Vješto korištena tehnika komedije zabune

Teatar Rugantino; Aleksandar Galin Sirena i Viktorija, red. Filip Grinvald



  • Aleksandar Galin, suvremeni ruski dramatičar, autor je relativno velikog opusa, među kojim je i tekst Sirena i Viktorija, čiju je hrvatsku premijeru producirao Teatar Rugantino, u režiji Filipa Grinvalda i izvedbi Gordane Gadžić, Mladena Vasaryja i Dubravke Ostojić, koja potpisuje i prijevod.  U programskom letku opisana kao raskošna komedija zabune, Sirena i Viktorija u osnovi slijedi taj dobro poznat komediografski obrazac. Naime Sirenu - bogatu i besposlenu Ruskinju sklonu alkoholu i svakovrsnom gubljenju vremena, Viktorija - sveučilišna profesorica engleske filologije, pokušava podučavati osnovama engleskog jezika no uglavnom je u tome sprječava nužnost stalnog odbijanja Sireninog alkohola i pokušaja vraćanja koncentracije na razlog njihova susreta, iz čega Sirena zaključuje kako je Viktorija pretjerano, reklo bi se, uštogljena te joj treba zabava u obliku pastuha, plaćenog muškarca koji nudi različite seksualne usluge i pronalazi se na oglasnim stranicama novina. Nevolja je u smještaju oglasa, jer se kraj pastuha nalazi šišanje pasa koje, kao ekonomsku nužnost, obavlja postariji astronom Konstantin. Sirena odabire krivi broj, Konstantin dolazi na vrata i – komediografski zaplet je jasan. No, jasno je i kako se obrisi predstave neće zaustaviti na zamjeni astronoma koji je postao stilistom za pse sa pastuhom, nego se iza takve karakterizacije nalazi socijalni podtekst. Viktorija i Konstantin su znanstvenici, filologinja i astronom, osobnosti kakve bi društvo, jasan je autorov stav, trebalo cijeniti i omogućiti im uvjete za rad. Umjesto toga, ono ih prisiljava na prekarno rintanje po kućama i to ljudi poput Sirene, čija je društvena neodgovornost očita.

    Komedija je, dakle, opterećujuća, komika se stvara i ostvaruje zabunom, dosljednom provedbom stare i iskušane komediografske tehnike, ali samo kako bi ostvarila mnogo složeniji i slojevitiji značenjski odnos - tematiziranje društvenih nepravdi u kapitalističkim, za Rusiju i rusko društvo novostvorenih i vrlo nepravedno postavljenih odnosa. Taj suodnos zapitanosti nad društvenim šansama i realnošću te registar dobro poznatih komediografskih postupaka u Sireni i Viktoriji funkcioniraju vrlo dobro, stvarajući odnose koji nisu banalni ni nezahtjevni, istovremeno ne zaboravljajući komični registar igre i, u tekstu očito upisano, ponešto od gogoljevske tradicije. Nasuprot brojnim i često izvođenim komedijama lakih i uvijek ponavljajućih zapleta temeljenih na tipskim scenama, Sirena i Viktorija funkcioniraju u najmanje poučnoj opreci.

    No, problemi predstave počinju i ne posustaju drugdje. Prvo, već citirano pridodavanje epiteta raskošno tekstu pokazalo se u cjelini kao izvedbeni nedostatak. Naime, raskoš je očito u inscenaciji shvaćena podosta doslovno, zbog čega predstava traje oko dva sata, što je uistinu previše, unatoč previranjima i preslagivanjima odnosa između likova prije i nakon kulminacije u astronoma-šišača Konstantina umjesto očekivanog pastuha. Jednostavno, zaplet se gradi presporo, odnosi između likova, Sirene i Viktorije već su vrlo jasno ocrtani na početku predstave te se, zapravo, do Konstantinova dolaska i ne događa mnogo. Slično, iako nešto bolje zbog odnosa uspostavljenog između Konstantina i Viktorije je i nakon središnjeg scenskog događaja. Komični potencijali nisu iscrpljeni, ali iscrpljuju se i nepotrebno proizvodnjom novih komičnih situacija na istim osnovama prekrivaju njihova inače koherentno oblikovana značenja koja se prenose publici. Ritam predstave ne pada zahvaljujući dobro vođenim replikama i glumačkoj umješnosti, komedija se nasreću ne mora spašavati drugim osim dominantnom konverzacijom i ne upada u banalnost, no neminovno je i događa se prelijevanje u maniru, zbog čega ostaje dojam kako bi Sirena i Viktorija bolje funkcionirale uz ponešto dramaturških intervencija. U smislu kraćenja, dakako.



    Gordana Gadžić kao Sirena nalazi se u potencijalno zanimljivoj i za komediografsko oblikovanje vrlo pogodnoj situaciji, u čemu se snalazi s lakoćom koja brzo, nažalost, prelazi u maniru i podcrtavanje komičnih osobina lika prenaglašavanjem, čak i karikiranjem, osobito u alkoholnim epizodama, a te su sve češće kako se predstava kreće prema kraju. Takva glumačka rješenja pridonose prije trenutačnom nasmijavanju i ponekad prekrivaju socijalnu pozadinu komedije, ono što je zapravo čini zapitanom i zato zanimljivom. Igrati stalno pripitu i ignorantski nastrojenu ženu koja zapravo ne može shvatiti društvenu tragikomediju položaja Viktorije i posebice Konstantina, a kojoj bi trebala funkcionirati kao antipod, potvrda devijacije, tako je uvelike prekrivena rješenjima koja možda dobro funkcioniraju na van, ali zapravo prekrivaju ono što bi lik mogao biti i donijeti. I s vremenom, jer se Sirena ne mijenja nego samo sredinom predstave izlazi iz prizora kako bi se uskoro vratila, postaje donekle naporno.

    Mladen Vasary Konstantina je odigrao prepoznatljivo blago distancirano, pomaknuto, što je u ovako postavljenim odnosima između likova funkcioniralo dobro i pogodilo obilježja karaktera koji je i zbunjen i rezigniran, i emotivan i znanstveno distanciran, a pritom mora funkcionirati i u registru komičarskih postupaka. Vasary sve to uspijeva činiti vrlo dobro i precizno te tijekom predstave, unatoč i kod njega postojećim viškovima očito zadanima tekstom, gradi cjelovit i zapravo složen lik. Slično i možda najbolje funkcionira Viktorija Dubravke Ostojić kao značenjska, a u drugom dijelu i provedbena poveznica dramske radnje. Ostojić svoj lik kreira postupno, uz gradacije i uglavnom opravdavajući suzdržanost u igri, no i ona ima viškova u drugome dijelu u predugim zapadanjima u alkoholne rasplete scenskih događaja.



    Redateljske intervencije u mizanscenu uglavnom su se, barem iz publike, doimale funkcionalnima i minimalnima, prepuštajući glumcima kreiranje predstave. Slično je i s funkcionalnom, ugodnom (predstava se događa u Sireninom stanu s pogledom na Crveni trg) scenografijom Dinke Jeričević i svjetlom Saše Mondecara, koje dobro oblikuje ambijent i efektno rješava referencu na pogled s prozora Sirenina dnevnog boravka. Kostimi Mirjane Zagorec u rješenjima su očekivani, a vizualno čisti. Sveukupno, Sirena i Viktorija komedija su nimalo banalnih obzira, socijalne zapitanosti i jasnih referenci na društvene nejednakosti takozvanih tranzicijskih društava, koja se nose sa svim posljedicama još nerazvijenog kapitalizma. U tome, vješto se koriste tehnike komedije zabune i njezinih varijanti. No, to predstavu nije izbavilo od predugog trajanja i manira u određenim, prvenstveno glumačkim rješenjima.

                                                                                                                                                   
    Prijevod: Dubravka Ostojić
    Redatelj: Filip Grinvald
    Scenografija: Dinka Jeričević
    Kostimografija: Mirjana Zagorec
    Oblikovanje svjetla: Saša Mondecar
    Asistentica redatelja i izvršna producentica: Ana Vidović
    Asistentica scenografa: Gordana Slivar

    Glume: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Mladen Vasary

      © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. siječnja 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša