Kazalište kao terapija

Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka, Ivana Šojat: Emet, red: Samo M. Strelec

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka 10. studenog 2018. godine praizvelo je dramu Emet osječke suvremene spisateljice Ivane Šojat u režiji i scenografiji Same M. Streleca. Dramatizaciju romana potpisuje Maja Gregl, kostimografiju Krešimir Tomac, svjetlo je oblikovao Tomislav Kobia, dok je glazbeni suradnik Igor Valeri.

  Roman Ivane Šojat svojevrstan je psihološki triler s elementima horora koji se odvija u duhovnom međuprostoru u kojem glavni lik Lucija (Matea Grabić Ćaćić) isprva nesigurno i postupno, a onda sve sigurnije i snažnije kopa po svojim sjećanjima, evocirajući bolne i sretne uspomene iz obiteljskog života. Radnja pri tome nije kronološka, a atmosfera je okarakterizirana mračnim i dubokim osjećajima koji se kontinuirano izmjenjuju u sve frenetičnijem vrtlogu Lucijinih susreta s duhovima obiteljskih pokojnika. Kako se priča razvija, tako sve jasniji postaju motivi, uzroci i posljedice koji neodoljivo podsjećaju na Aristotelovu hamartiju (tragička krivnja/pogreška) i šekspirijanske tragičke zaplete. U jednakom kodu odvija se i scensko uprizorenje, pa postupnim razotkrivanjem i skidanjem maski članova obitelji - djeda (Davor Panić), majke (Anita Schmidt), oca (Aleksandar Bogdanović) i bake (Ljiljana Krička-Mitrović), uz pomoć inspektora Mustapića (Armin Ćatić), prijatelja i susjeda Marijana i Franje (Antonio Jakupčević) te pomoćnika (Lino Brozić) i susjede (Zrinka Stilinović), ansambl nas vodi do katarze, spoznaje i prihvaćanja istine, koja jedina može osloboditi Lucijinu dušu iz čistilišta onkraj života.

  
  
  Samo M. Strelec u suradnji s ostatkom tima obavio je izvrstan posao, uspjevši potpuno nedramski roman pretvoriti u scenično djelo koje plijeni pažnju od početka do kraja izvedbe. Pri tome su i ispoštovali autoričinu ideju i izvornik u potpunosti (s manjim, nužnim dramaturškim odstupanjima i izmjenama redoslijeda događanja), upakiravši sve u vremenski primjereno trajanje od sat i četrdeset minuta. Strelec je na evidentno dobrim temeljima Šojat i Gregl scensko uprizorenje zamislio kao kombinaciju narativnih dijelova, dramske igre i komičkih predaha u brehtijanskom stilu (izbacivanje iz uživljenosti u radnju) kako bi istovremeno vjerno predočio silinu emocija, ali i onemogućio prevladavanje potpuno mračne atmosfere. Zanimljivo je kako se situacije zamišljene kao komički predasi (na svinjokolji se pojavljuje glumac maskiran u svinju koji bježi po parteru i sceni, pijanka i vicevi na dan Svih svetih...) pojavljuju u izvorniku te ih je Strelec samo pojačao komikom i grotesknošću, što pokazuje njegovu senzibilnost prema autoričinim idejama i izvorniku.
  
  Iako isprva mogu djelovati degutantno, kada shvatite kod i funkciju, djeluju potpuno logično. Zapravo mi je žao da ti dijelovi nisu bili još jače naglašeni jer osim navedenih funkcija, grotesknost dramaturški logično potkrjepljuje i Lucijino podsvjesno poimanje članova obitelji, čija je karakterna izopačenost za nju uvjetovala i njihovu fizičku izopačenost. Posebno moćno zamišljeno je nekoliko scena pravilno raspoređenih u radnji, poput one kada se tata, djed i susjed na svinjokolji, osvjetljeni s noževima i rakijom nadvijaju nad Lucijom, scena u kojoj djed pijan dolazi kući i zlostavlja baku, a koja se tri puta ponavlja kroz Lucijine misli, završna scena spoznaje i pročišćenja u kojoj Lucija pali svijeću i govori kako će mu možda sada sve moći reći u lice... Kako bi dodatno naglasio unutarnju borbu i razotkrivanje Lucijinog lika, Strelec je otvorio cijelu scenu i gledalište te vrlo pragmatskom i minimaliziranom scenografijom i nužnom rekvizitom, prebacio fokus na glumačko umijeće. Tako na sceni vidimo izdignutu platformu na kojoj se nalazi mala kućica (glavno mjesto događanja), zapravo samo kocka koja se sastoji od okvira sa crnim zastorom od tankih traka koje zaklanjaju pozadinu a istovremeno omogućavaju brze ulaske i izlaske, dok se sve ostalo nužno atmosferi i određeno scenskim događanjima rješava glazbom i svjetlom.

  
  
  Jedino što ne odgovara cijeloj viziji Streleca i Šojat je nažalost uvodnih deset minuta. Na samom početku predstave n scenu izlaze glumci te publici objašnjavaju kako oni ulaze u proces postavljanja romana osječke autorice, predstavljaju je, čitaju njezinu biografiju, pričaju o kandidaturi za gradonačelnicu, citiraju dijelove intervjua iz tiska te sjedaju za stolove i počinju igrati čitaću probu. Sve to naizgled zvuči zanimljivo, međutim problem je što se konvencija gledanja procesa nastanka predstave nakon početka potpuno izgubi i gledamo predstavu kao gotov proizvod (tu i tamo se pojavi neka replika kojom izlaze iz uloge, ili neka gesta na sceni, ali vrlo sporadično i gotovo neprimjetno), a dio s predstavljanjem Ivane Šojat je apsolutno nepotreban i dramaturški nesuvisao. Osim toga, u uvodnom dijelu Ivana Gudelj ukratko povezuje svoj tragični doživljaj nedavnoga gubitka majke s romanom, što mi je potpuno neprimjereno zbog njezinog privatnog gubitka, ali i dramaturški nepovezano s pričom predstave.

  Glavna uloga u ovoj iznimno zahtjevnoj inscenaciji pripala je mladoj Matei Grabić Ćaćić koja je napokon dobila ulogu kakvu je svojim radom, trudom i talentom zaslužila te je u potpunosti opravdala dano povjerenje. Bio je uistinu užitak gledati mladu glumicu kako organski nijansira sve aspekte unutarnje borbe lika i to na nekoliko razina - od Matee Grabić Ćaćić kao glumice koja kreće u proces rada na predstavi, preko Lucije kao naratorice, Lucije kao aktivne sudionice scenskih događanja, a pri tome još i Lucije u različitim uzrastima - od male djevojčice do djevojke. Usmjerenost fokusa, koncentracija, vrtoglave promjene ritma i atmosfere te glasovne i govorne sposobnosti kombinirane s odgovarajućom gestom i mimikom, dokaz su kako ju u budućnosti čekaju velike uloge na koje je u potpunosti spremna. Užasavajuće uvjerljiv bio je i Davor Panić u ulozi djeda, koji je snagom svoje nepatvorene kreacije izazivao grozu publike samim pojavljivanjem, a kada bi se još i razmahao u trenutcima alkoholnog delirija, dojam je bio potpun. Jednako uspjele bile su i kreacije Ljiljane Kričke-Mitrović i Anite Schmidt koje su vrsno odradile posao i u trenutcima klasične dramske radnje, ali još i više u trenutcima grotesknih i komičkih predaha gdje su svojim ludilom dodatno naglašavale i prenosile intenciju lika.
  
  
  
  Aleksandar Bogdanović izvrsno se snašao u ulozi krivnjom i tugom izmučenog oca i supruga te je često njegova šutnja govorila više nego riječi, a posebno se istaknuo u emotivnom dijalogu s Lucijom. Jednako izvrstan bio je i Armin Ćatić u ulozi inspektora koji gradira od silno zabavne do ozbiljne službene osobe te je u kombinaciji s Linom Brozićem kao partnerom stvarao zanimljive glumačke minijature. Lino Brozić (kao vanjski suradnik) u manjoj ali važnoj ulozi svojom ozbiljnošću i scenskim nastupom te muziciranjem uživo na različitim instrumentima pokazao se kao potpuno novi potencijal za kazališnu scenu, a uz bok mu je stajao i mladi Antonio Jakupčević koji je još jednom pokazao kako iz male uloge može napraviti veliku i ozbiljnu kreaciju, još jednom potvrđujući kako i on polako, ali sigurno raste prema neizostavnom i odgovornom dijelu osječkog ansambla. Ivana Gudelj, koja se netom vratila s porodiljnog dopusta, imala je najmanju ulogu te ju je odradila korektno, uklapajući se u funkcionalnu cjelinu ansambla.

  Osječki je HNK nakon niza slabijih premijera napokon na scenu postavio predstavu dostojnu svog imena, ansambla i renomea. Drago mi je da je loš niz prekinut upravo romanom suvremene, iznimno kvalitetne osječke spisateljice koja je već 2012. godine svojim tekstom omogućila osječkom HNK-u stvaranje antologijske predstave Unterstadt. Emet će tako zasigurno zaživjeti barem na tragu Unterstadta, a svima preporučujem da dođu pogledati ovu bolnu i iskrenu predstavu koja kroz začudan zaplet i zanimljiv koncept progovara o odnosima unutar obitelji, ostvarujući na kraju terapeutski, katarzični učinak na publiku.

   
  
  Redatelj i scenograf: Samo M. Strelec
  Dramatizacija: Maja Gregl
  Kostimograf: Krešimir Tomac
  Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia
  Glazbeni suradnik: Igor Valeri
  Fotografije: Kristijan Cimer
  
  Glume: Matea Grabić Ćaćić, Ljiljana Krička-Mitrović, Anita Schmidt,  Ivana Gudelj Tešija, Aleksandar Bogdanović, Davor Panić, Armin Ćatić, Antonio Jakupčević, Lino Brozić, Zrinka Stilinović 
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 12.studeni 2018.  
  

Piše: