Opasna igra s (auto)ironijom

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Ilija Okrugić, Šokica, red. Dražen Ferenčina

• 
  Sto i drugu osječku kazališnu sezonu otvorio je nekoć iznimno popularni igrokaz Ilije Okrugića Šokica. Šesti put s dasaka dugovječnog osječkog teatra (osječka praizvedba bijaše krajem 1912. godine u režiji Milivoja Barbarića) pokušano je progovoriti o potrebi suživota, tolerancije među ljudima različitih etničkih i vjerskih pripadnosti u ograničenom prostoru, izravnije govoreći, o svojevrsnom nametnutom ekumenizmu – pomirenju, suradnji, zbližavanju i jedinstvu katolika i pravoslavaca kao jedinom mogućnošću opstanka na dobro nam poznatom prostoru imajući u vidu istovjetno poznatu parolu bratstva i jedinstva, jednakosti u očima Tvorca. Oprimjeruje nam Okrugić neautorsku visoku zamisao pričom o šokici Janji zaljubljenoj u stražmeštra Peru Vlahovića, graničara pravoslavne vjeroispovijesti, odnosno posljedicama jednog njihovog grešnog zagrljaja koji ne ostaje sakriven. Dramska radnja odvija se u sredinom 19. stoljeća, pred Osijekom koji očekuje Jelačića, izbavitelja od ekspanzivnih i time se čini nejednakih Mađara.
  
  U šestoj osječkoj izvedbi Šokice dramaturg Jasen Boko, ponajbolji poznavatelj suvremenih hrvatskih dramskih strujanja i redatelj Dražen Ferenčina ne osuvremenjujući jezično predložak, rješavaju se ipak većine folklorno-dokumentarističkih Okrugićevih namisli u obliku podužih narodnih ili pak autorskih pjesama inkorporiranih u tekst znajući koliko će lošeg činiti scenskoj akciji, a zadržavaju temeljnu didaktičku poruku svjesni kako je i točno sto dvadeset i četiri godine nakon nastanka Šokice situacija u najboljem slučaju nepromijenjena te time spremna za lagodno recepcijsko upijanje. Izvrsnu upućenost u strukturu dramskog teksta dokazuju pridajući glumcima ogromnu količinu manevarskog prostora igrajući se s dramskom ironijom u smislu da gledatelju poništavaju pravo na superiornost u odnosu na ono što je prikazano na sceni. U trenutku kada glumci transformiraju očekivane uloge u naratore-pojašnjivače zbivanja na sceni ili komentiraju propuste kolega, pod alibijem osuvremenjivanja, depatetizacije, ironizira se i sam dramski postupak te konačno propitkuje i arhaično-naivna Okrugićeva dramaturgija. A sve to s namjerom ishođenja kratkotrajnog osmijeha u publike unutar tragično zamišljene priče koja time gubi smisao, destruira se.
  
  Ne doimlje se, nakon viđenoga, dobrohotnim propitivanje Okrugićeve Šokice (kako navodi Boko u programskoj knjižici) koje se mnogo umješnije učiniti, osuvremeniti, a tome ponajviše u prilog govore ostvarenja glumaca. Njih je pak moguće razvrstati u tri skupine. Tragično-patetične, koji u cijelosti prate naputke izvornika, umjetno pseudokomično stvorene rukom dramaturga i redatelja te kašu jednih i drugih koji zbog kontrasnosti imaju najveće izglede da jednokratno animiraju i(li) pak krahiraju.
  
  Prvu, tragično-patetičnu skupinu kvalitetom izvedbe predvodi Milenko Ognjenović u ulozi Marijana Šokčevića, šokicina oca duboko potresena kćerinim odabirom ljubavnika krive nacionalne pripadnosti i vjeroispovijesti. Tragičnost trenutka kada tradicija ne smije ustuknuti pred grijehom sačinjenom od dvojca različitih rasa, stvarajući plod mutantskih odlika, Ognjenović umnožava u autoritativno i ponosito uzdignutoj glavi, prijeteći položenom štapu, hrapavom i dubokom glasu koji ni u jednom trenutku ne bježi u izderavanja uz gotovo savršenim izgovaranjem slavonskog, metatonijskog akuta.

  Izvornoj skupini pridodajemo i Sandru Tankosić u naslovnoj ulozi čiju je nervozu, nekonzistentnost u praćenju arhaičnog govora s početka uprizorenja moguće opravdati premijernim nastupom. Oslobađanjem od početne treme, Sandra Tankosić primamljivo se uvlači u ulogu mlade seoske tinejdžerice koja pubertetski ne mogavši zauzdati svoja putene nagone, traži priliku za izmjenjivanjem nježnosti s tabuiziranim vlajem. Prijetvornost djevojke, strast raspirenu željom za zabranjenim, glumica uvjerljivo utjelovljuje mladolikom vanjštinom, vrckavošću, prijelazima iz euforičnog ljutitog do istovjetno veselog stanja duha. Sve do primoranog, grijehom začetog naglog prelaska u odbačenu ženu koju glumica pokušava prikazati nezaustavljivim, i time neuvjerljivim, ridanjem, grčevitom grimasom, pogrbljenošću, rukama u križ položenim na grešnom plodu.
  
  Iritaciju lika Šokice u drugom dijelu predstave raspiruju ponajprije groteskni glazbeno-plesni umetci, a tada i glumci druge skupine u pseudokomičnim rolama stvorene perom dramaturga i napucima redatelja. Predvode ih Miroslav Čabraja u ulozi župnika Ljubibratića te Ivana Soldo kao gatalica Mandokara trudeći se svim snagama izmamiti osmijeh jeftinim izrugivanjima na račun molitava, svećenstva ili pak afektirano kričući narodne mudrosti u dronjcima s grbom na leđima, a sve to uz besprijekoran ten. Nažalost, redatelj nije dozvolio pomicanje s naturščik-razine dvojcu mladih i svježih diplomanata osječke Umjetničke akademije.
  
  Treću skupinu u kojoj dolazi do prožimanja zbilje i njezina ironiziranja sačinjavaju Vjekoslav Janković, Tatjana Bertok-Zupković i Mario Rade koji jedini uspijeva očuvati kredibilitet zahvaljujući ulozi retardiranog, nesretno zaljubljenog posinka Bože čija hiperaktivnost i razlomljenost, grotesknost cjelokupnog obličja, nalazi opravdanja u dramskoj radnji. Tatjana Bertok-Zupković kao majka Manda i Vjekoslav Janković u ulozi staržmeštra Pere Vlahovića ne nalaze načina da neprimjetno spoje suprotstavljene nakane dramatičara i dramaturga. Otužnim se pričinjavaju njihova nastojanja da zabave, dobronamjerno ironiziraju, kada preduvjeti za to nisu umješno stvoreni. Nije njihova krivica.
  
  Temeljni problem umnažanja naivnosti Okrugićeva predloška leži u opasnoj igri dramaturga i redatelja s (auto)ironijom. I koliko god oni prebacivali težište na sposobnost glumaca, neospornim stoji da su upravo oni, a ne njihov krivac, naivni dramatičar, pretjerano došli u iskušenje da se izravno obrate publici od koje očekuju odobravanje, oslanjajući se na njihovu nezahtjevnost i dobronamjernost. Nedostaje očuđenje koje bi razbilo kazališnu iluziju, navodilo publiku na ne doslovno shvaćanje onog što se na pozornici odvija. Što ti je ironija sudbine? Čini se da su se naši nadscenski junaci (ne samo Boko i Ferenčina) prevarili u pogledu situacije u kojoj su se našli (koju su prouzročili) prekasno shvativši njezine posljedice te se ubrzano kreću prema rasapu uz nadu da će se ipak u uprizorenjima Šokice koje slijede marketinškim trikovima moći izvući i opravdati. Nadajući se da će scenografija u obličju hrome prosjakinje, a u funkciji pridobivanja pokojeg novog sponzora, uroditi plodom, završimo.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 9. listopada 2008.

Piše: