Djelomično banalizirano

Kazalište Moruzgva i Ludens teatar; Brodolomke, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Četiri žene - Beba, Mateja, Dinka i Hana, u plesnom programu za odvikavanje od alkohola, predvođene bivšim polaznikom a sada voditeljem programa Željkom, okosnica su predstave Brodolomke, nastale prema predlošku Ane Maras Harmander, a u režiji Krešimira Dolenčića i koprodukciji Kazališa Moruzgva i Ludens teatra praizvedene na zagrebačkoj Sceni Vidra. Tematski, djelo je očito postavljeno kao snažno aktualizirajuće, ono koje će omogućiti skoro i jednostavno, a opet jasno i dojmljivo prepoznavanje osoba, čije je smještanje negdje u socijalne prostore koji se često nazivaju već poprilično istrošenom frazom margine društva, rezultat različitih čimbenika, od kojih su mnogi izvan kontrole aktera i najmanje posljedica njihovih želja i odluka. To su, dakle, ljudi čiji je život pokrenut, pomaknut u smjeru čija je mogućnost kontrole bila ograničena, u kojem su se oni ili (u slučaju Brodolomki) one, mnogo više našle nego što su to željele. Alkoholizam, ili koja druga ovisnost, izraz su društvenog stanja i iz njega crpe mogućnost ponovnog pojavljivanja kod uvijek novih i pojedinostima i uzrocima različitih, no društvenim, obiteljskim, ekonomskim i inim posljedicama sličnih priča. Brodolomke se oblikuju kao pričanje tih i takvih priča, dovoljno tipičnih kako bi bile prepoznatljive i donekle tipizirane, a opet dovoljno oblikovanih i karakternih kako bi mogle oblikovati likove koji će biti više od stereotipa obilježenog plošnim moraliziranjem. I, uopće, predstava nije napadno moralizatorska, ne gubi se u dociranju publici o štetnosti alkohola, nego pretendira iznijeti priču, izgraditi što snažnije profilirane likove, koji će zadržati mogućnost identifikacije i pronalaženja uzora čije je postojanje u društvu zadano različitim faktorima, pa i onima koje publika može i treba prepoznati kao svoje. Ili barem prisutne u neposrednoj zbilji.

  
  Postavljene kao okvir za susret četiri žene čije su priče različite, no definirane istom okolnošću posezanja za alkoholom kao sredstvom njihova protjerivanja iz stvarnosti, Brodolomke bi mogle funkcionirati vrlo zanimljivo, zahvaljujući univerzalnosti i lakom prepoznavanju, otvorenom za vrlo široku recepciju. Kao djelo koje će ukazivati na socijalne odnose, proturječnosti i licemjerje koje postoji u društvenim odnosima i odvodi osobe u alkoholizam, kako bi ih kad se to dogodi, proglasilo neželjenima i socijalno izoliralo. I Brodolomke to čine, no tek djelomično, odnosno tek u onim prizorima koji nisu odviše opterećeni i prekriveni laganom, neopterećenom i često banalnom komikom. Primjerice, svaka od četiri žene tijekom trajanja predstave predstavlja svoju priču u uglavnom monološkoj formi, obraćajući se istovremeno ostalim sudionicima programa za odvikavanje i izravno publici. Ti trenuci, osim što su temeljni u kreaciji likova i spašavaju ih od potonuća u socijalne karikature, ujedno su i najbolji u predstavi, jer daju mogućnost prodora sloja društvenog licemjerja i okolnosti koje su dovele do brodoloma. Svaki takav prizor, ipak, ograničenog je trajanja te se uskoro prelijeva u novi moment jednostavne komike, temeljene na dosjetkama i pošalicama, scenskom pokretu koji evocira pijanstvo i, posebice, lako pamtljivim i efektno izvedenim, ali sadržajem i značenjem banalnim songovima (praćenima plesnim brojevima, što ima smisla u kontekstu plesne terapije liječenja od alkoholizma, no na značenjskoj razini daje vrlo malo).
  
  
  
  Brodolomke traju relativno dugo za predstavu zapravo jednostavne strukture, oko sat i četrdeset pet minuta, a stalan slijed i smjenjivanje prizora u kojima je dominantna jednostavna komika i onih nešto kompleksnijih dosega, rezultira cjelinom u kojoj komika situacije, čije je iscrpljivanje brzo i odviše nezahtjevno, prekriva poante i dominira dobrim dijelom predstave. Konačan rezultat je tematski jasno profilirano djelo, odrednice kojeg su vrlo pogodne za recepciju i omogućuju otvaranja perspektiva publici na društvene fenomene čija je stalna prisutnost neminovna, a okretanje od njih i negacija redovita reakcija, pokazujući društveno licemjerje i relativiziranje odgovornosti kao opća mjesta civiliziranog ponašanja. Nažalost, to se prekriva humorom neodgovarajućih dosega, koji kao da je u predstavi zbog bojazni kako njezina tema bez takve provedbe i intonacije neće biti dovoljno zanimljiva publici na koju pretendira. Umjesto podcrtavanja humorom, korištenjem njegovih potencijala kao elementa i svojevrsnog osnažitelja značenja, onako kako je humoristični slog upotrjebljen u najvećem dijelu Brodolomki, rezultira prekrivanjem. Ne i potpunim, ali ipak stalno prisutnim, a često i dominirajućim.

  
  Glumice (Ecija Ojdanić kao Dinka, Darija Lorenci Flatz u ulozi Hane, Sanja Milardović kao Beba i Anita Matić Delić kao Mateja, koja jedina nema problema s alkoholom, a u programu se našla spletom okolnosti koje ovdje valja ostaviti gledateljskom otkrivanju) te Luka Petrušić kao Željko tehnički se dobro snalaze u različitim izvedbenim registrima koje pred njih stavlja predstava - od pjevanja, plesa i scenskog pokreta do ispovjednih, intimnih epizoda. Ipak, i u glumačkim je izvedbama prisutna određena egzaltiranost, vjerojatno kao posljedica želje održavanja i naglašavanja komičnog i takvog održavanja ritma predstave, što dovodi do nekih nepotrebnih i vjerojatno neželjenih karikaturalnih trenutaka u predlošku koji je inače posvećen izgradnji likova.

             
  
  
  Zaključno, Brodolomke bez mnogo mistificiranja prikazuju okolnosti i osobnosti koje su dovele polaznike na plesni tečaj odvikavanja od alkohola. Dijelovi oblikovanja likova, u kojima svaka od žena predstavlja svoju priču i socijalne okolnosti, vrlo su otvorene za recepciju i time čine najbolji dio sloga predstave. Šteta što je on unekoliko zasjenjen potrebom za humorom bez obzira na okolnosti i kontekst, čime su dijelovi predstave banalizirani.                                                                                                                                                                  

  Autor: Ana Maras Harmander
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  Adaptacija: Dramaturgija: Ana Tonković Dolenčić
  Kostimografija: Tea Bašić Erceg
  Scenografija: Irena Kraljić
  Koreografija: Ilona Cvitić
  Glazba: Mario Mirković
  Producent: Kazalište Moruzgva i Ludens Teatar

  Glume: Daria Lorenci Flatz, Anita Matić Delić, Sanja Milardović, Ecija Ojdanić, Luka Petrušić
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. listopada 2018.

                                                                       

   

Piše: