Karikirano i konfuzno

Zagrebačko kazalište lutaka: Charles Perrault Mačak u čizmama, red. Leo Katunarić

• 
  
  Mačak u čizmama, poznata i popularna bajka, upravo je zbog postojane popularnosti stalan predmet brojnih izvedbi, interpretacija i varijacija u različitim medijima i umjetničkim formama. Na tom tragu je i Zagrebačko kazalište lutaka postavilo svog Mačka u čizmama, kojeg su prema najpoznatijoj verziji ove bajke, onoj Charlesa Perraulta, oblikovali redatelj Leo Katunarić i Jadranka Bargh. Mačak – intrigant, koji uspijeva svog gospodara, mlinareva sina naoko bezvrijedna podrijetla i imetka, nizom zabavnih i lukavih domišljatosti, oženiti kraljevom kćeri, princezom. Tumačenja, upisivanja značenja u lik mačka i njegovo pridobivanje naklonosti kralja, briga za mladog i pomalo izgubljenog vlasnika te odnos prema bogatima i siromašnima, uopće društvenim odnosima bilo kojeg vremena u kojem se Mačak u čizmama čita, moguće je, zapravo se nudi i autori ove predstave to prepoznaju i čine. Tako mačak biva istovremeno dvorski intrigant, diplomat, zaštitnik slabijih (seljaka i svog mlinara) te ironični kritičar (ne)ukusa kraljeva i njegova pomodarstva. I to je, načelno, zanimljivo - nijedna od ovih mogućih interpretacija mačka nije dominantna, nego autori pokušavaju sve njih dovesti na scenu i omogućiti zanimanje publike svih generacija, ne svodeći protagonista tek na zgodnu pojavu ili scensku igračku. No, u tome je i prvi problem predstave. Naime, Mačak u čizmama traje tek oko četrdeset i pet minuta, što je razumljivo, osobito imajući u vidu uglavnom najmlađu dječju publiku. Ali, onemogućuje jasnije formiranje ijednog od mogućih čitanja Mačka i njegove pustolovine, što u konačnici oblikuje, na značenjskoj razini, niz naznaka umjesto niza oblikovanih interpretacija koje bi gledatelj mogao vidjeti i na njima graditi doživljaj predstave. Izmjene su prebrze, Mačak juri s jednog na drugo mjesto, iz dvora natrag na selo, istovremeno pokazujući različite značajke svoje ćudi. Ritam predstave je dobar, prilagođen praćenju, ali ono što bi se trebalo pratiti ostaje konfuzno.

  Lutke kreatorice Vesne Balabanić naginju karikaturalnosti, ostavljajući dojam pretjerane shematiziranosti. Čine se već viđenima, mogle bi biti smještene u bilo koju bajku ili sličnu priču u kojoj se pojavljuju kraljevi, princeze, siromašni seljani i slični likovi. Tako je kralj debeljuškast lik koji se kreće u stolici i misli samo na hranu, princeza je tanahna, utegnuta u korzet i lako doživljava napadaje lažnih emocija, dok je stari mlinar kreiran kao dobroćudan starčić u bijelom. Slično je i s udvaračima princezinim, Talijanu i Nijemcu - jednom na mortadeli, a drugom na kolačima (šaumrolnama, konkretnije). Lutka Mačka kreirana je također bez pretjerane inventivnosti, u skladu s uobičajenom, prepoznatljivom predodžbom o mačku u čizmama. Neke lutke, prvenstveno Mačak, otvaraju usta, dok većina drugih to ne čini. Rješenje koje uvodi nepotrebno nerazumijevanje razloga za takvu odluku i primjetno je tijekom cijele predstave.

  
  
  Scenografska organizacija prostora nepotrebno je opterećena višestrukim planovima, koji se brzo mijenjaju i pozornost gledatelja se time pretjerano fragmentira, bez osobitog razloga. Zadnji plan pri tome ostaje tek blijeda kulisa u kojoj se nazire dvorac u završnim prizorima, dok je inače uglavnom neaktivan. Ako se time željela postići višedimenzionalnost prostora i omogućiti lakše prebacivanje u različita mjesta scenskih događaja a istovremeno zadržati ritam predstave, to je učinjeno, no pod cijenu fragmentacije i stvaranja pretjerano užurbane te time konfuzne atmosfere na sceni. Nejasna ostaje i funkcija scenografskih elemenata uz rub scenskog prostora, neke vrste štitova različitih oblika na stalcima. I uopće, scenografski elementi, posebno okviri kojima se omeđuje prostor lutkarske igre te spomenuti štitovi naginju kiču, valjda u evokaciji pretjerano pojednostavljenog karikiranja barokne estetike.

  Animacija lutaka tijekom predstave varira, uglavnom uspijevajući zadržati tehničku preciznost, ali pokazujući nekonzistentnosti, osobito u kretanju lutaka iz prizora i u prizor, koje je ponekad oblikovano a ponekad ne. Podržavanje karikaturalnosti u oblikovanju likova vidljivo je u animaciji gotovo svih osim Mačka (Borna Galinović) i donekle mladog mlinara Matka (Anđelko Petric). Prelaženje iz lutkarskog sloga u songovima koje izvodi Zeko, valjda u želji održavanja ritma predstave i animacije glazbom, nije definirano ni potrebno, jer je song mogao biti jednako uspješno izveden i ostajanjem u lutkarskom, a ne izlaskom pjevača u kostimu zeca na scenu. S druge strane, pojava čarobnjaka koji se preobražava u životinje izvedena je efektno i kreativno u korištenju potencijala glumačkog scenskog pokreta i lutkarskih kreacija (Janko Popović Volarić, u alternaciji s Adamom Skendžićem, koji je i Zeko).

  
  
  Sveukupno, ovaj Mačak u čizmama sadrži rješenja čija je upotreba dvojbena i ne uvijek jasna, osim u kontekstu zadržavanja ritma predstave i gledateljske pozornosti. Dobra zabava u predbožićno vrijeme, u koje je očito tempirana. No ne i mnogo više, što je šteta, imajući u vidu potencijale predloška.
  
  Režija: Leo Katunarić
  Dramatizacija: Leo Katunarić i Jadranka Bargh
  Kreacija lutaka: Vesna Balabanić
  Scenografija: Dinka Jeričević
  Glazba: Mario Mirković
  Scenski pokret: Snježana Bilandžija
  
  Glume: Marta Bolfan Ugljen, Mladen Čutura, Borna Galinović, Boris Mirković, Mario Mirković, Anđelko Petirc, Branko Smiljanić, Janko Popović Volarić, Adam Skendžić
  
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. studeni 2018.

Piše: