Ispunjena žanrovska zadaća

Kazalište Komedija: John Buchan i Alfred Hitchcock 39 stepenica red. Marko Juraga

• 
  
  Pustolovni roman Trideset devet stepenica Johna Buchana, škotskog književnika i političara, od izlaska prvog izdanja 1915. mnogo je puta adaptiran u različitim čitanjima i razinama vjernosti predlošku, osobito u kazalištu i filmu. Adaptacija Alfreda Hitchcocka, film 39 stepenica iz 1935., iako se tek djelomično naslanja na Buchanov romaneskni predložak, sigurno je - velikim dijelom zbog važnosti za autorov opus ali i povijest filmskih žanrova, najpoznatija; djelo koje u popularnosti i općoj prepoznatljivosti i premašuje literarni original. Popularnost i prepoznatljivost, uz vješto korištenje sredstvima koja pružaju mogućnost dobre zabave praćenjem napete i nevjerojatne te baš zato zabavne priče o Richardu Hannayu i njegovim avanturama u otkrivanju tko ili što su 39 stepenica, okosnica su i kazališne adaptacije Patrica Barlowa, vješte kombinacije romana, Hitchcockova filma i autorskih zamisli, koja se igra u različitim i mnogobrojnim produkcijama. Jedna od njih, Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija u prijevodu i režiji Marka Jurage, premijerno je izvedena na Sceni Kontesa, klupskom i kabaret prostoru, funkcionalnoj i načelno atmosferičnoj drugoj sceni tog teatra.

  Poigravanje motivima i eskapističkim pustolovinama Richarda Hannaya, prostorno i vremenski jasno smještenih na Britansko otočje i u razdoblje prve polovice dvadesetoga stoljeća, funkcionira u Barlowljevoj adaptaciji kao okvir za stalno poigravanje izvedbom i prepoznavanjem. Motivi se, naime, koriste vrlo selektivno, no duhovito i s osjećajem za ritam predstave, čime je omogućeno njihovo doživljavanje kao zabavnih, onih koji grade priču i upućuju publiku u eskapade i pustolovine protagonista, ali i kao svojevrsnih, u slojevima predstave stalno prisutnih propitivanja smišljenosti, logike i dovršenosti tijeka događaja na sceni, približavajući time i koristeći se postmodernističkim načinima oblikovanja. Dramski je tekst, dakle, otvoren za mnogo šire postupke od zabavljanja i animacije publike avanturama i sve neobičnijim, apsurdnim situacijama u kojima se potraga za 39 stepenica kreće.
  
  
  
  Redateljska koncepcija Marka Jurage takav pristup afirmira, čak i naglašava, omogućujući 39 stepenica tumačenja i postupke koji ne proizlaze samo iz logike pružanja publici apsurdnog no laganog i ritmiziranog nizanja scenskih događaja, nego je suočava s postupcima, tehnikama i principima koji naginju propitivanju granice prema teatru apsurda, nesavršenosti izvedbe i dokidanju linearnosti te posljedične potpune osmišljenosti izvedenog i onoga što ono komunicira publici. Čineći to, ipak, ovaj komad i Juragina režija stalno održavaju ravnotežu, imajući u vidu temeljni kod i nazor u kojem grade svoju predstavu, a to je ipak zabava i prepoznavanje motiva literarnog i, osobito, filmskog predloška. I, uopće, postupaka Hitchcockove estetike i prepoznatljivih filmskih postupaka. 39 stepenica u ovoj, relativno recentnoj kazališnoj adaptaciji, može se promatrati kao omaž slavnim i prepoznatljivim predlošcima i njihovim autorima. Pomaknuti omaž, koji je dobro ugođen na principima igranja (barem) triju funkcija, prepoznavanja motiva iz predložaka, njihovom podvrgavanju variranju i tretmanu određenim postupcima dokidanja smisla, linearnosti i perfektnosti izvedbe. I te dvije funkcije su prisutne, publiku se stalno na njih podsjeća i afirmira se mogućnost takvog tretmana originalnog djela čija je struktura, ako već ne mišljena, barem vrlo pogodna i aktualna za njega. No dominantan ostaje, a Juragina režija to također u potpunosti poštuje, prepoznaje i inkorporira, element zabavljanja publike u dobro poznatim i Komedijinim glumcima stalnim komičarskim izvedbenim registrima.
  
  Hannayeve pustolovine tijekom predstave nisu, u konačnici, u njoj kako bi postale predmetom tretiranja kazališnim postupcima popularnima u suvremenom teatru, nego kako bi zabavile publiku svojom nevjerojatnošću i brojnim prigodama za izvođenje gotovo klasičnih trenutaka komedije situacije, komedije zabune, humorom montypythonovskog tipa. Tako je 39 stepenica dominantno ipak brodvejska predstava, usmjerena na mjerljive, pa i komercijalne efekte nasmijavanja i zabavljanja publike. Zabavljanja kvalitetnim humorom, uz podtekst provlačenja određenih kazališnih postupaka koji izlaze iz registara isključive usmjerenosti površinskom zabavljanju. Prevedeno u okvire zagrebačkih produkcijskih i općih kazališnih nazora, ovih 39 stepenica je svakako dobra predstava koja afirmira žanrovske i ine principe na kojima funkcionira Komedija. Unatoč određenim pomacima, ne i mnogo više.

  
  
  Estetika 39 stepenica prati poticaje upisane u predložak, uvažavajući pri tome ograničene scenske mogućnosti Kontesine pozornice. I to čini vrlo dobro, osobito u projekcijama koje se izmjenjuju u pozadini (autor im je Dalibor Talajić) nagovješćujući tako brzu izmjenu mjesta kojima se Hannay kreće, što bi potencijalno moglo predstavljati problematično mjesto kazališnog oblikovanja. Slično je i sa svjetlom Anđelka Kunića, koje funkcionalno dopunjuje projekcije i njihov ambijentalni značaj. Zahvaljujući tim elementima, ali i minimalističkoj a multifunkcionalnoj i Kontesi primjerenoj scenografiji Tomislava Ruszkowskog, omogućeno je održavanje ritma predstave i stalna pokretljivost, što je jedan od ključnih elemenata oblikovanja ove predstave. Likovnost tih elemenata, osobito izražena u videu, evocira stripovsku animaciju, čak i računalne igre, no čuva vremenski smještaj predstave u kontekst predložaka.

  Samo četvero glumaca - Goran Malus kao Hannay te Jasna Palić Picukarić, Saša Buneta i Davor Svedružić koji igraju plejadu likova s kojima se Hannay susreće tijekom svoje pustolovine, dobro se snalaze u uglavnom zanatskim kreacijama komičnih i apsurdnih likova koje pred njih postavlja ova inscenacija. Pri tome su velikim dijelom uistinu zabavni, osobito Svedružić i Buneta, čije su kreacije uistinu brojne, no nitko, pa ni Goran Malus kao Hannay, ne prelaze odviše iz registara u kojima oblikovanje likova podređuju efektnosti scenskog trenutka, čime ispunjavaju zadatke koje pred njih stavlja predložak. No opet, kreacije nisu mnogo više od onoga što je, kao kvalitetan i fizički zacijelo zahtjevan ali zanatski rad, već mnogo puta viđeno od ovih i drugih članova ansambla kazališta Komedija.

  
  
  Zabavna i ispunjena kvalitetnim humorom, 39 stepenica je, u konačnici, ipak još jedna Komedijina predstava koja je ispunila svoje žanrovske, a vjerojatno će i komercijalne zadaće. I to ima smisla, no unatoč naznakama, nije ponudila cjelinu koja bi bila više od toga - ispunjavanja večeri zabavnim kazalištem dobrog ritma i smisla za humor.
  
  Adaptirao: Patrick Barlow
  Prema originalnom konceptu Simona Sorblea i Nobbya Dimona
  Redatelj: Marko Juraga
  Scenograf: Tomislav Ruszkowski
  Kostimograf: Elvira Ulip
  Autor projekcija: Dalibor Talajić
  Autorica glazbe: Anita Andreis
  
  Glume: Goran Malus, Jasna Palić Picukarić, Davor Sveedružić, Saša Buneta
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 22. listopada 2018.
  

Piše: