Bajka za sve uzraste

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Ivana Brlić Mažuranić Regoč, red. Olja Lozica



  • Ansambl Hrvatske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u novu je godinu ušao radno. Nakon premijere predstave Lolipop, autorskog projekta Aleksandre Stojaković Olenjuk i Nataše Antulov, Hrvatska je drama u suradnji s Akademijom primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci na sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku 30. siječnja premijerno izvela Regoča prema istoimenoj pripovijetci Ivane Brlić Mažuranić iz zbirke Priče iz davnine. Objavljena 1916. godine, pripovijetka ni danas ne gubi na značaju, a zbog svoje svevremene teme, poučnog sadržaja te šarolikih likova i danas je omiljen odabir mnoge djece, ali i odraslih. U režiji iskusne Olje Lozice, Regoč je gledatelje uveo u čarobni svijet vila, divova i pastira te u odraslima probudio uspavano dijete, a najmlađe odveo na bajkovito putovanje u neko drugo doba.

    Lozičina se adaptacija otvara likovima šukunbake i šukundjeda, koji gledatelje u predstavu uvode rečenicom iz svog književnog predloška te svoja mjesta potom prepuštaju četirima vilama koje plešu na vizualno impresivnim oblacima. Slojeviti i paperjasti kostimi vila (Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Aleksandra Stojaković Olenjuk) pojačavaju iluziju lebdjenja, a njihovi usklađeni pokreti i uzvici na vilinskom jeziku gledatelje pozivaju da im se pridruže u nebeskoj igri. Središnja uloga pripala je dakako Kosjenki, koju je utjelovila uvijek izvrsna Jelena Lopatić, a koja je i ovoga puta oduševila. Energična, poletna i zaigrana, svoju je Kosjenku mimikom, gestama, plesom i uzvicima besprijekorno oblikovala i udahnula joj novi život. Poznati narativ Ivane Brlić Mažuranić u adaptaciji Olje Lozice zamijenjen je vilinskim jezikom te onomatopejskim uzvicima Regoča, dok su gledateljima razumljivi samo čobani i čobanice odnosno seoska djeca, te likovi šukunbake, šukundjeda i stražara (Denis Brižić i Biljana Torić). Unatoč tome, namjere likova i razvoj radnje sasvim su jasni zbog pomno razrađenog scenskog pokreta, koji praćenje predstave omogućuje čak i najmlađima. Sâm lik Regoča bio je željno iščekivan, a njegova je impozantna pojava uzrokovala kolektivni uzdah publike. U naslovnoj se ulozi našao svježi član riječkog ansambla - Edi Ćelić, kojeg je publika imala priliku gledati u prvoj ovosezonskoj premijeri Hrvatske drame - Michelangelu. Ćelić je gotovo sat vremena predstave proveo na visokim štulama u impresivnom kostimu, pritom se sigurno i samouvjereno krećući. Svojim se kostimom gotovo savršeno uklopio u kamenu scenografiju Legen grada u kojem je, do dolaska Kosjenke, obitavao i tisuću godina brojao kamenje.



    Regoč i Kosjenka ne govore istim jezikom no to ih ne sprječava da se zbliže i krenu na pustolovinu na kojoj upoznaju čobane i čobanice iz zaraćenih sela s kojima se odmah sprijatelje i s njima uživaju u plesu i pjesmi. Studenti smjera Gluma i mediji Akademije primijenjene umjetnosti utjelovili su seosku djecu i pritom pokazali iznimnu usklađenost pokreta a Mario Jovev se, nakon komičnog Božićnog cabareta, publici predstavio i u drugačijoj formi, utjelovivši lik Lilja. Predstava od svog književnog predloška odstupa likovima stražara koji metaforički prikazuju stanovnike zaraćenih sela, a njihove groteskne glave svojevrsna su slika budućnosti odraslih koji previše misle. Svojim djetinjastim svađama naposljetku naštete i sebi samima te zamalo ubiju seosku djecu, no Regoč ih uspijeva spasiti od vode Zlovode te djeca odlaze u naručja šukunbake i šukundjeda iz zaraćenih sela s kojima će izgraditi zajednički život zasnovan na ljubavi i prijateljstvu, a ne na sijanju mržnje i različitosti.

    Olja Lozica riječkoj je publici najpoznatija kao redateljica drame Vincent koja je 2015. godine premijerno igrana u riječkom HKD-u. Na tragu priče o drugima i drugačijima nastao je i Regoč u kojem različitosti ne predstavljaju kamen spoticanja nego su sredstvo povezivanja. U tom se smislu najprije povezuju Kosjenka i Regoč unatoč svojim fizičkim i jezičnim barijerama, a potom se neočekivano prijateljstvo rađa i između Kosjenke, Regoča te seoske djece, a naposljetku dolazi i do pomirenja dvaju sela čiji preostali žitelji odlučuju svoje razlike upotrijebiti za stvaranje novog i boljeg mjesta, mjesta zasnovanog na ljubavi i zajedništvu. Potencijalno najvažniju ulogu u predstavi odigrala je nadahnuta i vizualno impresivna scenografija, koja je ponajviše zaslužna za stvaranje čarolije i bajkovitog ozračja. Scenograf Stefano Katunar stvorio je dinamične kulise koje oživljavaju pri promjeni scene, kao potaknute vilinskim prahom. Za bogatu kostimografiju kojom su se naglasile fizičke razlike između Kosjenke i Regoča, odnosno lakoće zraka i težine zemlje, zaslužan je Mario Leko, koji je s Oljom Lozicom surađivao i u stvaranju Vincenta. Magija Priča iz davnine dodatno je naglašena i scenskim pokretom te folklornim elementima, što je pridonijelo uvjerljivosti drame u odnosu na književni predložak i zaokružilo seoske scene. Pritom je potrebno istaknuti ples u kolu te zvončarske kretnje, koji su poslužili kao svojevrsna posveta hrvatskom kulturnom nasljeđu, za što je zaslužan argentinski koreograf Damian Cortes Alberti. Glazbu je skladao opatijski skladatelj i instrumentalist Josip Maršić, a ona je savršeno pratila dinamične promjene scene i atmosfere te pokrete likova.



    Iako je Ediju Ćeliću ovo prva naslovna uloga u riječkome HNK, u njoj se izvrsno snašao. Za svaku je pohvalu balansiranje na štulama, na kojima se doima gotovo prirodno, bez doze nesigurnosti, što je svakako pridonijelo snažnijoj iluziji, a time i većem oduševljenju mlađeg dijela publike. Jelena Lopatić se nakon zahtjevne uloge u monodrami Down, by Law odlično snašla u opuštenijem tonu u kakvom smo je navikli gledati. Punih pluća, entuzijastična i uvjerljiva, Jelena Lopatić odavno je sinonim za izvrsnu glumu u HNK Ivana pl. Zajca. Uz izvanredan ansambl i sjajnu podršku studenata glume, bogata scenografija i kostimografija ovu su spektakularnu predstavu uzdignule do savršenstva te savršeno dočarale magičan svijet Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. Nedostatak specifičnog izraza izvornika svakako je osjetan jer upravo on čini Ivanu Brlić Mažuranić hrvatskim Andersenom, no redateljica je ovakvom ekspresijom lišenom sadržaja dodatno naglasila razlike među likovima, istaknula glumačku emociju te Regoča postavila u dječju perspektivu.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca oduvijek je pažnju posvećivalo sadržajima za djecu i mlade, a upravo je Regoč poslužio kao sjajan predložak za približavanje ovogodišnjeg gesla Vježbanje različitosti najmlađima. Međutim, važno je naglasiti da će u ovoj bajkovitoj predstavi jednako uživati i djeca i odrasli jer tema je bezvremena, a ovacije po završetku predstave ukazuju na to da je ova adaptacija gotovo srušila i četvrti zid te premostila ne samo jezične i fizičke, nego i dobne barijere.



    Redateljica i autorica adaptacije
    : Olja Lozica
    Scenograf: Stefano Katunar
    Kostimograf: Mario Leko
    Skladatelj: Josip Maršić
    Suradnik za pokret: Damian Cortes Alberti
    Umjetnički suradnik za studente glume: Damir Orlić
    Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
    Asistent redateljice: Luka Bosanac
    Asistentica scenografa: Aleksandra Ana Buković
    Inspicijentica: Sandra Čarapina

    Glume: Edi Ćelić, Jelena Lopatić, Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Mario Jovev, Tonka Mršić, Ana Marija Štefanac, Nataša Veselinović, Denis Brižić, Biljana Torić


    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2019.

Piše:

Tea
Schmidichen