Smiješna strana tužnih sudbina

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miro Gavran,Svaki tvoj rođendan, red. Rene Medvešek



  • Za razliku od kinematografije kod koje se prije više od pola stoljeća odustalo od načelnog stava da film (najčešće žanrovski) koji želi privući široku publiku ne može imati i umjetničkih vrijednosti, u kazalištu (posebice u nas) takav se aksiom puno rjeđe dovodi u pitanje, pa se tako i naš u svjetskim razmjerima daleko najuspješniji dramatičar često olako svrstava u komercijalni teatar. Zato se o njemu rijetko ozbiljnije raspravlja, bez obzira na pozitivno mišljenje našeg najistaknutijeg teatrologa Borisa Senkera ili priznanja HAZU. Iako od Kreontove Antigone (praizvedene u Gavelli prije trideset i pet godina), kojom je Miro Gavran započeo svoju kazališnu karijeru, nezanemariv dio njegovog opusa od pedesetak djela napisanih za pozornicu nije svodiv pod komercijalno kazalište namijenjeno prvenstveno širokoj publici, ipak se mora naglasiti da i u njemu postoje vrlo vrijedni, ali i beznačajni i promašeni tekstovi (kao uostalom i u nekim naoko ambicioznijim vrstama). Kako veliki dio svjetskih kazališta ipak opstaje najvećim dijelom zahvaljujući gledanosti i broju publike, tako i veliki dio dramatičara nastoji svojim tekstovima omogućiti takve uspješnice, a u tim okvirima Gavran nedvojbeno pripada europskom vrhu. Jedini je suvremeni autor kojem je već petnaestak godina (najprije u Slovačkoj, potom Poljskoj i sada Češkoj) posvećen festival na kojem razni teatri izvode isključivo njegove komade, a uz mnoge međunarodne nagrade i odličja dobio je i one za iznimnu vrijednost svojih tekstova. 1999. dobio je nagradu Central European Time koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, 2003. nagrađen je Europskim krugom za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima, a 2007. su mu se čak tri komada našla u izboru najznačajnijih svjetskih dramatičara njemačke izdavačke kuće Anton Hiersemann iz Stuttgarta.

    Mogao je to biti poticaj i za analizu specifičnih odlika zbog kojih su toliko cijenjeni baš njegovi a ne tekstovi brojnih drugih dramatičara, među kojima su za njim zaostali i mnogi autori uspješnica. No u našim medijima, koji i inače nisu pretjerano skloni kazališnoj kritici, o Gavranu se uglavnom pisalo povodom međunarodnih priznanja i to najčešće na način na koji se obavještava o međunarodnim uspjesima naših sportaša. To pojačava dojam da su medijski cijenjeni iskoraci u pronalaženju novog i originalnog kazališnog izraza (najčešće  povezanog i sa snažnom društvenom kritikom) i Gavranove uspješnice za široku publiku ne samo dva krajnja pola našeg suvremenog teatra nego i dva potpuno različita kazališta koja žive u istom vremenu bez ikakvog međusobnog dodira. Ponajviše je to osjetio sam Miro Gavran, jer su njegovi komadi teško nalazili put do scena hrvatskih kazališta, što je za jednog od rijetkih naših dramatičara koji živi prvenstveno od vlastitog pisanja vjerojatno postao i egzistencijalni problem. Autor ga je riješio osnivanjem Teatra Gavran, dokazujući da njegovi komadi i u nas mogu privući brojnu publiku, nerijetko i onu koja druge predstave ne gleda ili čak niti nema prilike vidjeti. No da bi se do svih gledatelja doprlo, jedina su šansa bile predstave koje su mogle putovati do velikog dijela potencijalnih gledatelja uz nastupanje ne samo na pozornicama raznih kazališta nego i u dvoranama koje su u takvu svrhu tek povremeno služile. To je ograničavalo i broj interpreta, a i uvjetovalo jednostavnu, lako prenosivu scenografiju. Gavran je te zadatosti najčešće maksimalno koristio da bi samosvojnom kombinacijom visokog i niskog stila, (melo)drame i fejdoovskog vodvilja stvarao iznimno uspjele zabavne predstave koje su maksimalno ostvarivale njegovu želju da uvuče publiku u svoj kazališni svijet određen suosjećanjem s likovima koji snažno emocionalno djeluju na gledatelja i tako neizravno posreduju autorov svjetonazor kojemu su u prvom planu intimni problemi pojedinca.



    Neprirodnu situaciju, u kojoj se naš najcjenjeniji dramatičar našao u nekoj vrsti izolacije u vlastitoj kazališnoj sredini, pokušala je prevladati središnja nacionalna kazališna institucija naručivši od njega novi komad specijalno za svoju pozornicu. A njen je prostor velik i najpogodniji za ansambl-predstave, pa se uz iščekivanje kako će biti prihvaćen Gavranov povratak u maticu kazališnih događanja iz koje je dugo bio isključen, sa zanimanjem moglo očekivati i hoće li njegovo dramaturško umijeće u komornim predstavama jednako dobro funkcionirati i u predstavi u kojoj se pojavljuje dvadeset i pet glumaca. Čini mi se da mu je to pošlo za rukom, ali da je jedan dio onih koji uglavnom ne gledaju njegove predstave negativno sudio, površno karakterizirajući tekst kao sličan TV-sapunicama, videći i u Svakom tvom rođendanu slatkastu imitaciju zbilje i zamjerajući mu nedovoljno razgranatu radnju, nedorađenost likova i njihove psihološke motivacije, te svođenje svih egzistencijalnih problema na ljubavne i preljubničke probleme.

    Međutim, Gavran ni ovdje a niti inače ne stvara tradicionalne psihološke građanske drame ili komedije. Njegova je privlačnost u poigravanju tipičnim situacijama i varijacijama uobičajenih dijaloga koji tom prepoznatljivošću emocionalno vezuju gledatelja da bi kroz neobične i neočekivane obrate i vješte, fejdoovske zaplete otkrili i onu stranu svakodnevice koju površnim pogledom niti ne zamjećujemo. Tako ovaj komad nije priča o preljubima ili o razlikama i sukobima autoritarnih i tolerantnih članova obitelji nego doista ono što je njegov autor i najavljivao – prikaz nemogućnosti oblikovanja vlastitog života i identiteta ne samo zbog okolnosti (obiteljskih više nego društvenih ili političkih) nego prvenstveno zbog nastojanja da se čovjek ponaša onako kako njegovi najbliži, pa i šira okolina od njega očekuju. Rođendani (a ovdje su to svaki deseti do sedamdesetog protagonista Marijana) te odnose posebno dramatično pokazuju u emocionalno prenapregnutim situacijama, gdje je razumljivo odstupanje od realističnosti a i nijansiranosti psihološke motivacije postupaka protagonista. Marijan u dojmljivoj interpretaciji Luke Dragića tako postaje potpuno pasivno biće uz tek poneki nejaki pokušaj pobune s tezom da su to ipak njegovi rođendani, koja kod ostalih ne nailazi ni na kakav odjek. Posebno mi se čini zanimljivim da i antagonist Vinko, Marijanov otac kojeg Goran Grgić glumi sa snažnom energijom kojom se nameće okolini, unatoč autoritetu postaje gotovo jednaka žrtva očekivanja doduše prvenstveno svojih žena, pa i čitave sredine kojoj je nametnuo svoj imidž uspješnog poslovnog čovjeka. No, to nije obiteljska drama nego začarani krug iz kog nema izlaza, što se ponavlja i time da Marijanu sliči njegov djed, a njegovom ocu Marijanov sin. A i drugi muškarci ne uspijevaju izbjeći takvu sudbinu, iako se ponekad čini da idu u potpuno drugačijem smjeru, kao primjerice Marijanov prijatelj Boris u vrlo sugestivnom tumačenju Mislava Čavajde, dok je Krešimir Mikić virtuozno odigrao buntovnog Marijanovog mlađeg polubrata kojem niti odbacivanje društvenih normi ni droga ne dostaju za razbijanje spona očekivanja, koje konačno odbacuje bijegom u inozemstvo.



    Tom se usudu češće uspijevaju oduprijeti žene, pa im je to pružilo i mogućnost za stvaranje kompleksnijih uloga. Kao Marijanova majka Daria Lorenzi Flatz uspijeva u nevelikoj ulozi efektno oblikovati ženu koja živi u skladu sa svojim osjećajima, Olga Pakalović briljira kao neukrotiva mlađa Marijanova sestra, Jadranka Đokić kao druga Vinkova žena ne boji se dojmljivo iskazati svoje nezadovoljstvo, a svježa i zanimljiva je interpretacija Tese Litvan koja tumači Janu, kćerku Marijanovog prijatelja, mladu ljubavnicu ostarjelog Marijana. Ona se kao neopterećena pripadnica mlađe generacije bezuspješno nastoji oduprijeti konvencijama i očekivanjima. Jedini je pravi ženski pandan Marijanovim ograničenjima Ivana Boban kao samozatajna Stela, Marijanova ljubav iz mladih dana, koju su odvojili sukobi njihovih majki, da bi se njih dvoje konačno povezali za sretan kraj koji se zbio u sedamdesetoj - ponajviše po žanrovskoj logici komedije, jer kraj svih tamnih tonova u prvom planu Svakog tvog rođendana ipak su komične ili crnohumorne scene.

    A komični ton (iza kojeg se krije i dosta pesimistično sagledavanja sudbine pojedinca) Rene Medvešek ostvario je u svakom detalju, dotjeranom režijom precizno odmjerenog ritma, obogaćenom i jednostavnom, vrlo funkcionalnom scenografijom Tanje Lacko, a posebice kostimima Doris Kristić koji su svakom rođendanu osmišljeno kreirali dominantnu boju, a krojem naznačavali i vrijeme radnje, kao što je to uspijevalo i glazbi Matije Antolića. No, vjerojatno je ipak najveće domete Medvešek postigao u radu s glumcima, koje je udaljujući ih od imitiranja stvarnosti vješto vodio granicom između stilizacije i iskrenog iskazivanja osjećaja. Pritom se, osim u nekom sitnom detalju, nije oslanjao na masku da bi izmijenio izgled pojedinog lica u rasponu od djetinjstva do starosti, uspijevajući u suradnji s vrsnim interpretima kroz samu igru uvjerljivo ostvariti mijene i zanimljivost brojnih lica u vrijednoj, zabavnoj, značenjski kompleksnoj izvedbi Gavranovog Svakog tvog rođendana.



    Redatelj: Rene Medvešek
    Prilagodba teksta: Rene Medvešek, Jelena Kovačić
    Dramaturginja: Jelena Kovačić
    Scenografkinja: Tanja Lacko
    Kostimografkinja: Doris Kristić
    Skladatelj: Matija Antolić
    Koreograf: Pravdan Devlahović
    Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
    Video: Ivan Marušić Klif
    Asistentica scenografkinje: Andrea Lipej
    Asistentica kostimografkinje: Ana Mikulić
    Korištena skladba Marija Kinela „Porodica Cha Cha Cha“ u obradi Matije Antolića

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. siječnja 2019.

Piše:

Tomislav
Kurelec