Od nostalgije do zabrinutosti
Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Damir Karakaš, Blue Moon, red. Boris Liješević
-
Scenska adaptacija romana Blue Moon, koju potpisuju autor, redatelj i dramaturginja Dina Vukelić, započinje pojavom Rakana Rushaidata u ulozi protagonista Čarlija pred spuštenim zastorom. On počinje govoriti o tome što mu je osamdesetih godina prošlog stoljeća značio dolazak iz rodne Like u Zagreb i mjestu koje su rockabilly i kultni klub Kulušić imali u njegovom životu. Nakon pozdrava i nekoliko riječi dovodi u pitanje naznake nostalgije i njenog glumačkog uobličenja, tražeći i (od nevidljivih ruku dobivši) stolicu. Sjeda na nju pokazujući kako predstava neće biti zasnovana na prepričavanju efektne proze nego na pronalaženju specifičnih kazališnih izražajnih sredstava adekvatnih (ali ne i istovjetnih) visokim vrijednostima Karakaševog spisateljskog stila. Rushaidat zato Čarlijevo sjećanje interpretira sa stanovitom dozom autoironije, koja razbija nostalgično ispovijedanje nizom komičnih detalja. Taj humor potencira zainteresiranost gledatelja, koja nastavlja rasti kada mu se ispred zastora priključuje Filip Detelić u ulozi najboljeg Čarlijevog prijatelja Džimija. On donosi ploču s izborom pjesama iz ondašnjeg Kulušića i pokazuje ih gledateljima u prvom redu, te traži da je pošalju dalje kako bi je svi gledatelji vidjeli. U dobrom raspoloženju te uvodne minute postavljaju u središte predstave prisan odnos glumaca i gledatelja, a presvlačenje protagonista u modu osamdesetih (uspjeli kostimi Vedrane Rapić) i stavljanje golemih perika kokotice karakteristične za rockabillyje, učvršćuje svijest publike da se nalazi u teatru u kojem će igra donijeti zadovoljstvo i njoj i predstavljačima. Tek tada se zastor diže, otkrivajući gotovo praznu pozornicu (funkcionalna scenografija Igora Pauške) s tek nekoliko objekata (stol, stolice, kauč, lijes) i neonskom reklamom za Blue Moon.Boris Liješević u tom okviru pronalazi samosvojna redateljska rješenja kojima vrijednosti Karakaševe proze prenosi u medij kazališta. Atmosferu, koja je bitna vrijednost romana stvorena umijećem pisanja, Liješević kreira precizno osmišljenom glazbom Jurice Pađena i efektnom uporabom svjetla kojeg je oblikovao Aleksandar Saša Mondecar, ali svi redateljski postupci namjerno ostaju u sjeni glumačkih interpretacija kojima je prepuštena središnja pozicija u stvaranju predstave. Iako se na prvi pogled čini da sjajan glumački ansambl lakoćom i gotovo se igrajući interpretira zanimljiva lica, zapravo se radi o iznimno zahtjevnoj zadaći, jer smisao predstave ovisi o njihovoj suigri, ritmu za koji je nužna savršena preciznost svakog detalja. Tako se formira i cjelovit dojam o sazrijevanju nekih dijelova mlade generacije krajem osamdesetih i početkom devedesetih. To dobiva i šire značenje u sagledavanju propadanja jednog modela društva i države koji se iscrpio i pronalaženju puteva u predvečerje rata kojeg taj dio mladeži nije naslućivao sve do pred njegov početak.
Najkompleksnije se svi ti elementi ogledaju u sudbini Čarlija, momka iz malog ličkog sela u kojem je (kao i u Čarlijevoj obitelji) još živa i ustaška i patrijarhalna tradicija. Doduše, unatoč tome (ili baš zbog toga) u toj se obitelji sinovi i očevi ne podnose, pa tako Čarli mrzi oca, a otac svog oca tj. djeda koji je Čarliju najdraži član obitelji, iako ne uspijeva shvatiti zašto je taj njegov djed bio ustaša. Tražeći zajednicu koja bi mu mogla biti bliskija, Čarli odlazi na studij u Zagreb, na kojem nema uspjeha, ali zato u rockabillyju i njegovim poklonicima pronalazi sredinu u kojoj se dobro osjeća i u kojoj stječe i najboljeg prijatelja Đimija. Rakan Rushaidat kao protagonist svojim iznimnim glumačkim umijećem nosi čitavu predstavu, nalazeći izvanredno nijansirane detalje koji pokazuju kako je taj naizgled tipični mladi provincijski buntovnik mnogo kompleksniji lik, jednako uvjerljiv i kao bezbrižni rockabilly kojem je prvenstveno stalo do provoda i kao nespretni zavodnik koji unatoč nespretnostima uspijeva šarmirati intelektualno mu nadmoćnu uspješnu studenticu Eli, a još više kao mlad čovjek koji je rastrzan svim suprotnostima vlastite obitelji i zavičajnog ličkog sela. Tako se u njegovom Čarliju na vrlo sugestivan način isprepliću elementi koji su na poseban način odredili predratna nesnalaženja u društvenim i nacionalnim problemima i žestoke, često i zastrašujuće reakcije na njih u trenucima izbijanja rata.Liješević presudne događaje iz tog vremena ne postavlja kao scenska zbivanja nego je koncentriran na način kako ih doživljavaju lica komada, pa se čak i u sceni u tramvaju kada neposredno pred rat Čarlija uspaljeni kvazidomoljubi prebiju jer ga drže Srbinom zato što im nije pokazao osobne dokumente, ti nasilnici ne vide nego Rushaidat dojmljivo odigra primanje udaraca i bol. I dok u toj sceni pokazuje vrhunsku fizičku izražajnost, još snažnije djeluje prizor u kojem suzdržanošću iza koje se jasno razabire unutrašnja zgroženost govori o tome kako je pogledao kroz prozor i vidio da na semaforu stoji otvoreni kamion na koji su, što s nevjericom tek postupno shvaća, nabacani ubijeni ljudi. No, da bi predstava funkcionirala kao efektna slika dijela naše sredine u prijelomnim vremenima, nije bio dovoljan samo sjajan protagonist nego je nužna bila i usklađena suigra s dostojnim partnerima, a to su omogućili predstavnici čitavog vrsnog ansambla. Filip Detelić je kao sjajan komičar izazivao salve smijeha u ulozi Đimija, priprostog Čarlijevog prijatelja, da bi potom pokazao kako je sposoban pronaći originalna glumačka rješenja kada otkriva da je zagrebački Srbin kojem su roditelji u strahu pobjegli u Beograd, dok je on ostao, promijenio ime i povukao se u osamljenost. Mirela Videk Hranjec je kao Eli precizno i vrlo dojmljivo prikazala promjene Eli koja od liberalne zagrebačke studentice koja u početku prezire provincijalca Čarlija postaje zaljubljena u njega, da bi u zajedničkom životu (posebice nakon što zatrudni) postupno prihvaćala poziciju žene u patrijarhalnoj zajednici, ali i našla dovoljno snage da se na kraju ipak suprotstavi nakon što joj neki Čarlijevi stavovi postanu neprihvatljivi.
U dijelu predstave koja se zbiva u Lici i u svojevrsnoj paralelnoj montaži više puta izmjenjuje s prizorima iz Zagreba, središnja je ličnost Čarlijev djed kojeg izvanredno tumači Vilim Matula kao čovjeka snažne osobnosti i dosljednosti koji je odigrao presudnu ulogu u Čarlijevom odgoju. Međutim, taj njemu najdraži i najbolji čovjek nije ga zadovoljio odgovorom na to kako gleda na Drugi svjetski rat i svoje ustaštvo. Djedovu konstataciju da u ratu Sotona izvlači najgore iz ljudi i da moraš ubijati da te ne bi ubili neprijatelji ili tvoji nadređeni, Čarli doživljava kao lažnu ispriku sve dok ne počinje dvojiti bi li i sam imao snage oduprijeti se u takvoj situaciji. Jerko Marčić u ulozi njegovog oca uspijeva to sinu neprijateljsko biće uobličiti kao galamdžiju koji time skriva nedostatak hrabrosti, dok Branki Trlin dostaje tek nekoliko replika da efektno uobliči Čarlijevu majku kao tragičnu ženu podčinjenu u patrijarhalnom muškom svijetu. Posebno atraktivne epizode u sceni djedovog sprovoda ostvaruje Marko Makovičić kao komični egocentrični svećenik, a potom kao Miško, Rom kojem je Čarlijev djed spasio život, braneći ga od drugih ustaša, što Čarlija navodi da u drugom svjetlu sagleda djedove riječi, ali i svoj odnos prema prošlosti koji ga vodi prema neizvjesnim odlukama u budućnosti.Upravo zbog takvog redateljskog postavljanja glumaca u prvi plan i njihovih kompleksnih interpretacija intimnog doživljavanja presudnih događaja Boris Liješević je uspio prenijeti visoke vrijednosti proze Damira Karakaša u specifični kazališni izričaj kojim je Blue Moon ostvario kao izvedbu visokih dometa koja s mnogo uspjeha zabavlja publiku, a istodobno ukazuje i na opasnosti koje nisu prošle s vremenom u kojem se radnja predstave zbiva.
Redatelj: Boris Liješević
Adaptacija: Dina Vukelić, Damir Karakaš i Boris Liješević
Dramaturgija: Dina Vukelić
Scenografija: Igor Pauška
Kostimografija: Vedrana Rapić
Glazba: Jurica Pađen
Oblikovanje svjetla: Aleksandar Saša Mondecar
Scenski pokret: Pravdan Devlahović
Glume: Rakan Rushaidat, Filip Detelić, Mirela Videk Hranjec, Jerko Marčić, Branka trlin, Vilim Matula, Marko Makovičić
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. studeni 2018.
Piše:

Kurelec