure pojedinih likova namjeno su iskrivljene, scenografija na mjestima pogoduje trapavosti pokreta, a replike se obraćaju publici u komentiranju zbivanja na sceni. Sve je to ostvareno u dominantno kostimiranoj likovnosti predstave, jasno smještene u prostorne i vremenske okvire teksta - društvo osamnaestog stoljeća, zapravo njegovu karikaturu. Time je u cjelini postignut balans između jednostavnih, lako prepoznatljivih tipova i njihova variranja na kojem se temelji komično, uz ironiju, koja komičnome daje dodatnu dimenziju i čini ga aktualnijim, a time i zabavnijim. I upravo zabavljanje u neopterećenom, ali ne i podilazećem slogu postaje glavna karakteristika Čina barona Tamburlana. Uspostavivši odmak, Dolenčić se mogao poigrati koječime u predstavi, osiguravajući stalno zabavljanje i pokazujući kako Tamburlano ne pripada (samo) povijesti dramske literature, iako u njoj svakako ima intrigantno mjesto, nego je i zabavna i kvalitetna komedija.



    Scenografija Irene Kraljić i, osobito, kostimi Tee Bašić Erceg slijede mogućnosti kontekstualiziranja predstave u karikaturu povijesnog sloga osamnaestog stoljeća kroz raskošno oblikovanje pomaknuto ironijom. Na sceni je i kvintet glazbenika, koji prate zbivanja autorskom glazbom (skladatelj Ivan Josip Skender), što dobro funkcionira, no moglo je biti i bolje iskorišteno u dinamici komunikacije između glazbe i prizora koju prati. Ansambl predstave u naslovnoj ulozi starog Tamburlana predvodi Vid Balog. Iznimno je komičan i zabavan, ponekad i pretjerano dominirajući prizorima, dok mu je kajkavski savršen. I drugi članovi ansambla igraju neopterećeno i vidljivo je kako se zabavljaju na sceni, a u pomaknutosti kreacije ističu se Barbara Rocco kao sluga Miško te Ognjen Milovanović kao mladi Tamburlano (uz osobite pohvale za uspješno savladavanje kajkavskog). Općenito, scenski kajkavski svih članova ansambla funkcionira vrlo dobro do odlično.

    Zaključno, Čini barona Tamburlana ponajviše su zabavna predstava, uspješno izgrađena u poštivanju povijesne kajkavske frančezarije na kojoj se temelji i njezinu ironiziranju. Varaždinsko je kazalište time ostvarilo afirmaciju svojeg određenja prema kajkavskom teatru, dobivši istovremeno i naslov koji će, vjerojatno, imati publiku i brojne izvedbe.

                                                                                                                                                    Adaptacija i režija: Krešimir Dolenčić
    Jezični savjetnik za kajkavštinu i dramaturg: Ernest Fišer
    Scenografija
    : Irena Kraljić
    Kostimografija: Tea Bašić Erceg
    Skladatelj: Ivan Josip Skender
    Oblikovatelj rasvjete: Ivan Štrok
    Glazbenici: Vanja Jerković, Saša Špoljar/Niko Kos, Andrej Skender, Petar Prepelić/Lovro Povijač, Danijel Otto/Ivan Josip Skender


    Glume: Vid Balog, Ognjen Milovanović, Robert Plemić, Denis Bosak, Zdenko Brlek, Barbara Rocco, Jakov Jozić, Matko Buvač, Jasminka Pomper, Damir Puja, Rajko Hergotić, Mladen Jerneić Grof Erdödy

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2019.

     

     

Piše:

Leon
Žganec-Brajša