Kakvi temelji, takva i kuća

Noćna scena, HNK Osijek, Damir Mađarić: Richard III Grbavi, red: Damir Mađarić

• 
  
  Čast otvaranja 112. sezone HNK u Osijeku (26.10.2018.) pripala je Noćnoj sceni HNK Osijek s praizvedbom crne komedije Damira Mađarića Richard III. Grbavi. Osim autorstva, Mađarić potpisuje i režiju i dramaturgiju, dok je kostime odabrao Zvonko Majdiš, svjetla oblikovao Tomislav Kobia te glazbu skladali Miroslav i Gordana Evačić.  

  Krsto (Vladimir Tintor) i Tonka (Petra Blašković) par su koji nikada nije trebao završiti zajedno. Krsto je bio glumačka zvijezda na vrhuncu svoje karijere, zgodan, uspješan i poželjan, dok je Tonka neobrazovana i ružna spremačica u kazalištu. Pukom slučajnošću, Krsto je jednog dana ozbiljno ozlijedio kralježnicu nakon što je scenski radnik zaboravio fiksirati otvor propadališta na sceni. Sva Krstina slava nestala je u trenutku te ostaje deformiran, kako fizički tako i emocionalno. U tom se trenutku kao spasiteljica pojavljuje Tonka koja je jedina spremna brinuti se o njemu. Ovaj kratki sažetak zapravo predstavlja ekspoziciju scenske radnje koja  započinje pojavom Tonke koja je došla počistiti scenu i objašnjenjem publici kako je predviđena predstava otkazana. Kad je već tu, Tonka odluči publici ispričati priču o pijanom i neodgovornom glavnom glumcu zbog kojeg je predstava otkazana te joj se na sceni ubrzo pridruži i Krsto (sada zaposlen kao scenski radnik). Nesvjesni publike, Krsto i Tonka započinju svađu u kojoj će se vrijeđati, psovati, tući, gristi, grepsti i beskonačno mrziti, a sve će na kraju završiti s neočekivanim obratima poput onog da Krsto ima rak te da mu je preostalo dva mjeseca života ili činjenice da je vrata propadališta Tonka sabotirala kako bi došla do Krste.

  Usprkos, na prvu zanimljivom zapletu, scenska izvedba okarakterizirana je brojnim problemima. Ekspozicija koju sam prvotno predstavio bila bi izvrsna podloga za dobru priču na kojoj se moglo graditi karaktere i poslati smislenu poruku. Međutim, priča o mržnji dvoje likova to nije mogla ispuniti pa se publika nije niti imala za što primiti. Da je njihova veza krenula iz čiste ljubavi, apsolutna mržnja bila bi logična nakon obostranog razočaranja te tako i dramaturški opravdana. Osim toga, cjelokupna dramska struktura je nedorađena, ne posjeduje dramske tečnosti i logike u radnji, a obrati se događaju prebrzo. Problem toga je i što veliki dio radnje čine ulomci iz Shakespeareovog Richarda III. koje prvo pojedinačno, a onda i zajedno izgovaraju Tonka i Krsto, čime se izgubilo vrijeme nužno za razvoj radnje i promjene. Upitne su i proizvoljne različite dramske situacije te logika lika, pa tako saznajemo kako je Tonka neobrazovana spremačica koja ne zna tko je Shakespeareov Otelo, a onda najednom glumački savršeno izvodi ulogu Lady Ane, Krsto izjavljuje kako je zbog fizičke ozljede dobio rak, Tonka na početku cijelo vrijeme komunicira s publikom dok Krsto gotovo da i ne, a onda to biva potpuno zabravljeno u radnji...
  
  
  
  Daljnji problem je zasigurno i činjenica kako je Mađarić imao nekoliko funkcija, što mu je sigurno poremetilo izvanjski pogled i kontrolu nad scenskim uprizorenjem pa su glumci osim u temelju (dramskom tekstu) bili zakinuti i u čvrstoj ruci vodilji. Tako su i scenska radnja i publika smješteni na velikoj sceni HNK-a i odvojeni zastorom od ostatka kazališta, a scenografije nema. To jest, prostor scene je sam sebi scenografija, što ima logike jer je predstava temeljena na blizini publike glumcima, čime se potencirala atmosfera ali na blizini se samo i ostalo. Glumcima je dana sitna rekvizita poput vjedra, nekoliko krpa, kutije s alatom i drvenih ljestvi i sve što oni mogu je kontinuirano raditi repetitivne pokrete, bjesomučno vitlati krpe, sto puta se popeti na ljestve, pa tako gledamo kako Krsto vadi imaginarne čavle koje zaboravi izvaditi iz kliješta prije negoli vadi druge, pa ih malo vadi lijevo, pa malo desno po sceni, a jednako se događa i s Tonkom koja briše malo tu, malo tamo, ali zapravo ne ostavljaju uvjerljiv dojam obavljanja radnje. Jednako tako i promjene na sceni su repetitivne i šablonski rađene, bez nekog većeg redateljskog upliva. Ideja za redateljskom nenametljivošću je uvijek hvale vrijedna, ali ne i kad ta nenametljivost prelazi u izostanak.

  U ovakvom spletu svega navedenog kreacije Vladimira Tintora i Petre Blašković su jedino što drži pažnju publike, iako je nužno napomenuti kako su i oni pod utjecajem (ili neutjecajem) redatelja, dramaturga i autora bili evidentno nesigurni u pojedine situacije i motivacije svojih likova. Međutim, na mjestima na kojima su se imali za što uhvatiti, to su odradili izvrsno. Bili su uvjerljivi u svojoj interpretaciji, prenosili su atmosferu na publiku, živjeli su za i sa svojim likovima, nijansirajući vješto promjene kako su se događali obrati u scenskoj radnji te su uspješno ostvarili kemiju mržnje kroz gestu i mimiku, pojačavajući dojam uvjerljivim scenskim pokretom prilikom sukoba.

  Prva sezonska premijera HNK Osijek još je jednom potvrdila pravilo kako je za dobru kuću nužno imati dobre temelje. Ovaj put to nije bio slučaj, ali zahvaljujući isključivo Vladimiru Tintoru i Petri Blašković, ova će kuća barem malo odolijevati surovim kazališnim vjetrovima unatoč klimavim temeljima.

   
  
  Redatelj i  scenograf: Damir Mađarić
  Odabir kostima: Zvonko Majdiš
  Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia
  Skladatelji: Miroslav Evačić i Gordana Evačić
  
  Glume: Petra Blašković, Vladimir Tintor
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 29. listopada 2018.  

Piše: