Izmišljena krivica

Feljton Kazalište u ratu: Briga za istinu ili kako dobiti vjerodostojnost pod svaku cijenu (2. dio)



  • Unatoč tomu što su se svi kleli u istinu, najveći dokaz da autore i promotore ovog trenda nije zanimala istina jest činjenica da su se u nedostatku istine čak poluistine – koristile su i neistine, i to i u medijskom prostoru (i o autorima i o predstavama), ali i u sadržaju predstava.

    Na primjer, redatelj Božidar Violić izjavljuje da je Mate Matišić zabranjivan i da ga ne igraju u Zagrebu zbog cenzure kazališnih ravnatelja najavljujući predstavu Žene bez tijela u ZKM-u. Mene je ta izjava šokirala. Matišićevi tekstovi postavljani su u kazalištima glavne struje (a i rubnima) u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, predstava koju Violić najavljuje postavljena je u in kazalištu, a sam Violić ugledan je redatelj, ali – to nije ništa. Matišić je doista jedan od najzaposlenijih hrvatskih kazališnih djelatnika, izrazito talentiran u nekoliko područja – ne samo da piše dramske tekstove (postavljeno mu je profesionalno desetak tekstova) i scenarije (za desetak filmova) nego je i autor i izvođač glazbe (brojni filmovi i predstave od lutkarskih do haenkaovskih), uz to je svirao u nekoliko sastava. Svi su njegovi projekti medijski popraćeni pa ne čudi da ga je Čadež proglasio najznačajnijim hrvatskim piscem. Dugo je godina bio urednik na Dramskom programu Hrvatskog radija, a sad već godinama radi kao profesor scenarija na odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Violić, unatoč tomu, najozbiljnije tvrdi da je Matišić cenzuriran u Zagrebu!

    Laž ulazi i u djelo. Sjećate se one tri nevine srpske žrtve koje su ubili hrvati iz Crnih očiju? Jedna je od njih potpuno nelogična. Mladu ženu Jelu podivljale žene u gradu (zna se kojem) ubile ledenicama kao četnikušu jer je Srpkinja, što je dramaturški nelogično, a životno nemoguće. Naime, Jela je rođena u tom selu i govori poput svih Slavonaca pa je žene nisu mogle prepoznati kao Srpkinju. Ako su je poznavale i znale da je Srpkinja, onda su znale i da se udala za hrvatskog gardistu koji se vratio iz rata bez nogu i da mu je nedavno rodila dijete. Kako su je onda mogle smatrati četnikušom? Nemogućnost tog događaja pisac poništava snažnim emocijama izazivajući silno suosjećanje sa žrtvom dajući potresno objašnjenje tog ubojstva kad nevjesta Barica, svjedokinja ubojstva, odgovara Jelinu mužu na optužbu da je nije branila.

    BARICA: Bojala sam se da će i mene. Da si vidio kad su navalile tamo kod stanice, lude žene načisto, reko gotovo je, sad će joj oči iskopat. „Četnikušo, evo ti za Vukovar!” vrište i gađaju Jelu ledenicama, raskrvarili joj čelo... Meni se noge odsjekle. Ne mogu ni glasa pustit. Jadnica je nekako uspjela potrčat, one za njom, ona pravo na kanal, one za njom, ne prestaju gađat... Ona poleti preko leda i već je bila skoro na drugoj obali, mislim dobro je, sad će se i ove razbježat... Kad puče led... Samo ju progutalo.

    Nelogično, neistinito, ali vrlo emotivno i potresno – odlično se trendovski uklopilo u priču o hrvatskoj krivici i okrutnosti.



    Sjećate se Hrvatskog glumišta Olivera Frljića u kojem je prozvao hrvatsko kazalište devedesetih kao ustaško!? Ne čemu je temeljio tu vrlo ozbiljnu optužbu? Ja sam devedesetih živjela u Hrvatskoj i pamtim to vrijeme, a intenzivno pratim kazalište. I nikako ne mogu shvatiti o čemu on govori. Jedini „grijeh” našeg kazališta devedesetih bil je taj što je 1991. igralo Ognjište Mile Budaka koji je bio ministar kulture u Pavelićevu režimu. Međutim, prije ministarske funkcije bio je iznimno popularan pisac, tzv. pučki pisac. Jer ga je volio puk. Takvo je i Ognjište, roman iz 1938., u kojem nema ni ustaštva, ni nacionalne ili bilo kakve druge mržnje. U njemu se afirmiraju vrijednosti društva u slici hrvatskog puka, roman kakve su i druge nacije pisale u 18. i/ili 19. stoljeću u vrijeme razvijanja nacionalne svijesti. Ne samo da devedesetih nije bilo ustaštva u kazalištu, nego pregledom repertoara kazališta nije bilo ni budnica i davorija ili nacionalističkog kiča kako nas se stalno optužuje. Kao što sam sad pokazala u kazalištima glavne struje nije bilo ni hrvatske žrtve, a kamoli junaka! Dakle, krivica hrvatskog kazališta je izmišljena, ali se lijepo uklopila u trend. Uz to Frljić nije ni dosljedan u optužbi. Na gaće glumaca nije stavio lice Georgija Para koji je u to vrijeme bio intendant HNK-a, ali je i njegov mentor kojeg očito poštuje. Drago mi je da poštuje mentora, ali to pokazuje da je predstava napravljena iz trenda hrvatske krivice i osobnog animoziteta, a ne istinite kritike društva.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 3. prosinca 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević