Ilustrativnost bez cjelovite vizije

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Ranko Marinković, Kiklop, red. Saša Anočić



  • U Kiklopu, romanu koji je bitno obilježio hrvatsku književnost dvadesetog stoljeća, Ranko Marinković je iznimno uspješno opisao svijet zagrebačkih novinara, pisaca i inih intelektualaca boemskog usmjerenja u vrijeme pred raspad kraljevine Jugoslavije kada na London padaju bombe, ali do nas još nije stigao Drugi svjetski rat. Središnji lik je Melkior Tresić - mladi novinar, ponajviše kazališni kritičar, neka vrsta našeg Hamleta, no njegova nemoć da djeluje na okolinu ne proizlazi iz oklijevanja nego iz straha pred kiklopom Polifemom u kojeg projicira svoj strah pred nadolazećim krvoprolićem.

    Radnja je ipak tek jedan element tog značenjima bogatog romana, čije su bitne vrijednosti i Marinkovićeva umjetnost riječi, a i njegova često esejizirana razmišljanja koja se s događajima razvijaju u svojevrsnoj paralelnoj montaži. Zbog toga je roman vrlo teško prenijeti u druge umjetničke forme, a iako takvo ispreplitanje raznovrsnih odlomaka osim oslanjanja na avangardna kretanja u književnosti dvadesetog stoljeća ukazuje na sličnosti s filmskim postupcima, veće su cjeline strukturirane nalik dramskom djelu. Ipak, poput svih velikih romana niti Kiklopa se ne može u cjelini prenijeti u drugi medij, pa se vrijedna ostvarenja mogu ostvariti promišljenim izborom najvažnijih dijelova Marinkovićeva djela i nastojanjem da se u tom drugom mediju ostvari adekvatno originalan i vrijedan autorski iskaz.

    U punoj mjeri je to prije četrdesetak godina uspjelo Kosti Spaiću u vrlo samosvojnoj kazališnoj interpretaciji Kiklopa koja je u kazališnim modernističkim postupcima našla pandan Marinkovićevim proznim pomacima, dok je briga za dotjeranost i uvjerljivost svih, pa i najmanjih uloga, uspjela dati punu životnu uvjerljivost svim brojnim licima. Blizu takvog uspjeha bio je Antun Vrdoljak u ekranizaciji Kiklopa iz 1982. Vrlo dobro je evocirao atmosferu vremena radnje, smisleno vodio fabulu uz nekoliko iznimno dojmljivih sekvenci, ali mu je opći dojam ipak bio okrnjen nedovoljno ekspresivnim Franom Lasićem u ulozi Melkiora i potpuno neuvjerljivom Marijom Baxom kao fatalnom Vivijanom.



    Nakon toga više nije bilo novih pokušaja, jer je za to trebalo i dugih priprema i velikog autorskog angažmana, pa je zato već i sama najava izvođenja nove dramatizacije u Gavelli izazvala posebno zanimanje. Međutim, taj je ambiciozan projekt nesretno krenuo pod redateljskim vodstvom Zlatka Svibena koji se zbog sukoba s ansamblom morao povući, pa je angažiran Saša Anočić koji ne samo da nije imao dovoljno vremena da do kraja razradi i ostvari svoju viziju Kiklopa nego nije mogao niti bitnije promijeniti podjelu uloga, što se pokazalo kao ozbiljan problem. Doduše, u ansamblu Gavelle ima mnogo vrsnih glumaca, ali izabrani u okviru jedne koncepcije (u kojoj su vjerojatno i zasnovali temelje svoje interpretacije) nisu uvijek bili primjereni i drugoj, po svoj prilici bitno različitoj verziji.

    Zbog takvog spleta okolnosti redatelj je, čini se, bio prvenstveno koncentriran na vizualnu stranu predstave. Uz vrlo inspiriranu kostimografkinju Maritu Ćopo, čiji su kostimi efektno dočarali duh vremena, Saša Anočić dojmljivo je rekreirao atmosferu intelektualno-boemskog dijela Zagreba neposredno pred Drugi svjetski rat, a u tome mu je pomogla i sugestivna glazba Matije Antolića (koji se na sceni pojavio i kao ulični svirač zajedno s Hrvojem Klobučarom i Jeremijom Bundalom). Čak je i minimalistička scenografija (koju je također sačinio Saša Anočić) uspijevala dati uvjerljiv okvir toj posebnoj atmosferi, iako joj je primarna, vrlo uspješno realizirana zadaća, bila da brzom transformacijom omogući vještu montažu prizora koji su se zbivali na vrlo različitim mjestima. Time je predstava ostvarila brz ritam i uspjela vezati pozornost gledatelja za cijelog trosatnog trajanja predstave koja je pregledno prikazala sve bitne dijelove fabule Marinkovićevog romana.

    Njenoj zanimljivosti pridonio je uspjelim transformacijama i onaj veći dio brojnog glumačkog ansambla kojeg je svaki član tumačio po više malih, vrlo različitih i jasno profiliranih uloga (Hrvoje Klobučar, Sven Medvešek, Nenad Cvetko, Andrej Dojkić, Natalija Đorđević, Ivica Pucar, Ivan Grčić, Antonija Stanišić Šperanda, Andrej Kopčok, Đorđe Kukuljica, Nikola Baće i Anja Đurinović Rakočević), pa se može zaključiti da je Saša Anočić napravio atraktivnu ilustraciju Marinkovićeva romana ili preciznije njegove radnje.  



    Međutim, vizualna privlačnost nije dostatna za stvaranje velike predstave, a redatelju su za dublje ulaženje u smisao i kompleksnost Marinkovićevog teksta nedostajali i vrijeme i snažniji angažman u stvaranju vlastite vizije koja će se baviti i smislom teksta i predstave. Nažalost, takvu usmjerenost na vanjske znakove prihvatio je i inače veliki glumac Franjo Dijak u ulozi Melkiora. Već samom svojom pojavom (a čini se da je baš zbog Melkiora - koji  ne jede, jer se boji da će ga kiklop pojesti - znatno smršavio) djeluje kao sjajan izbor, što potvrđuje i čitavim govorom tijela, načinom ponašanja, reakcijama u susretima s drugim ljudima, No, niti redatelj niti on ne traže zahtjevna i nužno komplicirana teatarska rješenja za prikaz protagonistovih psihičkih stanja, razmišljanja i osjećaja (što je kod Marinkovića iznimno važno) nego sve to ilustriraju unutrašnjim monologom koji u offu dolazi sa zvučnika.

    Drugi bitan element predstave kojim se osiromašuje bogatstvo tekstovnog predloška jest način kako je zamišljen uz Melkiora najdojmljiviji lik romana – Maestro, u kavanskom svijetu u kojem se Melkior kreće dominantna figura u kojoj se na nepredvidiv način miješaju alkoholizam, ludilo i genijalnost, što je daleko od bilo čega što je Dražen Kühn do sada igrao. A da Kühn nije bio najsretniji izbor za ulogu pokazuje i to što, ma koliko on u čudnoj koncepciji (nedvojbeno i redateljevoj, a ne samo svojoj) zadovoljavajuće igrao Maestra, taj lik za kavanskim stolom, čak i kad pije, djeluje poput pročelnika nekog ureda koji bilježi ponašanja svojih podređenih. Zato i njegove riječi umjesto iznenadnih proplamsaja originalnih ideja u ovoj verziji nude tek povremene, tek donekle duhovite doskočice, pa on nije prava suprotnost Melkioru svojom prividnom snagom kojom ismijava protagonistove zebnje, da bi se na kraju otkrilo da i njega more isti strahovi od rata kojem će izbjeći originalnim samoubojstvom (mokrenjem na žice dalekovoda). A i taj bizarni kraj teško je povezati s licem koje tumači Kühn. Znatno su uvjerljiviji i scenski životniji Amar Bukvić (Don Fernando) i Živko Anočić (Ugo), a svu posebnu karizmatičnost potrebnu za Maestra pokazao je u najvrednijem glumačkom dometu predstave Filip Šovagović u po opsegu i značenju nažalost mnogo manjoj ulozi Atme.



    To ipak nije bilo dovoljno za složeniju i značenjski bogatiju predstavu, čemu nisu posebno pridonijele niti interpretatorice uloga kao pokazateljice važnosti ljubavnog i erotskog dijela života Melkiora i ostalih muškaraca. Kako niti kod Marinkovića one nisu potpune ličnosti nego funkcije koje određuju muškarce, niti u predstavi nisu mogle biti kompleksnija lica. U ulozi Vivijane, idealizirane Melkiorove ljubavi, promiskuitetne prema ostalima ali ne i prema njemu, Diana Vidušin je umjesto prave fatalne žene kreirala karikirano priglupu zavodnicu koja jedino zna manipulirati svojim čarima, dok je Martina Čvek kao udana žena opsjednuta seksom i Melkiorova ljubavnica ipak uspijevala stvoriti životniju scensku pojavu.

    Kiklop u režiji Saše Anočića može šarmirati svojom scenskom atraktivnošću zbog koje se lako gleda, ali značenjsko osiromašenje i pojednostavljenje lica ipak neće zadovoljiti zahtjevnije gledatelje.



    Redatelj i autor dramatizacije: Saša Anočić
    Dramaturginja: Petra Mrduljaš
    Scenograf: Saša Anočić
    Kostimografkinja: Marita Ćopo
    Autor glazbe: Matija Antolić
    Autorica video materijala: Jelena Sušac
    Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
    Suradnica za scenski govor: Ivana Buljan Legati
    Asistent scenografa: Tomica Hrupelj
    Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić
    Autorica fotografija: Vladimira Spindler

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2019.

Piše:

Tomislav
Kurelec