Zlouporaba vjerodostojnosti

Feljton Kazalište u ratu: Briga za istinu ili kako dobiti vjerodostojnost pod svaku cijenu (1. dio)



  • Kako sam već navela, za one prve dvije linije prikazivanja rata bilo je sasvim svejedno je li na sceni istina ili nije, često se nije znalo točno ni gdje su ti ljudi, a ni tko su, pa je u trendu „nasilja kod nas” glavni argument bio taj da je to nasilje „posljedica traumatičnih ratnih događaja”, a kod alegorija to je nasilje bilo posljedica činjenice da su „svi ljudi takvi”. No za liniju hrvatske krivice odjednom je ključni argument postala istinitost onoga što se prikazuje. Međutim, u tom trendu postoji problem oko(zlo)upotrebe istine prema onome kako je trendu odgovaralo. Jako se isticalo ako se radilo na temelju istinitih događaja (zatvor u Lori, civilne žrtve Oluje, Aleksandra Zec), ali nisu služili za razumijevanje problema i poticaj rješavanju istih, za pročišćenje od krivnje, nego za nametanje vječne krivnje hrvatskog naroda.


    Što je najbolje, u predstavama temeljnim na istinitim podatcima krivnja se pojačavala poluistinom/laži. Dok u spomenutom Mauzeru Boruta Šeparovića glumci izgovaraju imena ubijenih u Oluji i ribaju hrvatsku zastavu, Jadranka Đokić izgovara repliku: Ja sam Ante Gotovina. Naučio sam naizust imena civila pobijenih tijekom i nakon operacije Oluja kojima su poznati ime i dob. Ovo je moguće samo u kazalištu. Iako je Šeparović do tih podataka došao legalnim putem i iako su tu predstavu postavili u državnom kazalištu financiranom državnim novcem i igrali je javno pred gledateljima usred Zagreba s premijerom održanom u jeku suđenja Gotovini. Sve je to bilo moguće, nitko im nije branio, ali je ta netočna izjava efektno (emotivno!) pojačavala optužbu.


    Ako se na sceni nisu prikazivali istiniti događaji, onda se nudila druga vrsta vjerodostojnosti.




    Da bi se potvrdila istinitost prikazanog, koristili su se točni podaci, ali tako da izazivaju željene – a ne istinite – zaključke u publici. Matišićeva Žena bez tijela nema istinitu priču kao podlogu (jer bi se ona inače jako istaknula!), ali ima na kraju istinite podatke koji su zloupotrijebljeni kao poluistine. Kako kaže Bojana Radović u kritici predstave: Tko je kriv a tko nedužan? To otkriva završni dijalog baš kao što autorski stav i angažman otkrivaju brojke na kraju predstave: one o u ratu silovanim ženama i braniteljima samoubojicama. Tih brojki nema u tekstu, nego su dodani u predstavi, ali se ne specificira nacionalnost žrtava (koje su u stvarnosti dominantno Hrvatice i Muslimanke) kao ni razlozi ubojstava branitelja. Ako su na sceni silovana Srpkinja i hrvatski branitelj s PTSP-om koji se ubija zbog grižnje savjesti – zaključak koji nose brojke o tim dvjema kategorijama ljudi je jasan: svi su hrvatski branitelji silovali pa se zato ubijaju i sve su te žene u ratu silovali hrvatski branitelji.

               
    Osim točnih podataka pridodanih u kontekstu predstave koristila se još jedna potvrda vjerodostojnosti. Odjednom smo ne samo točno znali gdje se radnja zbiva, nego i su autori bili baš iz tog prostora. Do razine sela! U programskoj knjižici predstave Sinovi umiru prvi Mate Matišića navodi se da je smjestio radnju u izmučeno dinarsko podneblje (mjesto radnje autorovo rodno mjesto, selo Ričice kod Imotskog). On sam potvrđuje „istinitost” onog što je napisao izjavama da je inspiraciju dobio upravo u svom mjestu jednog popodneva u vlastitom selu Ričicama. Otišao sam u seosku gostionicu i ondje susreo dečke starosti između 25 i 35 godina. Ponudio sam ih pićem krenuo je razgovor i pitao sam ih čime se bave. Odgovorili su mi jednostavno – idemo u poštu i gostionicu. U poštu po mirovinu jer su svi umirovljenici a potom u gostionicu jer se tim dragim momcima u životima više ništa nije događalo osim alkohola. I tu sam shvatio tu našu poratnu naopakost, koju sam odmah potom odlučio pretočiti u dramski tekst. To kako je kasnije te drage dečke prikazao kao poludjele ili pokvarene, opisala sam u prijašnjem poglavlju. Međutim, ono što je napisao ostalo je zapamćeno kao istina: Tko Matišićevu istinu ne može podnijeti, neka ne ide u Gavellu. završio je svoju kritiku predstave Želimir Ciglar.

               


    U knjižici predstave Crne oči ne samo da se ističe kako je autor Davor Špišić iz Slavonije, nego se ta slavonska veza dodatno pojačava. Predstava je naručena kao svojevrsni nastavak kultne predstave Sokol ga nije volio iz 1981., jedinog dramskog teksta Fabijana Šovagovića o poratnom vremenu u Slavoniji.

               
    To isticanje poveznice autora i prostora o kojem piše bilo je nešto sasvim novo u odnosu prema ratnoj slici na sceni. Do tada su se svi zahtjevi javnosti za odrazom rata preko dokumentarističkih zapisa svjedoka zbivanja iz tog vremena i prostora, ili spominjanja dramskih tekstova pisaca koji su izravno svjedočili tom ratu smatrali neukusnim jer „za pravu umjetnost nije nužno proživjeti događaj o kojem autor piše”. Sada je odjednom autorova pripadnost tom kraju bila važna jer je bila potvrda istinitosti događanja. Oni su odande, valjda znaju što se i kako tamo dogodilo.




    Kurspahićev Pad koristio je pak drugu vrstu „vjerodostojnosti”. Kurspahić je 1979. godište, živio je u Zagrebu, Milanu, pa opet Zagrebu i očito nije iz Slavonije. Da bi Kurspahić dobio vjerodostojnost u priči o Vukovaru, kod njega se cijela predstava najavljivala kao dokumentaristička, dakle ona koja se temelji na istini. Popis likova sadržava stvarne ljude iz vlade tog vremena, u programskoj knjižici njihove su stvarne biografije, glumci frapantno sliče stvarnim osobama koje igraju. Inzistiralo se i na redateljevu istraživanju: odjednom je Kurspahić, kojem je trebalo deset godina da završi akademiju, poduzeo jako ozbiljno istraživanje. Četverogodišnje, kaže novinarka. Kurspahić je, osim po svim tiskanima medijima, i u udarnom televizijskom terminu govorio da je istraživao transkripte iz tog vremena, dakle stvarno izrečene rečenice između Mile Dedakovića Jastreba kao zapovjednika obrane i Franje Tuđmana kao zapovjednika Hrvatske vojske i predsjednika Republike Hrvatske, čudeći se pritom kako je lako do njih došao, te da je razgovarao s Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom.

    Taj je medijski pritisak bio tako snažan da sam čak i ja povjerovala u to njegovo „ozbiljno istraživanje” i otišla pogledati predstavu s očekivanjem da će mi nešto doista reći o Vukovaru. Istinitost te predstave pojačavala se i tekstom Ante Nazora u programskoj knjižici. On je povjesničar, sudionik Domovinskog rata i od 2005. ravnatelj Hrvatskog memorijalnog-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i autor knjige o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Dakle, predstava je slala silno veliki mamac „Istine na sceni” koju su trebali potvrditi jedno istraživanje redatelja i jedan pravi povjesničar.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 5. studeni 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević