Svojstvena kazališna umjetnina

33. Gavelline večeri, Zagreb, 1.–14. prosinca 2018.;

• 
  
  Georg Büchner trajno je zanimljiv kazališnim stvarateljima i interpretatorima, što se može argumentirati višestrukim razlozima, a osobito autorskom anticipacijom univerzalno neuralgičnih tematskih cjelina čija je nerješivost odrednica svih generacija, ali i anticipacijom estetika kakvima će Europa te iste neuralgične teme tretirati gotovo stoljeće kasnije. Očitovano je to i u programu 33. Gavellinih večeri, koje su donijele dvije predstave prema Büchnerovim dramama - ljubljansku Dantonovu smrt te Woyzecka riječkog HNK Ivana pl. Zajca, ostvarenje redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić. Nastajao tijekom posljednje dvije godine autorova života, Woyzeck se voli nazivati tekstom otvorene dramaturgije. Zapravo, on je nedovršena drama, što ga čini dodatno atraktivnim, zanimljivim, čak i pomodnim u postdramskim izvedbenim praksama i njihovoj redukciji središnje pozicije dramskog teksta kao podloge za izvedbu. Nedovršen je Woyzeck u barem dva vida. Naime, Büchner nije napisao kraj, a ni organizirao prizore definitivnim redom. To svaku produkciju čini prostorom nužne redateljske i dramaturške kreativnosti, koja nužno barata dramskim tekstom kao polaznicom, nadograđujući na materijal koji je autor oblikovao. Jelena Kovačić i Anica Tomić čine to vrlo promišljeno, cjelovito i nenapadno, kreirajući predstavu određenu nerješivošću Woyzeckova slučaja.

  Nasilje, uništavanje čovjeka psihički i fizički, što dovodi do njegova potpuna rasapa i odvodi ga u zločin, u dehumanizaciju, odrednica su Woyzeckova slučaja. Dehumanizacija se provodi stalno i postojano nad svima onima čija je pozicija na neki način podređena, deprivirana, nad kojom se nalaze autoriteti - isti oni koji dehumanizaciju provode iznimnom preciznošću i sadističkim nedostatkom bilo kakve empatije. Woyzeck i Marie pokušali su se toj nadirućoj dehumanizaciji oduprijeti, barem se tako čini u predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić. Odupiranje završava, poznato je, novom dehumanizacijom, Woyzeckovim počinjenjem ubojstva. Osoba Marie, kao konstanta otpora koja završava kao žrtva vlastitoga nepristajanja i vapaja za daškom emocije u dramski svijet Büchnerova Woyzecka, upravo je zato ključna u ovoj interpretaciji u kojoj je oblikovana kao osoba koja želi sačuvati i iskazati toplinu, emotivnost, ljudskost, u koje vjeruje unatoč progonu tih vrijednosti iz sustava kojim dominiraju autoriteti. Autorice ne nude svoju verziju kraja drame. Nije im ni potrebna, navodi redateljica Tomić u intervjuu u kazališnoj knjižici, jer se tako publici dopušta da u tom polju nalazi svoja značenja. I doista, ovaj Woyzeck ne nameće stavove, aktualizacije ili stvarnosne, a zapravo trenutne i potrošne aluzije. Ostaje u domeni relativno apstraktnog prostora i vremena, prostorno kontekstualiziran tek upotrebom istarskih i kvarnerskih folklornih motiva u glazbi autora Nenada Kovačića. Kostimi Sandre Dekanić i ogoljeni scenski prostor, čije oblikovanje potpisuju redateljica i Dalibor Laginja, stvaraju prizorište čija je aktualnost i otvorenost gledateljskom nalaženju značenja na visokoj razini, vrlo estetiziranoj, nimalo plakatnoj, a opet ne pretjerano hermetičnoj. I upravo u tome je kvaliteta ovog Woyzecka - u uspjehu stvaranja okvira za gledateljsko pronalaženje značenja u scenskoj dehumanizaciji likova, dopuštanju njezine univerzalnosti koja neće biti nametljiva, a ostaje izravna u jasnoći prenošenja ukidanja osobnosti koje se dosljedno provodi i pred kojim stradaju oni čija je društvena pozicija, uzrokovana svime osim njihovom krivnjom, osiromašena prilikama.

  
  
  Kao stalan znak napetosti i vođenja prema prsnuću, kulminaciji, ostvarenju ukidanja ljudskosti u Woyzeckovu zločinu, funkcionira precizan, na folkloru utemeljen, ali ne i njime ograničen scenski pokret (suradnica Mila Čuljak) te svjetlo Denija Šesnića. Ovi elementi predstave osobito su dobro funkcionirali na Gavellinoj relativno malenoj pozornici, gdje je snažno djelovalo prenošenje njihova kovitlaca u održavanju tenzije, neprestanom gomilanju daljnjih znakova proliferacije društvenog odnosa prema onima koji se nalaze izvan pozicija moći. I uopće, svi elementi mizanscena Woyzecka promišljeni su ne kao izravan autorski odgovor, reakcija i korištenje za angažman Büchnerove drame, nego kao njezino promišljanje, stvaranje okvira za progovaranje o dehumanizaciji kao vodećem načelu raznih moćnika i silnika, čiji je jedini program nasilje. I stavljanje tog nasilja u ruke onih koji u konačnici od njega stradavaju.

  Ansambl predstave, predvođen Deanom Krivačićem kao Woyzeckom i Hanom Selimović kao Marie, funkcionirao je na ovom gostovanju gotovo zastrašujuće uigrano, donoseći svu grubost i dehumaniziranost u čvrstim potezima suigre. Tako Olivera Baljak igra Doktoricu (umjesto Doktora kod Büchnera) kao beskrupulozan kontrast Marie, svojevrsnog voditelja procesa dehumanizacije i propasti svih izvan pozicije moći, Dean Krivačić je u oblikovanju Woyzecka istovremeno emotivan i hladan, prikazujući rasap tog lika pod teretom društva i vođenja prema zločinu, dok je Hana Selimović Marie donijela u potezima snažnog kontrasta između suzdržanosti i krika u borbi za očuvanjem dostojanstva, a kasnije i golog, još neiskvarenog života. Društveni rasap i dehumanizaciju donose i ostali članovi ansambla, osobito Dražen Mikulić kao Tambourmajor i Biljana Torić u maloj, ali vrlo efektnoj ulozi Babe.

  
  
  Sveukupno, riječki Woyzeck dokazao je kako je moguće stvoriti predstavu koja neće biti aktualizirana direktnim referencama, upotrebom Büchnerova uistinu univerzalnoga teksta kao poligona za upisivanje raznih aktualnosti i stvaranje plakatnog rada. Suprotno, sačuvala je univerzalnost u oblikovanju a ostala iznimno aktualnom, pa i angažiranom. Sve to, uz precizno mišljenu mizanscensku cjelinu, čini ovu predstavu sasvim svojstvenom kazališnom umjetninom.

  Prema prijevodu Trude Stamać
  Redateljica: Anica Tomić
  Dramaturginja: Jelena Kovačić
  Skladatelj: Nenad Kovačić / trad.
  Scenografi: Anica Tomić i Dalibor Laginja
  Kostimografkinja: Sandra Dekanić
  Suradnica za pokret: Mila Čuljak
  Dizajner svjetla: Deni Šesnić
  Jezična savjetnica: Zrinka Kolak Fabijan
  
  Glume: Dean Krivačić, Hana Selimović, Olivera Baljak, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Anastazija Balaž, Biljana Torić, Edi Ćelić, Nikola Nedić
  
   © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2019.

Piše: