Ljudskost drugačijih

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Simon Bent, Elling, red. Hrvoje Korbar

• 
  
  Nastao prema romanu Ingvara Ambjørnsena, film Elling (2001) redatelja Pettera Næssa jedan je od najuspješnijih norveških filmova prošlog desetljeća, nominiran za Oscara za strani film i dobitnik nagrada na desetak međunarodnih festivala (San Sebastian, Stockholm, Varšava...) i to češće publike nego službenih ocjenjivačkih sudova. A jedan od oduševljenih gledatelja, i to ponajviše likovima protagonista, bio je i renomirani britanski dramatičar i scenarist Simon Bent koji je upravo prema filmu i scenariju Axela Hellsteniusa (a ne proznom originalu) kreirao uspješnu kazališnu verziju. Ona se nakon premijera u Londonu 2007., a potom u Australiji i još važnije na Broadwayu, počela prikazivati širom svijeta, iako u većini zemalja (pa tako i u nas) temeljni zaplet djeluje kao potpuna fantastika, jer doticaja sa stvarnošću može imati samo u rijetkim zemljama socijalnog blagostanja i brige za dobrobit svakog pojedinca.

  Protagonisti komada dvojica su pacijenata psihijatrijske klinike kojima se niti u jednom trenutku ne spominje stručna dijagnoza. Time je izbjegnuto guranje čovjeka u okvir neke određene bolesti ili psihičke smetnje nego se neuobičajene likove promatra kao ljudska bića koja imaju problema u prilagođavanju okolini, što je efektno prikazano već u uvodnom prizoru. Četrdesetogodišnjak Elling uglavnom živi u ormaru da ne bi morao komunicirati s okolinom. Sve do nedavne smrti svoje obožavane majke nije izlazio iz stana, jer se ona brinula za sve. Iako je takva roditeljska briga krajnje izvitoperena, on o majci govori s velikom ljubavlju i povremeno razgovara s njezinom slikom kao da je još živa. Marko Makovičić suzdržava se od bilo kakvog karikiranja ili posebnih komičarskih efekata u vrhunskom tumačenju Ellinga kao običnog čovjeka u pomaknutoj situaciji. Diskretna komika s elementima crnog humora proizlazi upravo iz neprilagođenosti svakodnevnim situacijama koje su njemu zastrašujuće. Na taj način Elling izaziva simpatije kod publike koje mogu dovesti i do gledateljeva prisjećanja na situacije u kojima se ni on sam nije snalazio, a posredno ukazuje na nehumanost uobičajenog odbacivanja drugačijih. Na potpuno različit način neprilagođen je drugi protagonist Kjell, čovjek kojeg je u bolnicu dovela policija, jer je na javnom mjestu skinuo hlače koje niti inače ne voli nositi. Filip Detelić snažnom, ponekad i karikiranom ekspresivnošću u oblikovanju tridesetogodišnjeg djevca opsjednutog seksom i hranom stvara izrazito komične scene, a svoje vrsno glumačko umijeće obogaćuje uvjerljivim iskazivanjem urođene dobrote tog nespretnjakovića.

  
  
  Toj dvojici je kao konačni pomak prema potpunom ozdravljenju od neprilagođenosti država osigurala stan u centru grada u kojem bi oni trebali samostalno živjeti, a i unatoč velikim razlikama uspostaviti prijateljstvo koje im je za omogućavanje tog novog života neophodno. U tom riskantnom procesu (u kojem neuspjeh znači povratak u bolnicu) pomaže im socijalni radnik. U Norveškoj takva praksa doista i postoji, pa komad ima realistično ishodište (tako da u filmu protagonisti čak i gotovo naturalistički glume), dok u našem sve netolerantnijem društvu takva fabula djeluje kao svojevrsna bajka. Zato je i adaptacija redatelja Hrvoja Korbara i dramaturginje Dine Vukelić (koja je tekst i prevela) uspjelo pomaknuta prema bajkovitoj komediji koja na publiku djeluje snažnim emocijama. One nadilaze i tekst i situacijsku komiku, ukazujući kako razumijevanje i empatija mogu pomoći prevladavanju društvene neprilagođenosti. A da to razumijevanje može funkcionirati bez pretjerivanja, samim tim što se prema onima u problemima odnosi kao prema respektabilnim ljudskim bićima a ne (psihijatrijskim) slučajevima, uspjeli su sugestivno pokazati i ostali glumci. Pritom Csilla Barath Bastaić vrlo uvjerljivo i jasno profilira tri vrlo različite žene. Na samom početku kao sestra Gunn bez prevelikog pokazivanja simpatija, ali ne ljuteći se i vrlo strpljivo pokušava dovršiti razgovore s Ellingom i Kjellom koji su potrebni za njihov izlazak iz bolnice, u minijaturi kao prodavačica u pokretnom lokalu u razgovoru sa socijalnim radnikom koji tu svraća na piće i usput bez posebne dramatike spominje kako su ovi „luđaci“ bolji od prethodnih, a kao trudna susjeda Reidun započinje romansu s Kjellom jer su oboje na neki način napušteni. Luka Petrušić ostvaruje još jedan od svojih visokih komičarskih dometa, temeljeći humor čak i više na komičnosti, pa i neprilagođenosti socijalnog radnika Franka nego njegovih štićenika. Dojam o još jednoj Kerempuhovoj vrhunskoj glumačkoj predstavi upotpunjuje Velimir Čokljat, gradeći komiku na pretjeranom dostojanstvu na neprikladnom mjestu kao ostarjeli pjesnik Alfons koji je ostao bez inspiracije, ali pomaže Ellingu da se kroz poeziju realizira kao potpuno ljudsko biće

  Mladi redatelj Hrvoje Korbar pokazao je posebnu zrelost time da se opredijelio za koncept u kojem će glumci biti u prvom planu, ali je za njihov uspjeh - a i veliki uspjeh predstave u cjelini, iznimno važna bila vrijednost njegove na prvi pogled nevidljive režije. Izvanredno je iskoristio ne samo očito vrlo uspješan rad s glumcima, nego i sjajnu i vrlo funkcionalnu scenografiju Liberte Mišan. Njen su najveći dio predstavljali pokretni panoi koji su se mijenjanjem pozicija u trenutku pretvarali u bolničku sobu, u stan ili lokal, što je redatelju pomoglo u stvaranju brzog ritma predstave koja je tako od samog početka snažno vezala pozornost i emocije oduševljene publike. Te vrijednosti pomogle su Ellingu da kao u suvremenom kazalištu rijetka predstava koja osvaja gledatelja dobrotom i humanošću, u potpunosti ostvari sve potencijale velike uspješnice.  
  
  
  
  
  Režija: Hrvoje Korbar
  Adaptacija: Hrvoje Korbar i Dina Vukelić
  Dramaturgija i prijevod: Dina Vukelić
  Scenografija: Liberta Mišan
  Kostimografija: Barbara Bourek
  Glazba: Stanislav Kovačić
  Oblikovanje svjetla: Ivan Lušičić Liik
  Asistentica režije: Nikolina Medak
  Inspicijentica i izvršna producentica: Mirela Tihava
  
  Glume: Marko Makovičić, Filip Detelić, Csilla Barath Bastaić, Luka Petrušić, Velimir Čokljat
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. siječnja 2019.

Piše: