Naglašena banalnost

33. Gavelline večeri, Zagreb, 1.–14. prosinca 2018.; Hrvatsko kazalište Pečuh, Miroslav Krleža Povratak Filipa Latinovicza, red. Nina Kleflin

• 
  
  Povratak Filipa Latinovicza jedno je od onih kanonskih, lektirnih djela koje je svatko (iako danas ni to više nije sigurno) u nekom trenutku čitao. I s njim, vjerojatno, ostvario neku vrstu identifikacije, pronalaženja u nekom od odvjetaka lika, u nekom od meandara njegove zapitanosti nad svijetom, umjetnošću i egzistencijom, tim velikim pojmovima i konceptima bez odgovora, što ih čini trajnim predmetom umjetničkog interesa i obrade. A kada se doda i Krležino autorstvo, očit je interes kazalištaraca za dramatizaciju i postavljanje Povratka Filipa Latinovicza na scenu. To su, u dramatizaciji i režiji Nine Kleflin, odlučili učiniti i u Hrvatskom kazalištu Pečuh, koje vodi Slaven Vidaković, agilni producent i glumac, kao zaista jedino institucionalno profesionalno kazalište hrvatskog jezičnog izraza izvan Hrvatske. I na tome treba čestitati ovoj ustanovi. Na predstavi, kako je viđena na zatvaranju 33. Gavellinih večeri, izvan konkurencije i nakon dodjele festivalskih nagrada, nažalost ne.

  Problemi ove predstave počinju od dramatizacije. Naime, Povratak Filipa Latinovicza roman je lika, prozni tekst koji je ne samo centriran oko lika nego je lik u njemu i dominantan pripovjedač. U scenski je okvir dramatizacijom velikim dijelom taj postupak prenesen mehanički doslovno, što nije polučilo dobre rezultate. Latinovicz, kojeg igra Matija Kačan sasvim korektno i tehnički točno, u mnogim se prizorima gubi u predugim replikama, zapravo proznim isječcima teksta koji su u predstavu uklopljeni kao njegova razmatranja i komentiranja. Rezultat su prizori koji djeluju kao transponiranje romana na scenu, oni su vjerni prenositelji Krležinog romanesknog svijeta, ali u suštini nisu dramski te uskoro postaju dosadni, pa i naporni, unatoč svoj atraktivnosti replika i temama kojima se Filip u razmatranjima bavi. Jednostavno nisu u ovoj produkciji mišljena dovoljno kazališno, nedostaje im razigravanje u kazališnim, dramskim situacijama. Kako predstava odmiče i pojavljuje se sve više likova, a osobito nakon stupanja na scenu Bobočke (Nela Kocsis) i Kyrialesa (Damir Lončar), stvari se ponešto počinju popravljati. Barem na izvedbenoj razini, predstava postaje nešto atraktivnija, kazališno potentnija. Ali onda prizori poprimaju notu nekovrsnog pretjeranog patosa, gotovo melodramatike, ako se publika do tog trenutka nije već izgubila i prestala pratiti jednostavno predugu i pretrpanu predstavu. Svakako, čitanje Krležinog romana, kako ga je u dramatizaciji oblikovala redateljica Kleflin, dosljedno je i konzervativno, vjerno autoru i predlošku. Što samo po sebi nije loša karakteristika niti ona koja bi osiguravala izvedbene probleme, samo zato što je riječ o proznome tekstu. No, pečuškoj je predstavi bila potrebna drugačija dramatizacija kako bi se izbjegla repetitivnost, jer Krležin predložak ipak nije mišljen kazališno, ali i zbog tretmana izvedbenom estetikom koja pokazuje značajke neinventivnosti, čak i manire.

  
  
  Kulise, koje su na sceni tijekom cijele predstave, stilizirani su krovovi s pečuških veduta, stilski utemeljeni u fin de siècle (scenograf Balázs Horesnyi). Nalaze se u dubini scene, glumci prolaze kroz njih kod ulaska i izlaska, ali im se funkcija uglavnom svodi na dekorativnu. Trebale bi, valjda, svjedočiti o kulturnom krugu u kojem su oblikovani Filip Latinovicz i njegov autor, a čija je jedna od bitnih točaka upravo Pečuh. No, takav kod tumačenja kratkog je daha, ako uopće i postoji brzo se iscrpljuje, nakon čega scenografija počinje mnogo više nalikovati podlozi za ostvarivanje kakve kostimirane drame, u čemu svesrdno pomaže historicistička kostimografija Marije Šarić Ban, koja oblikuje neku vrstu stiliziranih povijesnih kostima, osobito kod sporednih likova, u čemu je ponekad i karikaturalna. Vizualna komponenta predstave, dakle, kontekstualizira u prostor i vrijeme predloška, ali ne čini gotovo ništa kako bi pridonijela značenjskoj razini dvojbi Filipa Latinovicza i njegova svakovrsnog rasapa i prenijela ih u vizualni jezik predstave. Likovnost funkcionira kao okvir, kontekst, a ne kao gradivni element kazališnog čina. Što je šteta, propuštena mogućnost, osobito kada predložak toliko počiva na odnosu likovnog prema stvarnosti lika, a što dramatizacija, u skladu s pristupom doslovnog prenošenja, zadržava i naglašava i u replikama. Primjetna je i sklonost korištenju dima koji bi, uz svjetlo Gyule Farkasa, trebao vjerojatno biti dio stvaranja atmosfere učmalosti i gnjilog prostora u koji se vraća Filip Latinovicz i s kojim se uzajamno razara, no i taj efekt ostaje plitak i brzo se iscrpljuje, osim što prvi redovi partera moraju uporno udisati dim s pozornice. Slično je i s laganom, pamtljivom, no ipak banalnom glazbom Nene Belana. Scenski je pokret, uključivo i plesne umetke na nekoliko mjesta u predstavi, uvelike nezanimljiv, odrađuje potrebno kako bi prizori funkcionirali, no nerijetko je statičan ili prekida prizore prerano, osobito u prvom dijelu predstave, odnosno produljuje ih, čime se potencijal svodi na maniru u drugom dijelu predstave. Predstava se doima nekako neinventivnom, odrađenom, kao komad u kojem je sve dobro, zanatski skrojeno, no gotovo ništa ne uspijeva prenijeti dramu lika Filipa Latinovicza niti je dramski dinamizirati. Pristup je za to jednostavno previše banalan, primjereniji nekoj građanskoj komediji – što Povratak Filipa Latinovicza ipak nije ni u jednoj verziji interpretacije, pa tako ni u ovoj dramatizaciji.

  Relativno velik ansambl predstave oscilirao je u izvedbi. Tako su Damir Lončar i Nela Kocsis počesto dominirali prizorima nasuprot slabijim izvedbama ostalih aktera u manjim ulogama. Matija Kačan Filipa Latinovicza igra tehnički korektno, dobro se bori s obimnim tekstom uloge, no često je njime i prevladan te borba s replikom nadilazi oblikovanje uloge. Dobru je rolu, iako posve u maniri cjelokupnog sloga predstave, dala i Monika Berberović kao Vanda Ballocsanska, dok je Slaven Vidaković Vladimira Balocsanskog odigrao temeljito, no opet nekako distancirano i bez potpunog oblikovanja potencijala koji uloga nosi.

  
  
  Dramatizacija i režija: Nina Kleflin
  Scenograf: Balázs Horesnyi
  Kostimografkinja: Marija Šarić Ban
  Kompozitor: Neno Belan
  Koreograf: Balázs Vincze
  Sound design: Nikolina Belan
  Oblikovatelj svjetla: Gyula Farkas
  Šminka i maska, frizerka: Klára Mátrai
  Video: Ivan Faktor
  
  Glume: Matija Kačan, Nela Kocsis, Vlasta Ramljak, Slaven Vidaković, Damir Lončar, Stipan Đurić, Monika Berberović, Dejan Fajfer, Gyula Beri, Eva Polgar, Katalin Újvári,  Zsolt Molnár, Péter Koncz, Dávid Matola
  
   © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2019.

                                                                                                                                                 

                 

   

Piše: