Pretjerana stilska revolucionarnost
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Tennessee Williams, Mačka na vrućem limenom krovu, red. Paolo Magelli
-
Jedan od najboljih komada klasika dramske literature dvadesetog stoljeća kao stvoren da omogući našoj velikoj glumačkoj zvijezdi međunarodne reputacije iskazivanje svog njenog umijeća, glumački ansambl vrsnih glumaca od kojih gotovo svi iza sebe imaju barem nekoliko sjajnih uloga i redatelj koji je posljednjih desetljeća u Zagrebu uprizorio čitav niz izvanrednih predstava s pravom su potaknuli iščekivanja iznimnog kazališnog doživljaja koji se ipak nije zbio.
Možda bi se moglo pomisliti da je razlog i u samom autoru. Naime kada je 1983. u sedamdesetdrugoj godini umro Tennessee Williams činilo se kao da se od života oprostio tek čovjek pravim imenom Thomas Lanier Williams III, dok je slavni književnik već davno ranije postao klasik koji više ne korespondira s tadašnjom publikom. Nju su zamorile drame u kojima se obitelj predstavlja kao tragičan zatvoreni mikrokozmos ravan paklu i gdje psihoanaliza protagonista zamjenjuje psihološku motivaciju njihovih postupaka.Ta bitna svojstva Williamsovih kazališnih komada. temeljila su se na njegovim vlastitim životnim iskustvima, a imala su i dodirnih točaka s bitnim elementima stvaralaštva prvog velikog i svjetski relevantnog američkog dramatičara Eugenea O'Neilla (1888. – 1953.) kojega je zajedno s potpuno drugačije usmjerenim, minucioznom psihologiziranju i društvenoj kritici sklonim Arthurom Millerom (1915. – 2005.) Williams naslijedio u vrhu američke dramske literature kao jedan od najizvođenijih autora ne samo u SAD-u nego i u svijetu u prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Tada su i zagrebačka kazališta - HNK, a potom ponajviše Zagrebačko dramsko kazalište (danas „Gavella“) počela učestalim izvođenjem njegovih komada (a i djela ostale dvojice spomenutih američkih dramatičara).
U velikom intervjuu kojeg je ravnatelj Drame HNK-a Ivica Buljan za programsku knjižicu ove predstave vodio s njenim redateljem Paolo Magelli je iznio razloge što svih ovih godina nije režirao niti jednu američku dramu u našem gradu. On naime drži da je Williams ne samo jedan od najvećih nego i najrevolucionarnijih dramatičara dvadesetog stoljeća koji je imao presudnu ulogu u rušenju građanskog teatra, a da su Gavella i njegovi nasljednici te revolucionarne drame preveli u skučenu dramaturgiju građanske drame, te mu se činilo da nema smisla u kontekstu takve tradicije pokušavati drugačiji i točniji način interpretacije tog značajnog dijela teatra dvadesetog stoljeća. Međutim broj gledatelja koji su vidjeli te predstave predstavlja tako mali postotak današnje publike da doista ne može svojim čuvanjem tradicije ugroziti neki novi pristup. Ne znam doduše kako je uvaženi redatelj došao do svojih zaključaka, jer je malo vjerojatno da je u svojim dječačkim i ranim tinejdžerskim godinama vidio zagrebačke predstave o kojima tako suvereno sudi, jer poneka danas dostupna snimka može poslužiti tek kao informacija ali ne i potpuni doživljaj za koji je u teatru bitna publika. Kako sam vidio dobar dio tih predstava mogu ustvrditi da su one za tadašnju publiku ipak bile revolucionarne, iako na drugi način od onog koji Magelli nastoji postići. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća gruba realističnost tada suvremene američke drame, njezino inzistiranje na psihološkim, ali i psihoanalitičkim analizama i naglašenom individualizmu protagonista pružili su mogućnost našim kazalištarcima da ostvare predstave vrhunskih dometa koje su imale jednu od najbitnijih uloga u razbijanju shematičnosti socijalističkog realizma koji je vladao našim pozornicama po završetku Drugog svjetskog rata.Ono što Magelli drži bitnom greškom tih predstava – njihovo uklapanje u dramaturške okvire građanskog kazališta – dijelom je točno, ali nije po mom mišljenju nasilje tadašnjih zagrebačkih redateljskih velikana nad tekstom nego proizlazi iz toga što su Williams i ostali djelomice zadržavali takvu dramaturgiju da bi onda unutar nje razarali građanske norme – Williams to čini psihoanalitičkim predstavljanjem užasa obiteljskog života. Magelli međutim pod svaku cijenu želi razbiti i samu strukturu drame, nastojeći svaku scenu raditi kao zasebni prizor koji se ne veže s onim koji mu prethodi ili slijedi da bi tek u konačnici kao pointilistički postupak u slikarstvu dobio potpuno značenje u cjelini predstave. Taj je cilj jedva djelomično ostvaren, tako da je u nemalom broju scena takav stilski postupak izaziva neravnotežu likova od kojih oni u tom trenutku snažniji toliko ističu svoju moć da njihovi partneri gube mogućnost osmišljenije suigre, što gledatelj doživljava kao nedostatak „kemije“ između protagonista.
Zato ovoj izvedbi Mačke na vrućem limenom krovu nedostaje zgusnutost atmosfere mračnog i duboko nesretnog obiteljskog života koji svojim manama otkriva i lažnost tada u SAD-u dominantnog (a danas i kod nas aktualnog) idealiziranja obitelji i tradicionalnih ili točnije patrijarhalnih normi. Da se to ne odnosi samo na američki Jug Williamsovog vremena ukazuje i scenografija Lorenza Bancija s velikim, dobrim dijelom praznim prostorom koji na toplu klimu asocira biljem u velikim posudama poredanim uz jedan brid pozornice koja ima funkciju i male spavaće sobe mlađeg sina Bricka i njegove supruge Maggie, a i velike sale u kojoj se priprema proslava šedeset i petog rođendana Velikog tate Pollitta u znaku radosne vijesti (za koju samo sinovi znaju da je lažna) kako su detaljne pretrage otklonile sumnju u njegov skori kraj zbog raka. Redateljevoj ideji revolucionarnog razbijanja ne samo dramaturški čvrsto i osmišljeno vođene radnje (što kod Williamsa ipak postoji) služe i skladatelji Damir Martinović – Mrle i Ivanka Mazurkijević kojima su od nekoliko ne naročito efektnih songova bliskih bluesu mnogo važmiji zvukovi u kojima dominira buka koja bi trebala potpuno razbiti kazališnu iluziju, a ni kostimi Lea Kulaša ne određuju vrijeme ni mjesto radnje da bi u pogađanju od kuda dolaze inspiracije za njih bilo najlakše prepoznati kako bijelo odijelo epizodista dr. Baucha djeluje poput odjeće liječnika iz Čehovljevih drama (s kojima Williams doduše ima dodirnih točaka), a i Goran Grgić je uspješno čehovljanski odigrao tu ulogu, ostajući time na neki način izvan pravog dodira s ostalim licima. Na sličan način je izdvojen još jedan sporedni lik - velečasni Tooker (u efektnom tumačenju Livija Badurine) koji bez obzira na sve što se događa isključivo brine o tome tko je koliku donaciju dao njegovoj crkvi rečenicama koje je dramaturginja Željka Udovičić Pleština podesila tako da ponajviše govore o postupcima našeg današnjeg svećenstva.
Hrabro, ozbiljno i vrlo kritičko promišljanje naših današnjih problema na temelju sličnosti s nekim elementima Williamsovog komada imalo bi zasigurno veći odjek da nije bilo silnog nastojanja na revolucionarnom traženju originalnog stila. A u njemu su ne samo sporedna lica nego i protagonisti igrali svatko za sebe u prvoj polovini predstave. Najvidljivije je to bilo na samom početku koji započinje tuširanjem nage Maggie u kupaonici u dnu scene, a zatim njenim furioznim ulaskom na scenu nakon oblačenja u zavodljivi crni kombine koji bi mogao biti i suvremena haljina. Zrinka Cvitešić tu igra punom snagom, pa čak malo i preko nje, često i prenaglašeno, najčešće podignutim glasom u kojem se gubi artikulacija, pa se jedan dio njenog teksta i ne uspijeva razaznati. U tom dugom uvodnom dijelu u kojem se osim Maggienog stresnog psihičkog stanja saznaje da se priprema proslava rođendana Velikog tate, ali i zakulisna borba za nasljedstvo u koju će se ona upustiti svim silama, jer nikada više ne želi biti siromašna kakva je bila u mladosti, ali i to da njene planove ugrožava prestanak ljubavi, a i seksualnih odnosa između nje i supruga joj Bricka kojeg kao nezainteresiranog alkoholičara tumači Filip Vidović, ostajući potpuno u njenoj sjeni i nemajući prilike bar nagovijestiti da njegove utapanje u alkoholu nije gola ovisnost nego da ima i dublje uzroke. Na taj način nema pravog (makar i negativnog) odnosa među njima, a niti istinske dramske napetosti, pa sve liči na moonodramu s pretjerivanjem. Kako se radi o glumcima koji su već pokazali (a i u nastavku, posebno u završnom dijelu i dokazali svoje velike glumačke sposobnosti) očito je da su oni disciplinirano izvršili redateljeve zahtjeve, jer Magelli vjerojatno boreći se protiv psihološke motivacije karaktera kao odlike mrskog mu građanskog teatra (ali pritom izbacujući i Williamsovu psihoanalizu) i ostale predstavlja kao pojednostavljena lica određena tek jednom dominantnom odlikom, U tome Ana Brgić Tahiri kao Mae, supruga starijeg sina Coopera i majka petero djece, izvrsno utjelovljuje krajnje antipatičnu rospiju koja će ići preko svih granica da bi osigurala nasljedstvo, a Ksenija Marinković kao mama Pollitt uspijeva ostvariti zanimljivu ulogu kao naivna žena koja desetljećima živi u laži ne primjećujući je.Svi su oni ipak tek jednodimenzionalne ilustracije licemjerja i pohlepe ne samo obitelji u kojoj se svi međusobno mrze nego i društva u kojem je jedino pravo božanstvo novac i uz njega vezan profit, a prava drama počinje tek negdje od sredine ove predstave kada se pojavljuje Veliki tata u tumačenju Milana Pleštine, jednom od najvećih glumačkih ostvarenja na zagrebačkim pozornicama u posljednje vrijeme. Postavši bogataš bezobzirnim izrabljivanjem sada postaje najhumaniji među svim licima komada, sretan zbog toga što mu je rečeno da je zdrav. Nakon toga odbacuje hinjenu pristojnost i uspostavlja iskrene odnose prema svim članovima obitelji koje uglavnom ne podnosi, osim Bricka kojeg voli, ali ne može shvatiti razloge njegovog alkoholizma. Razgovor njih dvojice u kojem su ipak ostali elementi psihoanalize vrhunac je predstave i Pleštininog nijansiranog umijeća, ali i pokazatelj kako Filip Vidović na pravi poticaj i u suigri s vrsnim partnerom može sugestivno prikazati sav mrak koji Brick nosi u duši, a koji također ima korijen u licemjerju patrijarhalne sredine koja proganja homoseksualnost. No, Pleština je čak i u kratkim dijalozima s ostalim osobama svojom suspregnutom gestom i snagom svoje glumačke osobnosti uspio izazvati kompleksnije reakcije interpreta koji su uspijevali otkriti napukline u pojednostavljenim maskama koje su do tada nosili.
Zato i nakon odlaska Velikog tate u posljednjem činu završni obračun vode kompleksna lica u tumačenju vrsnih glumaca pa je čak do tada potpuno nezamjetan Dušan Bućan uspio od povučenog starijeg sina Coopera napraviti zanimljivo biće, a Zrinka Cvitešić je puno suzdržanije, ali i točnije oživjela Maggie kao stožerni lik čitave predstave i tako potvrdila svoje iznimne glumačke vrijednosti, Razigravši konačno čitav glumački ansambl Paolo Magelli je od te završnice napravio sjajnu predstavu. Šteta što se gotovo polovnu predstave moralo čekati da se ona konačno počne dešavati, što je pokazatelj da sama dosljedna izvedba u teoriji možda atraktivnih originalnih i revolucionarnih zamisli ne uspijeva ostvariti puni scenski život, ali kada se svede na okvir za kompleksnu kazališnu igru postiže znatno veće domete i neizravno puno dojmljivije prenosi ideje svojih tvoraca.
Redatelj: Paolo Magelli
Dramaturginja: Željka Udovičić
Adaptacija teksta: Željka Udovičić
Scenograf: Lorenzo Banci
Kostimograf: Leo Kulaš
Skladatelji: Damir Martinović Mrle, Ivanka Mazurkijević
Oblikovatelj svjetla: Paolo Magelli, Aleksandar Čavlek
Asistentica redatelja: Tamara Damjanović
Asistentica kostimografa: Ana Mikulić
Prijevod: Ivo Juriša
Glume: Milan Pleština, Ksenija Marinković, Filip vidović, Zrinka Cvitešić, Dušan Bućan, Ana Begić, Livio Badurina, Goran Grgić, Lucija Jelušić, Stefano Surian, Josip Roša
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. listopada 2018.
Piše:
Kurelec