Sveamerički nitko u ekstremnom sažetku

Glumačka družina Histrion, David Mamet: Uspjeh preko noći, red. Saša Broz

• 
  
  Možda je sezonu lova na američke filmske producente otvorila Marilyn Monroe, procvrkutavši da producenti izgledaju kao nesretni zečevi, na što joj seriozna Bette Davis odgovara da oni to i jesu. (All about Eve, 1950). Na zlatne pedesete  naslanja se smjehotresna olimpijada The Party genijalnog Blakea Edwardsa, gdje kućnu zabavu blaziranog moćnog producenta nehotice uništava beznačajni epizodist, nakon što mu je slučajno uništio i kompletnu filmsku scenografiju. Zabava, ta ležerna komedija iz šezdesetih, svakako predstavlja ciničan Edwardsov osvrt na američku filmsku industriju. Potkraj osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih godina omraženi lik američkog filmskog producenta, zlog simbola holivudske industrije, scenaristi, redatelji i dramatičari promiču iz uloge Merlinkinih nesretnih zečeva u prirodnog neprijatelja umjetnosti i kulture. Reprezentativna djela iz tog vremena svakako su The Player Roberta Altmana, kao i Get Shorty B. Sonnenfelda, koji žestoko ironizira podudarnost američke filmske industrije s iskvarenom mafijom kroz lik Chillyja Palmera (Travolta), mafijaškog reketara koji učas upleše u filmski biznis. Tih godina na brodvejsku pozornicu stiže i satirični komad Speed-The-Plow Davida Mameta.

  Mametova satira Uspjeh preko noći (Speed-The-Plow), u prijevodu Ivana Gorana Viteza i u režiji Aleksandre Broz, najnoviji je komad na repertoaru Histriona. Na nišanu je američka filmska industrija, otjelovljena u simbolu svemoćnih producenata. Filmski producenti Bobby Gould i Charlie Fox traže da sadržaj budućeg filmskog hita autor/scenarist/pisac prepriča u rečenici-dvije ili najviše tri. Na temelju te dvije rečenice (ako su prave) studio će uložiti milijune, a s blagajne će uzeti mnogo više.

  
  
  Da je kojim slučajem hrvatska praizvedba Mametova komada uistinu iščitana i postavljena kao surova satira, onda bi na pozornici Histriona bila predstavljena, recimo radikalna digest verzija Homerove Odiseje: Čovjek se deset godina trudi vratiti svojoj kući iz rata, a žena ga prihvaća s neočekivanim razumijevanjem. To se, nažalost, u Histrionima nije dogodilo.

  Držeći se Mametova teksta, publika je gledala kako se dvojica filmskih producenata - Bobby Gould u interpretaciji Vladimira Posavca Tušeka i Charlie Fox kojeg glumi Franjo Kuhar, nadmudruju oko all American izbora: s jedne strane nudi se nekakva priča što bulazni o nasilju, osveti, krvi, seksualnom zlostavljanju u zatvorima, a s druge strane priča koju nudi privremena Gouldova tajnica Karen (Lana Gojak), nekakav apokaliptični roman s duhovnom dimenzijom. Šteta što Mametov tekst iz 1988. godine, koji upravo nudi velike mogućnosti satiričke ili barem ironijske interpretacije, u redateljskome čitanju zanemaruje činjenicu da se postavlja u jugoistočnoj Europi, gdje prokleti filmski producent, već zbog našeg sustava financiranja filma, može biti uočen, recimo, samo kao turist. Lišena sposobnosti otkrivanja i provociranja, predstava Uspjeh preko noći zapela je u konfuziji nasred raskršća a bez, da tako kažemo, psihološkog sloja, goriva potrebnog za pokretanje emocionalnog angažmana. Ovakvo redateljsko i dramaturško čitanje Uspjeha preko noći nema moć surovom satiričnošću obračunavati se s američkim problemom kojega zasad nismo uvezli. Nema niti moć doseći bilo kakvu emocionalnu povezanost s nevoljom Amerikanca koji kroz poživinčenu borbu iskazuje bolno čeznuće za ostvarenjem američkog sna (čitaj: milijunima dolara). Da ne bi bilo nesporazuma, osnovni problem predstave nije tema koja se obrađuje nego nedostatak kontakta na relaciji tekst-glumac-publika.

  
  
  Taj su kontakt pokušali uspostaviti glumci, dajući sve što imaju i nemaju. Što je tu mogao Franjo Kuhar kao Fox, u fatalnome pomanjkanju unutarnjih motiva, osim prikloniti se uzaludnim karikaturalnim porivima prazne geste, vrludajuć’ u zajapurenoj govorljivosti, zalud sileć’ mimiku na goleme emocionalne napore? Što je tu mogla Lana Gojak u ulozi Karen, koja se u transu kreće i govori poput automata, na samoj granici besvjesnog?  Nije puno mogao napraviti ni Vladimir Posavec Tušek kao Gould, uporno tražeći ono čega nema, časno se uklanjajući izvanjskim sredstvima scenske dopadljivosti, karakterno izbjegavajući sumnjive prilike za bijeg u najniže razine utočišta – u prepoznatljiva opća mjesta tuđih dramaturgija i glumačkih rješenja. 

  Sada je potrebno vratiti se Robertu Altmanu, izopćeniku iz holivudskog sustava čiji je comeback obilježio upravo film The Player, satirična crna komedija u kojoj svemoćni filmski producent Griffin Mill (Tim Robins), svemoćan iz perspektive svakog scenarista, traži da unutar pet minuta ispričaju sadržaj filma. Nakon veoma bolne povijesti rada izvan holivudskih studija, Altman postaje vojskovođa u ratu između umjetnosti i blagajne: u Playeru nastupa šezdeset i pet moćnih glumaca u cameo ulogama; Altmanova pobjednička vojska nad vojskama produkcije - Cher, Anjelica Houston, Jack Lemmon, Mimi Rogers, Andie MacDowell, Julia Roberts, Bruce Willis, Jeff Goldblum, Susan Sarandon, Harry Belafonte… tek su neki od vojnika. Naravno da je dobio rat dokazavši što je prava moć, što je slava, što je prolaznost, što je novac. Time se, razumljivo, s filmskog platna i pozornice sukob preselio gdje mu je i mjesto. Valja reći da je za Playera uzeo prozu pisanu iste godine kada je Mamet objavio Speed–The–Plow.

  Koji je, dakle, pravi motiv da se Histrioni bave ovim hladnim pepelom, kao da nas se sudbinski tiče? Zašto autorski tim nije uznastojao iz toga ispuhati makar kakvu iskru pravog žara?

  
  
  Repertoar Histriona desetljećima je krojen veoma pozorno. Ovim najnovijim repertoarnim potezom producent Histrion ulijeće u autoironiju, baš kao ona američka producentska prokletinja, birajući naslov za siječanjsku premijeru. U medijima je bila najavljivana Zagorka preko duplerice Vladimira Stojsavljevića (100 posto, intervju redateljice, 7. 11. 2018.). Nakon mjesec dana, redateljica u intervjuu Novostima (11. 12. 2018.) kaže kako neće igrati Zagorka nego na repertoar stiže Mametov Uspjeh preko noći. Nedovoljno vremena da se Mametov predtekst nadogradi teatarskim sredstvima, nedovoljno vremena da se redateljski, dramaturški i glumački komentira i situira dramatičar Mamet koji u svojim komadima redatelju daje minimalne upute, a glumcima najviše kurziv ili verzal.

  A možda je, na tragu nekritički tretiranog importa, Zagorka producentu naprosto trebala biti predstavljena lukavije? Otprilike ovako: „Grbava baba, ozbiljna novinarka, žena je hit. Muški je gaze kako stignu. Svi je kriomice čitaju i plaču. Dobro piše. Živi s dva trovača na Dolcu.Umire sumnjivo. Pitaj svoju babu. Raspitaj se po susjedstvu.“

  Prevoditelj i dramaturg: Ivan-Goran Vitez
  Redateljica: Aleksandra Broz
  Scenograf: Miljenko Sekulić
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autor glazbe: Frano Đurović
  
  Glume: Franjo Kuhar, Lana Gojak i Vladimir Posavec Tušek
  
  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 28. siječnja 2019.

   

Piše: