uspjeh suvremenog cabareta

Satiričko kazalište Kerempuh u koprodukciji s Kazalištem Moruzgva: Ivan Leo Lemo Cabaret Preko veze, red. Ivan Leo Lemo



  • Kabaret kao rubno kazalište koje je najčešće izvan pozornica (u kavanama i sličnim prostorima) u direktnom kontaktu s publikom formiralo specifični način predstavljanja, danas   nema onu popularnost koju je i u nas imalo do početka Drugog svjetskog rata. Danas se pogotovo rijetko pojavljuje u izvankazališnim prostorima koji su mu bili prirodni okoliš (a koje danas donekle uspijeva preuzeti stand-up). Međutim, sve više je pokušaja da se na kabaretskom naslijeđu grade suvremene predstave, a Ivan Leo Lemo je ne samo kao redatelj nego i autor teksta Cabareta „Preko veze“ u koprodukciji Kerempuha i Moruzgve ostvario vrlo zanimljivu predstavu na tom tragu.

    Temelj joj je svojevrsna kombinacija kabareta i stand-upa, jer četiri protagonistice kroz   monologe povezane paralelnom montažom iznose svoje životne priče izravno se obraćajući publici da bi se tek postupno i vrlo vješto njihovi iskazi povezali u cjelovitu fabulu. Pritom su prijelazi iz jedne ispovijedi u drugu efektne kabaretske točke koje svoju atraktivnost vuku iz glumačkog umijeća da se i u tom stiliziranom prikazu zadrži čvrsta profiliranost likova kojoj bi pjevački ili plesački perfekcionizam bio neprimjeren. Iako i naslov, a i najave predstave u prvi plan stavljaju ostvarivanje napredovanja u karijeri i društvenom statusu preko veze kao jedno od najvećih zala našeg društva, protagonisticama je to tek prvi korak, a prave uspjehe postižu uglavnom ucjenom kojom se osvećuju za poniženja koja su u početku doživjele.



    Lemo je pokazao iznimne dramaturške sposobnosti u stvaranju složenije strukture cjelovitog komada nadrastanjem pukog povezivanja vrhunske kabaretske tradicije i stand-upovskih monologa. No, kod nekih se rečenica (a i stihova u songovima) osjeti da je on ipak prvenstveno redatelj, a manje pisac. Zato mu se događa da ponekad izravno iznosi svoje stavove, čak i iznad satiričnih (u tom pogledu mnogo elastičnijih) standarda. Što se pak tiče davanja kazalištu tako presudne uloge u društvenom životu i podjeli moći - shvatljivom jer se radi o području koje najbolje poznaje i snažno emotivno doživljava, to mu omogućuje postizanje autentičnosti upotpunjene opravdanom grotesknošću, koja u rijetkim trenucima prelazi mjeru i podsjeća da bi razlog i autoru kao i njegovim protagonisticama glavni motiv mogla biti osveta – u njegovom slučaju splitskom HNK-u s kojim je Lemo imao vrlo neugodnih iskustava kao kandidat za ravnatelja, a što se ovdje može naslutiti iako se u predstavi radi o Zagrebu i jednom od njegovih gradskih kazališta. Vjerojatno su iz istog razloga tri protagonistice iz Dalmacije, uključujući i onu u jednom trenutku najmoćniju – zagrebačku gradonačelnicu, iako Dalmacija nije ona regija iz koje dolazi većina novih moćnika. A to što niti jedna od njih četiri nije iz Zagreba možda je autorova konstatacija kako su pridošlice potisnule Zagrepčane ili pokazatelj da niti njega - bez obzira na to koliko dugo boravio u metropoli, ne zanima duh koji je taj grad imao i koji se sve više gubi.

    Međutim, treba priznati da te (ipak periferne) dvojbe oko teksta ostaju potpuno u sjeni vrlo uspjele Lemove režije koja najviše domete postiže u suradnji sa sjajnim glumicama. Ana Begić kombinacijom energične autoritarnosti i sarkastične samoironije ostvaruje vrlo uspjelu interpretaciju Siščanke koja je kao mlada ekonomistica stigla preko veze u zagrebačko kazalište da bi postala šefica računovodstva kojoj je glavni posao falsificiranim računima omogućiti ravnatelju krađu i bogaćenje. Potom to koristi za ucjenu kojom postaje ravnateljica. No, njenu je priču čula mlada Dubrovkinja koju efektno - miješajući seksepil, vulgarnost i promućurnost u raspoznavanju nepisanih zakona našeg korumpiranog društva, tumači Ana Maras Harmander kao djevojku koja je zahvaljujući ocu poznatom liječniku, a potom i ministru završila ne samo školu nego i studij glume na ADU, iako je i njoj bilo jasno da nema talenta.



    Nakon očeve smrti pada sve niže, pa joj je dobivanje glumačkog angažmana ucjenom ravnateljice životna prilika da se izvuče s dna. Ravnateljica pristaje, ali da bi dobila odobrenje mora pronaći prljavo rublje Splićanke koja je postala prva zagrebačka gradonačelnica. Nju efektno tumači Mila Elegović suvereno se poigravajući stereotipima naivke, Barbike i plavuše, pronalazeći pravu mjeru između afektacije i naznaka mentalne snage i odlučnosti da bi ostvarila ličnost koja je nakon luksuznog života u braku iz računa i pada u siromaštvo nakon smrti muža tajkuna pristiglog iz Kanade, našla snage pokrenuti uspješan vlastiti biznis uz pošten odnos prema radnicama, što je vodi do pobjede na izborima. No, i ona ima slabu točku koju ravnateljici kazališta odaje čistačica iz Hrvaca kod Sinja koju Linda Begonja dojmljivo tumači kao ženu iz naroda koja odavno nema iluzija o načinu na koji društvo funkcionira, pa će i ona kada sve krene nizbrdo ucijeniti ravnateljicu i postati inspicijentica u kazalištu.

    Te glavne niti radnje Ivan Leo Lemo obogatio je satiričkim ubadanjem mnogih karakteristike naše današnjice - u rasponu od koketiranja s ustaštvom i netolerancije prema drugačijima do licemjerja i droge i stvorio kompleksnu i vrlo zabavnu predstavu, pravi vrhunski suvremeni kabaret koji će biti rado gledan i na Kerempuhovoj sceni, ali i na vrlo vjerojatnim brojnim gostovanjima, što će omogućiti ansambl proširen vrijednim alternacijama (Jelena Miholjević, Mirela Videk Hranjek i Ecija Ojdanić) za sve uloge osim gradonačelnice.



    Redatelj
    : Ivan Leo Lemo
    Koreograf: Leo Mujić
    Skladatelj: Zvonimir Dusper Dus
    Scenografkinja: Irena Kraljić
    Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
    Oblikovatelj rasvjete: Martin Satovic

    Glume: Mila Elegović, Jelena Miholjević/Ana Begić, Ana Maras Haramander/ Mirela Videk Hranjec, Linda Begonja/Ecija Ojdanić

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2019.

Piše:

Tomislav
Kurelec