Opterećeno viškom retorike

Kazalište Planet Art; Juan Mayorga Ljubavna pisma Staljinu, red. Saša Broz



  • Potreba za kontrolom svih sfera života društva u kojem je stekao vlast, poznato je i višestruko potvrđivano načelo djelovanja različitih ideologija i njihovih protagonista, zbog čega im se i pridaje predznak totalitarnih. Osobito, kontrolu je potrebno provesti i učvrstiti nad onim dijelom društva koji bi mogao stvoriti ideje suprotne totalitarnima, a redovito to je i umjetnost, književnost. Sve je ovo dobro poznato i spada u opća mjesta totalitarnog načina razmišljanja u održavanju na vlasti. A u tome - praksi kojoj je u temelju gušenje kreativnosti i nametanje ideološkog modela stvaranja, osobito je djelotvorna metoda dovođenje do ludila. U načinu na koji će se umjetnike primorati na stvaranje u skladu s vladajućom poetikom ili, ako to već nije moguće, ušutkati, eliminirati iz javnog diskursa. Dramski tekst Juana Mayorge - suvremenog španjolskog dramatičara, Ljubavna pisma Staljinu bavi se upravo time - totalitarnim načinom dovođenja umjetnika do ludila. Na zagrebačku ga je scenu, premijerno u GDK Gavella a reprizno najčešće u Maloj sceni (na izvedbu u tom kazalištu, 27. siječnja, odnosi se ovaj tekst), postavilo Kazalište Planet art Marka Torjanca, u režiji Saše Broz (koja ga je režirala već 2000. u &td-u).

    Mihail Afanasjevič Bulgakov danas je općeprihvaćen kao jedan od klasika ruske književnosti, osobito u prozi, a onda i u dramskom dijelu svog opusa. Za života to nije bilo moguće, jer Bulgakov gotovo nije objavljivan. Izdavanje djela bilo mu je zabranjeno, a i ono što bi uspio nekako objaviti, bilo je od režimske kritike dočekivano natjecanjem u oštrini ideološki motiviranih napada. Bulgakov se obraća, a kome drugome nego autoru i kreativnom direktoru svih zabrana u tadašnjoj sovjetskoj Rusiji, Staljinu. Piše mu pismo. Zapravo mu pokušava napisati pisma, brdo pisama o svojem neizdrživom položaju pisca kojem nije zabranjeno pisanje, ali kao da jest. Pisca koji je vezan uz domovinu i u njoj nalazi jedinu mogućnost svog umjetničkog ostvarenja, a supruga Jelena Andrejevna i primjeri drugih autora pokazuju mu kako je jedini racionalan izlaz emigracija. Dok ne primi Staljinov telefonski poziv, a uskoro i posjet.



    Ideja dramskog teksta Ljubavna pisma Staljinu temeljena je na povijesnoj epizodi - iz Bulgakovljeve perspektive vjerojatno ključnoj životnoj dvojbi koja može dovesti i dovodi do ludila, a iz pozicije Staljinove, kreativnog, zabavnog načina kako manipulirati piscem, intelektualcem nesnalažljivim u ideologijama i njihovim političkim realizacijama. Istovremeno, djelo se postojano poigrava sa zbiljom i fantastikom, dovodeći Bulgakova a i gledatelje u stalnu dvojbu o tome što se događa u piščevoj fantaziji, a što u njegovoj kreativno-zarobljeničkoj zbilji. Staljinova zluradost osobito je vidljiva u razgovorima s Bulgakovom, a pokazuje i Mayorginu potrebu za oblikovanjem teme koja će biti politička, suočavati se s ideološkim nametanjem i gušenjem autora, ali istodobno ne prelazeći u politikanstvo, plakatnu obradu teme i korištenje dramske forme samo kao medija za metaumjetničko obračunavanje s totalitarističkom cenzurom. Ljubavna pisma Staljinu to čine, razvijajući istovremeno likove Staljina i Bulgakova u odnose koji nisu jednoznačni niti se iscrpljuju u parolama o umjetnosti i cenzuri, što se pokazalo pozitivnim dijelom i Planet artove predstave koja, iako pokazuje jasne politične, ponekad i aktivističke momente („Gdje si bio 1917.?“, pita Staljin Bulgakova), donosi i studiozan portret dvojice koji, eufemistički, kreativnost ostvaruju na različite načine.

    Iako Ljubavna pisma Staljinu traju oko sat i četrdeset pet minuta te imaju dobar ritam temeljen na Staljinovom izluđivanju Bulgakova, predstava ima i viškova. Naime, tekst se počesto zapliće u retoričnost, ponavljanje istih motiva o totalitarizmu koji Bulgakova izluđuje a Staljina zabavlja. Staljin dovodi Bulgakova do ludila i svojevrsne opčinjenosti autorom tog piščeva stanja, no to je nekako upisano već od početka i događa se kao logična realizacija piščevih sputanosti režimom i bjesomučnog pisanja pisama o tome diktatoru. Jednostavno, bilo bi bolje kada bi predstava trajala nešto kraće, ako ni zbog čega drugoga onda kako bi se izbjegla ponavljanja i ispunjavanje vremena zanimljivim, angažiranim i promišljenim političkim motivima, ali koji su već potrošeni ranije tijekom predstave.



    Troje Glumaca - Franjo Dijak kao Bulgakov, Marko Torjanac kao Staljin (koji je tu ulogu već igrao u spomenutoj produkciji prije skoro dva desetljeća) te Anastasija Jankovska kao Jelena, supruga Bulgakovljeva, snalaze se na sceni, igraju snažno i raspoloženo, ali su skloni pretjeranoj ekspresivnosti, čak i deklamiranju. Vjerojatno pod utjecajem teksta, što mizanscena, koja glumce stavlja u prvi plan omogućava, a sve je podržano i specifičnom arhitekturom Male scene, koja nameće blizinu gledališta i prizorišta, pojačavajući tako dojam. Osobito je sve ovo vidljivo u Bulgakovljevim replikama, punima razmatranja o njegovom statusu i ludila do kojeg ga dovodi, što Franjo Dijak donosi snažno a opet nekako pretjerano. Marko Torjanac Staljina gradi na finoj razmeđi totalitarnog diktatora i zluradog čovjeka koji se osobito dobro zabavlja, nešto umjerenije ali i dalje nekako pretjerano zapuhano, ipak uspijevajući kreirati ulogu u kojoj se može pronaći i ponešto simpatije za takvog Staljina, što dovodi do daljnjeg izvrtanja gledateljskih pozicija.  

    Ljubavna pisma Staljinu zapitana su predstava. Nad terorom totalitarizma nad umjetnikom, ali i umjetnikovom nemogućnošću artikulacije otpora. Nad razinama fikcije kao rezultata izluđivanja. Ali i predstava koja je opterećena viškom retorike, što rađa glumačkim deklamiranjem i pretjerano ekspresivnom glumom. Pametno i nimalo plakatno politično djelo, kojem bi dobro došlo ponešto štrihanja.



    Režija:
    Saša Broz
    Prijevod: Marta Vuković
    Scenografija i asistent redateljice: Marko Torjanac
    Kostimografija: Đurđa Janeš

    Glume: Franjo Dijak, Marko Torjanac, Anastasija Jankovska

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2019.




Piše:

Leon
Žganec-Brajša