Komedija lokalnog značenja

Gradsko dramsko kazalište Gavella i Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku: Ivo i Vinko Brešan, Kako je počeo rat na mom otoku, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Ekranizacije kazališnih komada vrlo su česte, no prenošenje filma na pozornicu vrlo je rijetko. Ipak, ono je kod nas realiziralo nekoliko vrlo vrijednih predstava, posebice prema domaćim filmovima (Fine mrtve djevojke, Tko pjeva zlo ne misli, Ustav Republike Hrvatske) koje su pokazale svijest njihovih autora o bitnim razlikama između dva samo naizgled vrlo slična prikazivalačka medija. Zato su predstave, unatoč sličnosti fabule, generirale čak i značenjski vrlo različite autorske svjetove. Za takvu interpretaciju posebno je mogao biti intrigantan film redatelja Vinka Brešana (za kojeg je zajedno s ocem Ivom napisao scenarij) Kako je počeo rat na mom otoku, koji zauzima posebno mjesto u kinematografiji neovisne Hrvatske - ne samo svojim visokim filmskim vrijednostima nego i daleko najvećom gledanošću (oko tristo šezdeset tisuća prodanih kino-ulaznica). Za autorsku adaptaciju scenarija u kazališni predložak najprirodniji je izbor bila vrsna dramaturginja Željka Udovičić Pleština, koja je prošle godine iznimno uspješno adaptirala scenarij Rajka Grlića i Ante Tomića za predstavu Ustav Republike Hrvatske, koju je u Kerempuhu režirao Vinko Brešan.

  Može se činiti da je lakše napraviti adaptaciju scenarija filma koji se potvrdio kao mamac za široku publiku, ali Kako je počeo rat na mom otoku ipak je krio neke zamke koje nije bilo lako savladati. Iako se radi o popularnoj komediji, ona naime posjeduje čitav niz slojeva značenja koji se posredno otkrivaju kroz komične situacije. Film se pojavio 1996. kada su ratni sukobi (a on je smješten u početke Domovinskog rata u Dalmaciji) još dominirali emocijama, pa i životom stanovnika naše zemlje, a mogućnost da se omrznutom neprijatelju gledatelj može nasmijati, djelovala je oslobađajuće. Osim toga, Brešanov se film pojavio u okvirima brojčano skromne hrvatske produkcije, u kojoj je znatan dio filmova (koje je publika uglavnom izbjegavala) prikazivao sukobe na crno-bijeli način, onako kako mnogi i danas žele nametnuti (ali mnogo manje sami gledati) ekraniziranje „istine o Domovinskom ratu“. Ono što su neki doživjeli kao provokaciju, a drugi kao prestanak propagande i početak slobodnijeg mišljenja i stvaranja, uobličilo je poseban odnos publike prema tom filmu. To se danas u odnosu na predstavu jednostavno više ne može ponoviti, tako da su se autorica adaptacije i redatelj Dražen Ferenčina, tražeći korespondenciju tog teksta sa suvremenom publikom, odlučili za mediteransku komediju kojoj će tek neke intervencije pri kraju dati društveno-kritičku notu, pa primjerice izravni govor o odlasku mladih u Irsku i druge strane zemlje ukazuje na to da Hrvatska za koju su se protagonisti filma (a i njihove teatarske alternacije) borili nije onakva kakvu su sanjali oni, a ni njihova publika.

  
  
  Takva koncepcija možda može biti recept za predstavu koja privlači brojnu publiku, ali predstavlja znatno pojednostavljenje u odnosu na film koji je u iznimno zabavnu komediju utkao i brojne značenjske slojeve koji su u ovoj kazališnoj izvedbi bitno osiromašeni. Tako je pokretač radnje koja se zbiva u početku Domovinskog rata u filmu Blaž Gajski, zagrebački intelektualac koji dolazi na dalmatinski otok da bi oslobodio sina iz kasarne, čiji zapovjednik prijeti uništiti čitav otok eksplozivom. On je i jedini nekarikirani lik u čitavom filmu, a komičnost (na način srednjoeuropske humorističke tradicije) proizlazi iz njegova ponašanja neprimjerena krajnje tragikomičnoj situaciji koja je strukturirana na način tradicionalne mediteranske komedije, pa i glavni antagonist - major Aleksa, ima ulogu kakvu u commediji dell'arte ima Il capitano kojim su se Talijani sprdali na račun španjolskih osvajača. Izvanredno nijansirano ispreplitanje dvije vrste humora u filmu pokazuje uz ostalo kako pravi stvaraoci mogu kreativnim povezivanjem srednjeeuropske i mediteranske tradicije, kojima pripadamo, ostvariti vrlo originalan, specifično hrvatski oblik komedije.

  No, u predstavi Blaž Gajski od početka djeluje kao nespretni uljez ne samo u zatvorenu otočku zajednicu nego i u isključivo mediteransku komediju u kojoj se našao, pa i njegov tumač Boris Svrtan jedva uspijeva izazvati nešto smijeha svojim nespretnostima, da bi znatno uspjeliji bio u podvali kao lažni pukovnik JNA. Zato umjesto njega pravi vođa postaje organizator predstave koja bi trebala navesti majora Aleksu da preda kasarnu - Roko Papak, koji je u filmu sporedno lice i nema kompleksnosti koja bi od njega stvorila punokrvnog protagonista, što njegov tumač Jakov Bilić energijom i komičnim nervom ipak uspijeva bar djelomice nadoknaditi. I lik Alekse je pojednostavljen, uglavnom sveden na karikaturu koju interpretacija Janka Rakoša još i više potencira, pri čemu se previše služi vikom, ponekad gubeći razumljivost izgovorenog. Još pojednostavljenije su manje uloge, uglavnom svedene na nekoliko najosnovnijih karakteristika kojima doprinose osnovnom komičnom tonu, a jedina koja je to efektno iskoristila za stvaranje dojmljive interpretacije je Franka Klarić kao Aleksina žena. Svođenje epizoda na jednodimenzionalnost osiromašuje predstavu, što je najočitije u liku pjesnika Dantea, kojeg pritom i Zoran Gogić tumači kao napuhanog kvazi-umjetnika koji s pravom izaziva porugu svojih sumještana, uz poneku donekle smiješnu situaciju. Međutim, u filmu (ali ne i u predstavi) iz kasarne dolazi pucanj koji ga usmrćuje, a filmskim sredstvima oblikuje se kao simbol nastojanja okupatora da uništenjem kulture unište i narod, a s druge strane nerazumijevanje njegovih sumještana pokazuje kako ni narod ne osjeća važnost koju su umjetnost i kultura imali u očuvanju njegove opstojnosti.

  
  
  Jedini pak koji je u predstavi uspio sačuvati složenost značenja, i to prvenstveno vlastitim glumačkim umijećem i iznimnim komičarskim darom, je Nenad Cvetko u ulozi Rokovog pomoćnika Marka Munite koji je načinom izgovaranja teksta, ali i znakovitom šutnjom i govorom tijela, stvorio ne samo iznimno zanimljivo i složeno ljudsko biće nego i nijansiranu sliku mentaliteta, pa je taj izuzetan domet mogao pokrenuti predstavu prema višim vrijednostima. No, Dražen Ferenčina redateljski pristup gradio je tražeći element privlačnosti za široku publiku u uvođenju klapskog i inog pjevanja. Možda se i nije prevario kada je riječ o gledateljima kojima je ta vrsta zabave draga, no predstava je pritom izgubila pravi ritam koji je za uspješnu komediju neobično važan. Zato je za razliku od inventivnog povezivanja naših raznorodnih tradicija i mentaliteta, uz obogaćivanje komike slojevitim značenjima koji su filmu omogućili prerastanje nacionalnih okvira, usmjerenje predstave Kako je počeo rat na mom otoku na pojednostavljenu pučku dalmatinsku komediju rezultiralo zabavom ograničenom na tu lokalnu zajednicu.
  
  Redatelj: Dražen Ferenčina
  Autorica adaptacije scenarija: Željka Udovičić Pleština
  Scenograf: Dragutin Broz
  Kostimografkinja: Sara Lovrić Caparin
  Autor glazbe: Mate Matišić
  Oblikovatelji svjetla: Zdravko Stolnik i Joško Bakula
  
  Glume: Boris Svrtan, Janko Rakoš, Jakov Bilić, Nenad Cvetko, Franka Klarić, Šime Bubica, Igor Kovač, Anica Kovačević, Ivan Grčić, Nikola Baće, Zoran Gogić

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. listopada 2018. 

Piše: