Veličanstvena razornost smijeha
Grupa i Triko Cirkus Teatar: Dario Fo, Mistero Buffo, red. Lee Delong
-
Mistero Buffo je visokom vrijednošću predstave, ali i po mnogim drugim elementima, izniman događaj u zagrebačkom kazalištu. Premijerno je izveden na pozornici Zagrebačkog plesnog centra a ne na nekoj od brojnih scena u gradu, a i nastavit će se igrati u prostorima koji nisu uvijek namijenjeni kazališnim izvedbama. Iako je Mistero Buffo jedan od najvrjednijih kazališnih komada nobelovca Darija Foa, koji ga je i sam izvodio tridesetak godina (1969–1999) ne samo u Italiji nego i u drugim zemljama, čak i izvan Europe, Dražen Šivak nije uspio za njegovu realizaciju dobiti financijsku podršku ni republike, a niti grada Zagreba. Duboka želja i potreba za njegovom interpretacijom u našoj sredini navela ga je da nakon niza godina reaktivira Grupu, koju je početkom prošlog desetljeća osnovao s kolegama svoje generacije ali koja godinama nije djelovala jer su svi u međuvremenu krenuli različitim putevima. Pomoć je pronašao u koproducentu Triko Cirkus Teatru. Odobrenim preusmjeravanjem inicijalnih sredstava za jednu drugu izvedbu, ta se nezavisna kazališna skupina priključila stvaranju predstave koja je svojim scenskim oblikovanjem bila bliska njihovoj vrlo uspješnoj usmjerenosti prema Novom cirkusu. No, ta su sredstva mogla pokriti tek mali dio predstave i kao prva u nas gotovo se isključivo financirala crowd fundingom, što će reći preko internet organiziranim privatnim prilozima. Iako sretan da je usprkos pesimističnim prognozama u tome uspio, Šivak ipak ne podržava širu uporabu takvog načina financiranja jer s pravom smatra da bi institucije trebale sufinancirati kvalitetne nezavisne programe i onda kada ne dijele njihove političke stavove, jer raspolažu novcem namaknutim iz poreza svih građana od kojih znatan broj ne dijeli njihove stavove i ideologiju.Doduše, i u Italiji i izvan nje Mistero Buffo i njegov autor nailazili su na još mnogo teže prepreke. U domovini je trpio maltretiranje specijalne policije, Vatikan je prikazivanje predstave na nacionalnoj televiziji okarakterizirao kao blasfemiju, a u SAD-u (davno prije Trumpa) bilo mu je zabranjeno njeno izvođenje. Zato redateljica zagrebačke izvedbe s pravom bilježi u programu predstave: „Mistero Buffo krikom poziva da stanemo na daske i damo inteligentni komični oblik općem bijesu ‘malog čovjeka’. Dok naše postojanje na ovom planet izdiše, političko-industrijska vojna oligarhija nastavlja bacati dimne zavjese ne bi li masama odvukla pažnju. No dižu se glasovi, a glas Daria Foa kao i uvijek oštar je poput britve.” Amerikanka Lee Delong, koja potpisuje ovaj stav, u Francuskoj se afirmirala kao glumica, koreografkinja i pedagoginja, posebice u povezivanju klaunske tehnike i suvremenog kazališnog izraza. Odigrala je i važnu ulogu u profiliranju i razvitku Triko Cirkus Teatra dugogodišnjom suradnjom i kao pedagoginja i redateljica nekoliko njihovih vrlo uspješnih predstava. Dražen Šivak je s njom našao mnogo zajedničkih točaka u odnosu prema suvremenom društvu i nastojanju da klaunovskim odnosom prema publici obogati kazališni izričaj jer je to, a ne želja da prijeđe u tu profesiju koju inače cijeni, bio razlog njegovog boravka na Nouveau Clown Institutu u Barceloni.
U suradnji s redateljicom izabrao je iz Foova komada tri narativne cjeline, izostavivši iz teksta autorovo izravno iznošenje stavova, a usredotočivši se na njegovo oživljavanje tradicije talijanskog pučkog teatra - od srednjovjekovne farse i pričanja priča do commedije dell’arte kao sredstva originalnog načina oblikovanja žestoke satire. Fo je time ostvarivao neposredni kontakt s gledateljem, koristeći grotesku i odmak od realističnosti za realizaciju izrazito društveno kritičkog političkog kazališta. Šivak svemu dodaje i naglašeno klaunovsko ishodište od prvog kontakta s publikom, kojoj se izravno obraća pozivajući je veselim nastupom i sjajnim korištenjem gesta ruku i prstiju da mu se pridruže. Da ta koncepcija proizlazi ne samo iz njegove želje da se smijehom rasprši strah od odnosa koje će razotkriti u predstavi nego i iz suvremene interpretacije tradicije, pokazuje prvi dio predstave – Rođenje glumca. U originalu kao oznaka profesije stoji „giullare“, što je u srednjem vijeku bio naziv za sve ulične zabavljače - od lakrdijaša i luda do klaunova i putujućih glumaca. Taj dio je priča o tome kako je čovjek koji stoji pred publikom od siromašnog srednjovjekovnog seljaka postao glumcem. Naime, tražeći zemljište na kojem bi s obitelji mogao preživjeti, kao jedino slobodno našao je potpuno pusto kameno brdo na koje je počeo nanašati zemlju, ali niti time nije uspio riješiti problem jer nije mogao donijeti dovoljno vode za navodnjavanje. Sve se promijenilo kada je na vrhu brda slučajno otkopao izvor. No kad je imanje počelo sjajno uspijevati, pojavio se obližnji veleposjednik zahtijevajući da mu seljak preda zemlju, a pomagali su mu i vojnici i svećenik, pa je seljak na kraju ostao na zemlji tek nakon toliko muka da su mu od poniženja pomrli i žena i djeca.
I on sam, prestavši vjerovati u Božju providnost, odlučio je prekinuti svoj život, no tada se pojavio Krist i šapnuo mu kako je sve što mu se desilo imalo razlog. Bio je predodređen postati glumcem koji će ljudima ispričati kako i zašto mu se dogodila životna tragedija, ali na komičan način, da bi privukao publiku zbog važnosti da do što većeg broja gledatelja dopre pokazivanje mehanizama eksploatacije čovjeka koji bi trebao živjeti od vlastitog rada. Šivak u ulozi srednjovjekovnog putujućeg predstavljača postiže sličan neposredan kontakt s današnjom publikom da joj - zabavljajući je na danas rijetko viđen način – dojmljivo prikazuje kako i današnja eksploatacija funkcionira na gotovo identičnim principima. Da bi to postigao Šivak se stavlja u poziciju klauna, ostvarujući tako čvrstu povezanost s auditorijem, ogoljujući svoju profesiju do rijetko sagledavanih dubina njenog smisla. Uz to kao drugu stranu medalje precizno plasira samoironiju koja ga vraća na razinu ravnopravnog razgovora s gledateljem kao pojedincem. Za to rabi tehnike ne samo glume, fizičkog teatra, koreografije i cirkusa da bi se transformirao u svaku ličnost koju prikazuje (u cijeloj predstavi je to tridesetak različitih likova), povremeno se tako brzo mijenjajući da uspijeva prikazati dva sugovornika u žustrom dijalogu. Time razbija okvire uobičajene monodrame. Pritom mu pomaže izvrsni glazbenik Igor Dorotić koji je na sceni stalno uz njega, ponekad kreirajući atmosferu trubom, ali povremeno kritički komentirajući što glazbenim akcentima što ekspresivnom mimikom protagonistovu izvedbu, na što mu i Šivak u nekim trenucima odgovara na njegovom glazbenom terenu koristeći se trianglom.U drugom dijelu predstave Lazarovom uskrsnuću razotkrivanjem strukture kazališne izvedbe i eksploatacijskih odnosa pridružuje se razotkrivanje skrivenih motiva gledatelja. Virtuozno se premećući iz jedne u drugu ličnost, Šivak kreira mnoštvo koje iščekuje Lazarovo uskrsnuće kao suvremeni spektakl. Gledatelji se bore za mjesto čim bliže grobu, drugi se ljute što Isus kasni, neki nastoje zaraditi na prodaji napitaka i hrane, pojavljuju se i lopovi koji gužvu koriste za krađu, a svi se licemjerno pozivaju na svoju religioznost, iako ih zanima senzacija a ne vjera. Bliskost predstavljača i njegova sugestivnost navodi gledatelja da tu gomilu ne gleda s kritičkom distancom nego da se zapita u kojoj mjeri je i on sam sklon takvom ponašanju gomile.
U Bonifaciju VIII o papi na razmeđu trinaestog i četrnaestog stoljeća, poznatom po tome što je htio uz vjersku zadržati i svjetovnu vrhovnu vlast u vremenu u kojem se počela gubiti, Šivak u interpretaciji Foovog komada ide još dalje u prikazu sukoba prave vjere i pohlepe Crkve. Papa ne vjeruje da se Isus doista pojavio. No, iako mu se čini da je vjerojatnije kako se radi o varalici, ipak za svaki slučaj skriva većinu svog bogatstva. Ali, kad Isus traži da se vrati skromnosti i istinskoj vjeri, on se odlučuje obračunati s tim revolucionarom, a izgledi za pobjedu mu baš i nisu mali. Naravno, Mistero Buffo i ovdje ukazuje na sličnosti s današnjim vremenom i mogućim strahom od takvog ishoda. Međutim, i ovdje Dražen Šivak (uz pomoć režije Lee Delong) virtuoznom interpretacijom oba protagonista i onih oko njih uspijeva groteskom izazvati smijeh kao najjače oružje protiv svih mračnih sila koje prijete dostojanstvenom životu pojedinca. Prenoseći gledatelju takav odnos prema stvarnosti Mistero Buffo ga čini potpuno svjesnim eksploatacije i tragičnog društvenog ustroja ne samo srednjovjekovlja nego i današnjice, ali pružajući mu mogućnost da se toj mračnoj situaciji odupre smijehom čini ga ispunjenim i spremnim da se i razmišljanjem i emocijama suprotstavi beznadnosti koju svakidašnjica tako često generira. Kako ne držim da je smisao kazališta u dizanju revolucije, za koju ono i nije opremljeno, cijenim da Mistero Buffo predstavlja izvanredan primjer politički angažiranog teatra kao jedna od najvažnijih i najboljih predstava čitave zagrebačke kazališne sezone.
Redateljica: Lee Delong
Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
Vizualni identitet: Klarxy
Prema tekstu autora: Dario Fo
Prijevod: Tatjana Peruško
Koprodukcija: Kazalište Grupa i Triko Cirkus TeatarGlumi: Dražen Šivak
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. veljače 2019.
Piše:

Kurelec