Vješto korištena tehnika komedije zabune
Teatar Rugantino; Aleksandar Galin Sirena i Viktorija, red. Filip Grinvald
-
Aleksandar Galin, suvremeni ruski dramatičar, autor je relativno velikog opusa, među kojim je i tekst Sirena i Viktorija, čiju je hrvatsku premijeru producirao Teatar Rugantino, u režiji Filipa Grinvalda i izvedbi Gordane Gadžić, Mladena Vasaryja i Dubravke Ostojić, koja potpisuje i prijevod. U programskom letku opisana kao raskošna komedija zabune, Sirena i Viktorija u osnovi slijedi taj dobro poznat komediografski obrazac. Naime Sirenu - bogatu i besposlenu Ruskinju sklonu alkoholu i svakovrsnom gubljenju vremena, Viktorija - sveučilišna profesorica engleske filologije, pokušava podučavati osnovama engleskog jezika no uglavnom je u tome sprječava nužnost stalnog odbijanja Sireninog alkohola i pokušaja vraćanja koncentracije na razlog njihova susreta, iz čega Sirena zaključuje kako je Viktorija pretjerano, reklo bi se, uštogljena te joj treba zabava u obliku pastuha, plaćenog muškarca koji nudi različite seksualne usluge i pronalazi se na oglasnim stranicama novina. Nevolja je u smještaju oglasa, jer se kraj pastuha nalazi šišanje pasa koje, kao ekonomsku nužnost, obavlja postariji astronom Konstantin. Sirena odabire krivi broj, Konstantin dolazi na vrata i – komediografski zaplet je jasan. No, jasno je i kako se obrisi predstave neće zaustaviti na zamjeni astronoma koji je postao stilistom za pse sa pastuhom, nego se iza takve karakterizacije nalazi socijalni podtekst. Viktorija i Konstantin su znanstvenici, filologinja i astronom, osobnosti kakve bi društvo, jasan je autorov stav, trebalo cijeniti i omogućiti im uvjete za rad. Umjesto toga, ono ih prisiljava na prekarno rintanje po kućama i to ljudi poput Sirene, čija je društvena neodgovornost očita.
Komedija je, dakle, opterećujuća, komika se stvara i ostvaruje zabunom, dosljednom provedbom stare i iskušane komediografske tehnike, ali samo kako bi ostvarila mnogo složeniji i slojevitiji značenjski odnos - tematiziranje društvenih nepravdi u kapitalističkim, za Rusiju i rusko društvo novostvorenih i vrlo nepravedno postavljenih odnosa. Taj suodnos zapitanosti nad društvenim šansama i realnošću te registar dobro poznatih komediografskih postupaka u Sireni i Viktoriji funkcioniraju vrlo dobro, stvarajući odnose koji nisu banalni ni nezahtjevni, istovremeno ne zaboravljajući komični registar igre i, u tekstu očito upisano, ponešto od gogoljevske tradicije. Nasuprot brojnim i često izvođenim komedijama lakih i uvijek ponavljajućih zapleta temeljenih na tipskim scenama, Sirena i Viktorija funkcioniraju u najmanje poučnoj opreci.No, problemi predstave počinju i ne posustaju drugdje. Prvo, već citirano pridodavanje epiteta raskošno tekstu pokazalo se u cjelini kao izvedbeni nedostatak. Naime, raskoš je očito u inscenaciji shvaćena podosta doslovno, zbog čega predstava traje oko dva sata, što je uistinu previše, unatoč previranjima i preslagivanjima odnosa između likova prije i nakon kulminacije u astronoma-šišača Konstantina umjesto očekivanog pastuha. Jednostavno, zaplet se gradi presporo, odnosi između likova, Sirene i Viktorije već su vrlo jasno ocrtani na početku predstave te se, zapravo, do Konstantinova dolaska i ne događa mnogo. Slično, iako nešto bolje zbog odnosa uspostavljenog između Konstantina i Viktorije je i nakon središnjeg scenskog događaja. Komični potencijali nisu iscrpljeni, ali iscrpljuju se i nepotrebno proizvodnjom novih komičnih situacija na istim osnovama prekrivaju njihova inače koherentno oblikovana značenja koja se prenose publici. Ritam predstave ne pada zahvaljujući dobro vođenim replikama i glumačkoj umješnosti, komedija se nasreću ne mora spašavati drugim osim dominantnom konverzacijom i ne upada u banalnost, no neminovno je i događa se prelijevanje u maniru, zbog čega ostaje dojam kako bi Sirena i Viktorija bolje funkcionirale uz ponešto dramaturških intervencija. U smislu kraćenja, dakako.
Gordana Gadžić kao Sirena nalazi se u potencijalno zanimljivoj i za komediografsko oblikovanje vrlo pogodnoj situaciji, u čemu se snalazi s lakoćom koja brzo, nažalost, prelazi u maniru i podcrtavanje komičnih osobina lika prenaglašavanjem, čak i karikiranjem, osobito u alkoholnim epizodama, a te su sve češće kako se predstava kreće prema kraju. Takva glumačka rješenja pridonose prije trenutačnom nasmijavanju i ponekad prekrivaju socijalnu pozadinu komedije, ono što je zapravo čini zapitanom i zato zanimljivom. Igrati stalno pripitu i ignorantski nastrojenu ženu koja zapravo ne može shvatiti društvenu tragikomediju položaja Viktorije i posebice Konstantina, a kojoj bi trebala funkcionirati kao antipod, potvrda devijacije, tako je uvelike prekrivena rješenjima koja možda dobro funkcioniraju na van, ali zapravo prekrivaju ono što bi lik mogao biti i donijeti. I s vremenom, jer se Sirena ne mijenja nego samo sredinom predstave izlazi iz prizora kako bi se uskoro vratila, postaje donekle naporno.Mladen Vasary Konstantina je odigrao prepoznatljivo blago distancirano, pomaknuto, što je u ovako postavljenim odnosima između likova funkcioniralo dobro i pogodilo obilježja karaktera koji je i zbunjen i rezigniran, i emotivan i znanstveno distanciran, a pritom mora funkcionirati i u registru komičarskih postupaka. Vasary sve to uspijeva činiti vrlo dobro i precizno te tijekom predstave, unatoč i kod njega postojećim viškovima očito zadanima tekstom, gradi cjelovit i zapravo složen lik. Slično i možda najbolje funkcionira Viktorija Dubravke Ostojić kao značenjska, a u drugom dijelu i provedbena poveznica dramske radnje. Ostojić svoj lik kreira postupno, uz gradacije i uglavnom opravdavajući suzdržanost u igri, no i ona ima viškova u drugome dijelu u predugim zapadanjima u alkoholne rasplete scenskih događaja.
Redateljske intervencije u mizanscenu uglavnom su se, barem iz publike, doimale funkcionalnima i minimalnima, prepuštajući glumcima kreiranje predstave. Slično je i s funkcionalnom, ugodnom (predstava se događa u Sireninom stanu s pogledom na Crveni trg) scenografijom Dinke Jeričević i svjetlom Saše Mondecara, koje dobro oblikuje ambijent i efektno rješava referencu na pogled s prozora Sirenina dnevnog boravka. Kostimi Mirjane Zagorec u rješenjima su očekivani, a vizualno čisti. Sveukupno, Sirena i Viktorija komedija su nimalo banalnih obzira, socijalne zapitanosti i jasnih referenci na društvene nejednakosti takozvanih tranzicijskih društava, koja se nose sa svim posljedicama još nerazvijenog kapitalizma. U tome, vješto se koriste tehnike komedije zabune i njezinih varijanti. No, to predstavu nije izbavilo od predugog trajanja i manira u određenim, prvenstveno glumačkim rješenjima.
Prijevod: Dubravka Ostojić
Redatelj: Filip Grinvald
Scenografija: Dinka Jeričević
Kostimografija: Mirjana Zagorec
Oblikovanje svjetla: Saša Mondecar
Asistentica redatelja i izvršna producentica: Ana Vidović
Asistentica scenografa: Gordana SlivarGlume: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Mladen Vasary
© Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. siječnja 2019.
Piše:
Žganec-Brajša