Izostala kreativnost

HNK Varaždin; Pavao Pavličić:Trojica u Trnju, red. Ksenija Krčar



  • Trojica u Trnju
    , roman Pavla Pavličića prvi puta objavljen 1984., trajno je popularno štivo, od tada nekoliko puta izdavano, a još više čitano. Njegova kazališna inscenacija, u dramatizaciji i režiji Ksenije Krčar, ostvarena je na Velikoj sceni HNK u Varaždinu 30. prosinca. Igra detekcije u zagrebačkom urbanom okruženju, koja čini osnovu romana i atraktivnost njegova zapleta, bez obzira na vremenski odmak koji današnji čitatelj može imati prema njemu (u romanu, primjerice, nema interneta ni mobitela koji bi danas zasigurno bili važni u priči), dramatizacijom su vjerno preneseni na scenu, bez pretjeranih intervencija. To je i najbolji dio predstave. Redateljica Krčar, naime, ispravno je prepoznala kako Pavličićevu romanu nije potrebno osuvremenjivanje ni prilagođavanje trendovima nego kazališno ostvarenje dobre priče, smješteno u prostorni i vremenski kontekst romana, što ga neće učiniti nimalo manje komunikativnim i receptivnim suvremenoj dječjoj publici.

    Iako predstava traje skoro sat i pol - s obzirom na ciljanu dječju publiku relativno dugo, ne postaje pretjerano zamorna (samo) zahvaljujući zanimljivoj i napetoj priči i njezinom dosljednom prenošenju na scenu u dramatizaciji. Varaždinska Trojica u Trnju predstava je koja pokazuje kako adaptacija ovog proznog teksta ne treba mnogo intervencija kako bi se scenski ostvarila. Nasreću, dramatizacija je tu njegovu karakteristiku prepoznala i pravilno iskoristila. Nižu se atraktivni, uglavnom jednostavni i prepoznatljivi prizori iz života djece koja odrastaju u okruženju koje se upravo transformira, oblikuje u procesu urbane konsolidacije zagrebačkog prostora - od još donekle ruralnog Trnja do novogradnji Dugava i novozagrebačkih tek formiranih naselja. Iako vremenski i prostorno jasno omeđena, priča o trojici dječaka i jednoj djevojčici zapravo je univerzalna. Temelji se na odrastanju i dječjoj, ludičkoj lucidnosti nasuprot odraslima, koji ju uvelike, pod utjecajem životnih prilika i iskustava, više ne razumiju. Dramatizacija je zadržala ovu osnovu, precizno rekonstruiravši prostor i vrijeme i odvodeći publiku u raspoloženje koje bi se moglo označiti nostalgičnim kad bi se razmišljalo na način današnjih odraslih, čije je odrastanje vezano uz kontekst priče. No bez obzira na taj sentiment, koji ipak mogu izraziti oni koji su u vremenu Trojice u Trnju zaista i odrastali, ona nosi i segment zanimljivosti za mlađe, ipak vjerojatno dominantnu publiku ove predstave. A koja proizlazi iz ulaska u svijet odrastanja čija je bliskost jednaka bez obzira na vrijeme odrastanja. Uz obilje nostalgičnog poimanja još relativno bliske prošlosti, svojevrsnog pozitivnog optimizma sjećanja, Trojica u Trnju funkcioniraju kao podsjetnik na neko vrijeme koje se može činiti bliskim onima koji su u njemu živjeli, a dalekim zbog pojava koje su u međuvremenu u potpunosti internalizirane u suvremeni život. Ipak, Trojica u Trnju ponajviše su i prvenstveno zabavna priča, otvorena za recepciju svim generacijama i posveta odrastanju. Varaždinska je dramatizacija i predstava nastala prema njoj to sačuvala i uspješno prenijela na scenu.



    Ostali segmenti predstave, međutim, pokazali su se manje uspješnima. Strukturirana u kratke prizore odijeljene uvijek više-manje jednakim isključivanjem, odnosno prigušenjem svjetla te pamtljivom no repetitivnom, ne odveć zanimljivom glazbom (Vid Novak Kralj), predstava bi brzo postala dosadna kada ne bi bilo zanimljive priče koja gledateljsku pozornost usmjerava prema rješenju Hrvojeva nestanka i zapleta povezanog s njime. Ovakav pristup nizanja kratkih prizora i prekidanja u trenutku napetosti trebalo je izbjeći jer se, iako ovom prilikom predstavu nije odveo u repetitivnost i dosadu, pokazuje kao neinventivan, uvelike kao odrađivanje predstave nasuprot postizanju kreativnosti u scenskim rješenjima. Scenografija Lea Vukelića, koja se sastoji od nekoliko pokretnih segmenata, funkcionalna je, prilagođena mogućim gostovanjima predstave, ali opet bez značajnog utjecaja na oblikovanje vizualnog segmenta, ne uspijevajući prenijeti više od puke funkcionalnosti prizora u kojima je upotrijebljena. Jasno je kako se, primjerice, likovi u jednom trenutku nalaze pred barakom, u drugom u bolničkoj čekaonici, a u trećem kod kuće, no to je sve što ovakva scenografija nudi gledatelju - prostorni okvir događanja nasuprot doprinosu cjelokupnoj estetici predstave. Sve to je još točnije za kostime Žarke Krpan, u duhu vremena no nekako isprane, prigušenih boja i nejasnih značenja u karakterizaciji dječjih likova, uz sklonost karikaturi kod odraslih.

    Podjela glumaca u dvije skupine - djece i odraslih, zadana je pričom Trojice u Trnju. Jakov Jozić i Ognjen Milovanović kao Braco i Tut na sceni su tijekom cijele predstave, ne gube ritam u suigri dvojice dječaka - u tome znaju biti i zabavni, no ostaje dojam kako u cjelini nedostaje ponešto emocije, ako ih već izvlači energičnost. Biba Karoline Horvat možda je i najbolja od dječjih likova, dok je Filip Eldan Hrvoja oblikovao dosljedno zafrkantski. Odrasli (Jagoda Kralj-Novak, Marija Krpan, Nikša Eldan, Bruno Kontrec i Zdenko Brlek) često se koriste prečacima u oblikovanju svojih likova, donoseći ih u prenaglašenosti, povremenoj karikaturi i gegovima, uz podosta banalnu upotrebu kajkavskog jezika u izazivanju smijeha, u čemu prednjači Marija Krpan. Gegove su možda najbolje oblikovali Jagoda Kralj-Novak i Nikša Eldan. Sveukupno, glumački izraz odraslih ostaje u domeni manire i korištenja banalnih dosjetki u oblikovanju komičnih situacija, što je očito bio i cilj ovog segmenta glumačkog izraza.



    Zaključno, varaždinska inscenacija Trojice u Trnju odlikuje se dobrim prepoznavanjem zanimljivosti priče Pavla Pavličića, njezinim potencijalom za nostalgiju kod starijih, a napeto praćenje raspleta kod mlađih gledatelja. Ipak, cjelina se odlikuje ne osobito kreativnim rješenjima, zbog čega predstava djeluje mnogo više odrađeno nego kreativno promišljeno, ali ipak može zainteresirati publiku.

    Redateljica: Ksenija Krčar
    Dramatizacija: Ksenija Krčar
    Scenograf: Leo Vukelić
    Kostimografkinja: Žarka Krpan
    Skladatelj: Vid Novak Kralj
    Inspicijent: Sanjin Rožić
    Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
    Asistentica redateljice: Marija Krpan

    Glume: Jakov Jozić, Ognjen Milovanović, Filip Eldan, Karolina Horvat, Marija Krpan, Jagoda Kralj-Novak, Nikša Eldan, Bruno Kontrec, Zdenka Brlek


     © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša