Ionescova univerzalnost

Kazalište Slijepih i slabovidnih Novi život, Eugene Ionesco: Jacques ili pokornost

• 
  
  Kazalište Slijepih i slabovidnih Novi život institucija je koja ove sezone slavi sedamdeset godina rada. No pravno, u registrima nadležnih ureda, Novi život nikada nije postao institucijom te djeluje kao udruga, što stvara kontinuiranu egzistencijalnu neizvjesnost. Tako je ta, u hrvatskoj kazališnoj praksi svakako jedinstvena organizacija, nekoliko puta bila na rubu zatvaranja. Ugasila se ipak nije, nego je uz sedamdesetu obljetnicu odlučila izvesti, ne bez referenci na vlastitu situaciju, tekst Jacques ili pokornost Eugenea Ionesca, u adaptaciji i režiji Ane Prolić. Premijera je održana 1. prosinca, na stalnoj lokaciji Novog života - zagrebačkoj Sceni Vidra.

  Jacques je buntovnik, onaj koji ne pristaje na konvencije i malograđansko podređivanje zakonitostima kojima se ne zna svrha, osim održavanja postojećeg stanja. Ne pristaje na, kako Ana Prolić navodi u programskoj knjižici, „ispraznost, apsurdnost, grotesknost i repetitivnost malograđanskog života kojeg je autor komada pronalazio na svakome koraku“. Očito, Jacques je aktualan arhetip, ostvarenje svih onih kojima konvencije ne služe kao način održavanja na životu i egzistencijalna nužnost, nego ih se usuđuju propitivati i kršiti, zbog čega ih stiže reakcija mehanizma koji u konvencijama vidi upravo to - društveno uvjetovanu nužnost. U Jacquesovom slučaju, to je njegova obitelj i obitelj njegove zaručnice i supruge Roberte. A u slučaju Novoga života, to su njegovi članovi, čija je upornost u stvaranju kazališta i neprihvaćanju nametanja ograničenja napunila, eto, sedamdeset godina. Poveznica na kojoj se temelji repertoarna odluka i alegorijsko tumačenje ovog Jacquesa, očita je i ne treba je mnogo opisivati i tumačiti. Na istome tragu, režija Ane Prolić je kvalitetno školska. I u tome precizna, pedantna u oblikovanju apsurda kojem je izložen Jacques zbog nerazumijevanja svih oko sebe. Prepoznaje Ionescovu arhetipsku univerzalnost, primjenjivu na svakog tko se našao u situaciji propitivanja konvencija i sukoba sa zauzetim pozicijama autoriteta. Osobito u kontekstu umjetničkih praksi to je, na ovaj ili onaj način, svatko. Jacques se, istina, ne buni zbog nametanja estetike ili prijetnji gašenjem umjetničkog okvira djelovanja, nego zbog šešira na glavi i graha s kobasicom na jelovniku, no osnova pobune ostaje. Apsurd je u njezinoj nemogućnosti, nerazumijevanju na koje nailazi u potrebi za očuvanjem pozicije. Sve je to precizno detektirano i izvedeno na scenu u ovoj predstavi, radu koji se prvenstveno oslanja na tumačenje i razumijevanje Ionescova temelja. Čineći to uspješno i pokazujući kako školski pristup, nasuprot stalnom redateljskom i dramaturškom nadopisivanju i konceptualiziranju, može biti itekako pogodan za aktualizaciju, makar i na razini čitljive i jasne alegorije. Potrebno je samo malo gledateljskog i stvarateljskog, osobito glumačkog umijeća. Jacques ili pokornost Novog života svjedoči kako kvalitetna predstava ne mora biti u inovaciji, nego je moguća i dosljednom provedbom uspostavljenih estetika. Ako nešto i podsjeća na ispitnu produkciju, ne znači kako je loše ili nekreativno. Upravo suprotno, što jasno pokazuje ova predstava.

  
  
  Ansambl Novog života vrlo je dobro odgovorio na zahtjeve, osobito pokazujući otvorenost prema scenskom pokretu kao bitnom izražajnom sredstvu predstave (Damir Klemenić), koja se inače sva odvija u apstraktnom okviru dnevnog boravka Jacquesovih (konvencionalna, doslovna scenografija Petre Dančević-Pavičić, ujedno autorice kostima). Izmjene pozicija glumaca na sceni su brze i efektne, igra se u svim dijelovima scene, a mnogo smislenije nego u brojnim drugim produkcijama je iskorišten i mikrofon, to u kazalištu ponešto pomodno tretirano pomagalo. Replike se izgovaraju jasno i točno, s osjećajem za gradaciju apsurdnosti, u čemu je najbolju ulogu dala Anita Matković kao Mama Jacques. Igor Kučević u ulozi Jacquesa je ponešto prigušen, na trenutke i previše, ali ukupno uspijeva prikazati nemoć pobune lika, koja rađa apsurdom. I ostali članovi ansambla - Suzana Bliznac kao Jacqueline, Vojin Perić kao tata Jacques, Milenko Zeko (Djed Jacques), Ružica Domić i Mario Glibo (Roberte Mama i Tata) te Dajana Biondić kao Roberte precizni su u detektiranju i prenošenju na scenu malograđanskog zida od konvencija.

  Zaključno, Jacques ili pokornost prihvaća i slijedi Ionescovu univerzalnost, uspješno je primjenjujući na vlastite autore i gledatelje, bez potrebe za izravnim, direktnim, a baš zato brzo potrošivim aktualizacijama, umjesto kojih nudi sveprisutnost apsurda kao društvenog principa.                                                                                                                            

  
  
  Prijevod: Milovan Danojlić
  Adaptacija teksta i režija: Ana Prolić
  Asistent redateljice i scenski pokret: Damir Klemenić
  Scenografija i kostimografija: Petra Dančević
  Autor glazbe: Damir Šimunović
  Oblikovanje svjetla: Alen Marin
  Grafičko oblikovanje: kuna zlatica
  Autor fotografija: Jasenko Rasol
  
  Glume: Igor Kučević, Suzana Bliznac, Anita Matković, Vojin Perić, Milenko Zeko, Ružica Domić-Lalović, Marijo Glibo, Dajana Biondić
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr,3. prosinca 2018.

Piše: