Zastrašujuće formatiranje

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Henry Shields, Jonathan Sayer i Henry Lewis, Raspad sistema, red. Borko Perić

• 
  
  Dok su se gledatelji gurali od ulaza prema garderobi, kroz gužvu se - galameći o tome kako su mu nestali CD-ovi, probijao čudno odjeveni mladić u kojem mnogi nisu prepoznali talentiranog glumca Josipa Brakusa. On igra Đoleta, majstora rasvjete i tona (ulogu koju će u alternaciji tumačiti i redatelj predstave Borko Perić, jedna od Kerempuhovih glumačkih zvijezda). Predstava je time počela znatno prije nego što je publika stigla do svojih sjedala, a i kada gledatelji uđu u dvoranu, među njima i dalje juri nesretni Đole koji je izgubio glazbu za predstavu. Na pozornici pak Ana Maras Harmander u ulozi inspicijentice pokušava učvrstiti scenografiju koja se raspada da bi mogla početi predstava Umorstvo u dvorcu Haversham.  Najavljuje je Hrvoje Kečkeš (koji će u tom komadu interpretirati inspektora Cartera) predstavljajući se svojim pravim imenom i prezimenom, uvjeravajući gledateljstvo da će sjajan Kerempuhov ansambl unatoč nekim sitnim tehničkim problemima uspjeti na opće zadovoljstvo izvesti taj krimić.

  Takav zabavan početak mogao bi ukazivati na to da se Kerempuhov ansambl u zanimljivoj varijanti „teatra u teatru“ za zanimljivo razotkrivanje svojih kazališnih postupaka i komičnih nezgoda u njihovoj realizaciji odlučio poslužiti Raspadom sistema (kako je prevoditelj Matija Vasić inventivno preveo originalni naziv The Play That Goes Wrong). Komad su za potrebe svog kazališta napisali glumci i dramatičari londonskog Mischief Theatrea Henry Shields, Jonathan Sayer i Henry Lewis, a koji se vrlo brzo prometnuo u uspjeh mnogo širih razmjera od višegodišnjeg igranja na njihovoj pozornici. Osvajanje prestižne nagrade Olivier i prodor na Broadway naveli se teatre u mnogim zemljama da ga postave na svoje scene i komercijalni uspjeh je bio gotovo siguran bez obzira na to koliko bi tekst prilagodili mentalitetu vlastite sredine i specifičnostima svojeg kazališta.

  
  
  Za očekivati je bilo, posebice nakon efektnog uvoda, da će Kerempuh baš zbog vrsnog glumačkog ansambla u tome iskazati znatnu originalnost. No, ona je ostala samo u detaljima kojima su glumci obogatili svoje uloge, najvjerojatnije vlastitim iskustvima s nezgodama. Međutim, struktura komada ostala je nedirnuta, što nikako nije moglo zadovoljiti zahtjevnijeg gledatelja. Predstava u predstavi Umorstvo u dvorcu Haversham potpuno drugačije djeluje u okviru engleske kazališne tradicije u kojoj su krimići stalno prisutni, a Mišolovka Agathe Christie je predstava koja je (uz mijenjanje glumaca, ali ne i ostalih elemenata izvedbe) postala svjetski rekorder po godinama (točnije mnogim desetljećima) opstanka na sceni. Zbog toga je sprdanje s takvom vrstom krimića ismijavanje nečeg općepoznatog gledateljima. Međutim, u zagrebačkom se teatru vjerojatno manje nego jednom u deceniju može vidjeti neki primjerak tog žanra, pa bi čitava stvar vjerojatno mnogo bolje funkcionirala da se za predmet karikiranja uzela neka od brojnih uspješnica Kerempuha, što bi zahtijevalo i mnogo ozbiljniji rad dramaturginje Dore Delbianco.

  Doduše, publici smiješno djeluje kada partneri sjedaju na mrtvaca (Luka Petrušić) koji prevrće očima, a kasnije i odlazi s ležaja. Ipak, očekuje da joj se koliko-toliko smisleno prikaže nekakav zaplet, pa da ga se onda počinje karikirano i groteskno razlagati. Jer ovako je svako lice predstave ostalo prilično izolirano, gomilajući (ne uvijek sretno) geg za gegom - od slapsticka do nespretnosti u izgovaranju teksta koje su se toliko puta ponavljale na isti način da su prestajale biti smiješne, a postajale zamorne. Zbog toga su lica predstave međusobni odnos uspostavljala na razini nepostojeće krimić-fabule, te su vrlo dobri komičari (uz spomenute i Nikša Butijer, Damir Poljičak i Matija Šakoronja) uglavnom igrali svatko za sebe, a jedina potpuna scenska napetost nastaje između dvije vrsne interpretatorice - Ane Maras Harmander (kao inspicijentice koja silom prilika mijenja glumicu koja se čini također mrtvom) i Anite Matić Delić, koja komičnom pretjeranošću igra glumačku zvijezdu koja tumači pokvarenu Havershamovu zaručnicu. Kada se ona vrati iz mrtvih, inspicijentica joj ne želi vratiti ulogu i njihov sukob je najosmišljeniji dio predstave.

  
  
  Borko Perić kao redatelj svoje je glumačko iskustvo i poznavanje ansambla iskoristio da svima pruži prilike za glumačke bravure, obogaćene i nekim na prvi pogled vrlo uspjelim rješenjima kompletnih komičnih prizora. Međutim, ako se na internetu pogleda originalna londonska izvedba, vidi se da su gotovo sva redateljska (i scenografska) rješenja ne samo slična nego gotovo identična, tako da redatelj i njegovi suradnici ovdje doista nisu autorski tim nego neka vrsta tehničkih izvršitelja. Ono što još više zbunjuje jest i činjenica da se po dostupnim insertima izvedbi u drugim zemljama vidi da su i tamo u potpunosti kopirali londonsku predstavu. To već počinje sličiti na televiziju, gdje se primjerice danas često radi prema gotovim modelima (tzv. formatima) kupljenima od inozemnih distributera koji nerijetko imaju klauzulu i o tome da imaju pravo provjeriti realizira li se njihov proizvod na zadovoljavajući način. A to dominira i u programima u kojima su naši autori znali pokazati više inventivnosti i dosezati čak više domete od stranih (pa čak i onih koje se danas kopira), poput kvizova i nekih zabavnih emisija. Da to rade komercijalne televizije koje preko već provjerenih uspješnica igraju na sigurno nešto je shvatljivije od toga da to u istoj mjeri radi i nacionalna televizija. A Raspad sistema u Kerempuhu izaziva strah da se isto počelo događati i u našem kazalištu. Ako je tome tako onda se naravno niti dramaturginji niti redatelju ne može ništa zamjeriti, jer su korektno odradili posao kao zaposlenici kazališta koje se na takav potez odlučilo. No, u tom je slučaju potpuno neshvatljivo zašto je takvu odluku donijela uprava kazališta koje je do sada pokazalo da i vlastitim kreativnim snagama može proizvesti i vrlo vrijedne i širokoj publici iznimno zanimljive predstave. A uz to bi onda išlo i pitanje može li takvo nešto raditi kazalište koje prima dotacije za svoje (umjetničke, originalne...) programe a ne za kopije stranih uspješnica i bi li Raspad sistema trebao participirati u tim sredstvima.

  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. veljače 2019.

Piše: