Trajna tragikomičnost

33. Gavelline večeri, Zagreb, 1.–14. prosinca 2018: Atelje 212; Beograd, Milena Marković Pet života pretužnog Milutina, red. Aleksandra Milavić Davies

• 
  
  Milena Marković beogradska je pjesnikinja i dramatičarka i profesorica na Odsjeku dramaturgije tamošnjeg Fakulteta dramske umjetnosti, čija je drama Pet života pretužnog Milutina, u produkciji Ateljea 212 i režiji Aleksandre Milavić Davies, gostovala u Zagrebu na 33. Gavellinim večerima. Nastala po narudžbi Ateljea i, prema navodima kućnog dramaturga Dimitrija Kokanova koji je kao dramaturg dio autorskog tima predstave, u uvjetima izravne suradnje dramatičarke i kazališta, mogla bi se najkraće opisati kao postmoderna tragikomedija. Situacija je, naime, ponajviše u duhu i smislu već uvelike kanonizirane poetike postmoderne. Na sceni se nižu prizori iz srpske, zapravo opće balkanske povijesti, svojevrsni ekstrakti kulturnog i civilizacijskog identiteta prostora čije je geografsko određenje nejasno, no mentalitetski sklop gotovo kodificiran, kronološki parodirajući pritom konvencije vremena - od deseterca do komunističkih parola. U tome, očit je utjecaj Brechtova poimanja kazališta i citiranje postupaka njegove estetike, što se nameće kao logičan tretman ovako postavljene motivske okosnice koja je gotovo enciklopedijskog opsega, donosi brojne reference i pretendira stvoriti panoramu iskustva prostora i mentaliteta. Očito, Pet života pretužnog Milutina stvara složen sustav teatarskih znakova koji komentira i prikazuje, referira se i proživljava kao sveobuhvatno a opet nužno filtrirano viđenje svega što je dovelo do identitetskog trenutka u kojem predstava nastaje i dolazi pred publiku. Već ovim, početnim postavkama, autori si postavljaju složen zadatak, osobito u smislu oblikovanja dorađenog djela koje će moći obuhvatiti sve čime se namjerava baviti, podvrgnuto zahtjevnim estetskim parametrima. Iz čega je lako, umjesto u shvaćanje i predočavanje značenja publici, skrenuti u konfuziju i zbunjenost. Nažalost, predstava je mnogo više obilježena tim nedostacima, konfuzijom i problemima s artikulacijom značenja prikazanog, nego predočavanjem granica mogućnosti sustava koji je donijela na scenu.

  
  
  Neka vrsta provodnog motiva generacijske amajlije jest privjesak s Milutinovim duhom pohranjenim na, u najmanju ruku, specifičan način. On se prenosi u cijelom prostornom i vremenskom opsegu koji predstava obuhvaća, isključivo na muškarce, uz specifičnu mješavinu efekata povezanih s nošenjem privjeska. Ta dosjetka, dosljedno provedena, ali značenjski ne osobito koherentno oblikovana, omogućuje relativno brzo kretanje kroz različite etape i epohe, uz raskrinkavanje uvijek istih obrazaca ponašanja i mentaliteta, ponavljajućih bez obzira na inkarnaciju u drugačijem kontekstu. Načelno, time je stvoren okvir i uspostavljen ritam, no problem nastaje i ponavlja se u ispunjavanju značenjima. Osobito u prvom dijelu predstave, kada još nije sasvim jasno ni na koji će se način prenositi i što sa sobom donosi Milutinova amajlija. Kako scenski događaji napreduju i približavaju se modernijim vremenima, okvir temeljne dosjetke postaje jasniji, a što i značenja čini nešto koherentnijima i jasnijima. Tako predstava s vremenom ponešto dobiva na recepcijskom potencijalu te u zadnjoj trećini, kada se približava polovici prošlog stoljeća, biva barem u dojmu najkonkretnija i najjasnija. Ipak, u tom je trenutku uvelike kasno za cjelinu, koja ostaje pod dominantnim utjecajem konfuzije. Jednostavno, željelo se mnogo donijeti i prikazati, i to u složenom slogu, pretendirajući postaviti sustav scenskih znakova koji su istovremeno enciklopedijski pregled, odmaknuti komentar i razlog za zapitanost nad svebalkanskim iskustvom stalno iste, transgeneracijske mentalitetske osnovice. Rezultat je ostao ispod te razine, svodeći predstavu na niz zahtjevnih, ali neartikuliranih znakova. Što ubrzo postaje naporno, jer se ispod brojnih slojeva koje donosi ne nazire koherentnost značenja nego generiranje djelomičnih artikulacija, a puno više konfuznih trenutaka, čija je recepcija moguća tek površinski, bez onog uopćavanja i stvaranja iskustva gledanja velike predstave koja se svojom veličinom poigrava.

  
  
  Osmeročlani ansambl predstave probija se kroz zahtjevan scenski pokret i stilski očito namjerno neujednačene, a složene replike uglavnom vrlo dobro. Ali se pri tome glumačka energija gubi na svladavanju zahtjeva koje mizanscena postavlja pred izvođače, čime se samo doprinosi recepcijskim problemima Pet života pretužnog Milutina. Svaki glumac i glumica igraju niz uloga, često na razini skiciranja i potrebe upotpunjavanja pojedinog prizora nekim tipom karakterističnim za razdoblje ili iskustveni trenutak koji se artikulira u tom dijelu predstave. Zajedno, oni pokazuju vrlo visoku sposobnost transformacije, funkcioniraju i kao ansambl te se vrlo dobro nadopunjuju i kreiraju scene koje ovise o suigri, što ipak ne prevladava temeljne probleme predstave. Šteta što su potencijalno vrlo kreativna glumačka suigra i neke sasvim zanimljive scenske kreacije utopljene u okvir u kojem se ne mogu do kraja iskoristiti i artikulirati, doći do izražaja.

  Scenografija Jasmine Holbus je ponešto minimalistička, relativno funkcionalna u pojedinim prizorima, dok u drugima odlazi u krajnost napadnim smještajem svjetla na pozornici (oblikovatelj Radomir Stamenković). Kostimografija Marije Marković Milojev odlikuje se ludičkim shvaćanjem povijesnih kostima i razdoblja kojima se predstava bavi, uz povremeno korištene suvremene mode, što je u duhu cjeline Pet života pretužnog Milutina, te ponešto pridonosi konfuziji scenskih znakova.

  
  
  Milutinova amajlija je, dakle, prodefilirala balkanskom poviješću, perpetuirajući njezinu trajnu tragikomičnost i apsurdnost. Nažalost, i konfuziju, koja se u ovoj predstavi nametnula kao temeljna postavka viđenja. A ne bi trebala biti dominantna ako se želi ostvariti recepcija kakvu se, vjerojatno, očekivalo postići.                                                                                                                                                                                                                                                                                       

  Redateljica: Aleksandra Milavić Davies
  Dramaturg: Dimitrije Kokanov
  Scenograf: Jasmina Holbus
  Kostimograf : Marija Markovič
  Skladatelj: Vladimir Pejaković
  
  Glume: Jovana Gavrilović, Tamara Dragičević, Uroš Jakovljevič, Ivan Mihailović, Ana Mandić, Mladen Sovilj, Jovana Stojiljković, Miodrag Dragičević 
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2018.

Piše: