Uigran glumački ansambl

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, MH Mostar, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Dragan Komadina: Logorilijada, red: Ivan Leo Lemo

• 
  
  Kazalište Marina Držića otvorilo je novu sezonu gostovanjem koprodukcijske predstave Logorilijada Dragana Komadine (koji potpisuje dramaturgiju i dramatizaciju) u režiji Ivana Lea Lema, redatelja koji je ostvario respektabilan opus u dubrovačkoj profesionalnoj kazališnoj kući proteklih godina. Predstava Logorilijada nastala je suradnjom Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Kazališta Marina Držića u Dubrovniku i Matice hrvatske Mostar, svoju mostarsku premijeru imala je 29. svibnja 2018. i tako, nakon što je zaključila mostarsku, otvorila je dubrovačku kazališnu sezonu na velikoj sceni Kazališta Marina Držića.  

  Logorilijada je biografska drama koja svjedoči o logorskim danima Ilije Jakovljevića (Mostar, 1898. - Zagreb, 1948.) - književnika, novinara, urednika i pravnika, njegovoj tragediji i kalvariji u dva režima, o uzničkim danima u ustaškom logoru Stara Gradiška te uhićenju i posljednjim mjesecima života u komunističkom zatvoru nakon Drugog svjetskog rata. Dragan Komadina, na neki način, kondenzira u svojoj dramskoj sintezi posljednjih sedam Jakovljevićevih godina, slažući, kako naslovom sugerira, epsku uzničku priču tragičnih tonova i usuda. Dramsko štivo temelji se na materijalima iz knjige Konclogor na Savi, memoarskim zapisima Jakovljevića iz ustaškog zatvora, napisanima 1943. u Zagrebu (objavljenima 1999. godine), njegovim pjesmama iz Lirike nevremena i Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Ilija Jakovljević rođen je u Mostaru, školovao se u Sarajevu i Zagrebu, gdje gradi pravničku karijeru. U logor je zatočen, zajedno sa skupinom intelektualaca, u listopadu 1941. i, dok su druge puštali na slobodu, on ostaje u Staroj Gradiški do 17. prosinca 1942. To nije bio kraj njegovog uzničkog puta; u rujnu 1944. odlazi u partizane, a nakon pada NDH i završetka rata ponovo biva uhićen i zatočen u komunističkom zatvoru koji je bio posljednjom njegovom životnom postajom. Poznat je samo datum njegove zatvorske smrti - 20. listopada 1948.
  
  
  
  „Iako Logorilijada u izboru dnevničkog materijala svjesno priziva opća mjesta i citate iz Konclogora na Savi o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, ona ne dolijeva ulje na vatru u aktualnom nesporazumu koji se zrcali u iscrpljujućoj priči o ustašama i partizanima, nego vrlo jasno progovara o psihopatskoj naravi 'stvaratelja' jednog sustava, koja u spoju s povijesnim okolnostima i 'višim' ciljevima može poroditi užasna zlodjela. Nema dvojbe da je ustaški režim nešto čega se trebamo sramiti! Kao ljudska bića, prije svega! Ali, 'crvena zora' nije donijela ozdravljenje, nego duboko razočarenje, i novi val zločina! To, jedan građanski intelektualac i istinski demokrat, kakav je bio Jakovljević, nije mogao podnijeti.“ – piše Dragan Komadina u proslovu programske knjižice Pod jarbolima vječnih hulja. Sudbina Ilije Jakovljevića, zapisuje Ivan Vukoja, svjedoči kako je moguće odbiti lojalnost i zanijekati legitimitet i fašizmu i komunizmu. Perspektiva iz koje Jakovljević ostaje uvijek suprotstavljen, nije primarno politička ili estetska; ona je u svojoj suštini duboko ljudska, moralna i osobna.

  Redatelj Ivan Leo Lemo vješto prati i usložava segmentirane epizode i sastavnice Jakovljevićeve priče „o životu i smrti“, zatvorskim danima torture, potiranja ljudskosti i preživljavanja zlu usprkos. Izmjenjuju se zatvorski prostori i zločinački sustavi, neljudski postupci stražara, tamne nijanse svakodnevnice užasa kojoj je zlo imanentno a bol stanje koje iscrpljuje, ali istovremeno učvršćuje vjeru i priziva nadu. U trenucima užasa i očaja ostaje bijeg u poeziju kao osobnim introspektivnim alibijem i tragom ali i zabilježenim odživljenim kušnjama i očajnim ohrabrenjima neodustajanja. I nade i vjere koji ostaju smislom života. „Buđenje, čuđenje / nad procvalom krošnjom sna. / Gorim iznutra na prahu jutra, / jer duša / svoj put i poziv zna.“ – zapisuje Jakovljević u svojoj pjesmi Buđenje koju redatelj i dramaturg prilažu dramskom tkivu predstave, kao i mnoge druge stihove ali i raskošnu vizualizaciju poetiziranih prizora, posebice dosluha ljepote, slobode i utjehe (oblikovatelj videa Slaven Marinčić). Slijed odigranih sekvenci ritmički je usklađen i precizan, pa tako povremene doslovnosti i - posebno u pojedinim video ilustracijama, možda nepotrebne zornosti, ne narušavaju bitno dramaturški koherentan i čvrst raspored koji inzistira na dokumentarnosti i slikama usuda pjesnika, ali i biografskim orisima svih koji su bili dijelom njegovih zatvorskih traumatičnih epizoda. Lemovom redateljskom rukopisu dosluhno jednostavnom i funkcionalnom scenografijom svoj prinos, kao u mnogim njihovim zajedničkim projektima, dala je Vesna Režić, kao i kostimi Mirjane Zagorec, a makabričnu atmosferu predstave produbila je i glazba Zvonimira Duspare Dusa, najčešće kombinirana s Jakovljevićevim stihovima u glasnom i opominjućem offu.

  
  
  Uigran, discipliniran i u potpunosti predan redateljskom rukopisu, glumački ansambl predstave predvodi Robert Pehar kao Ilija Jakovljević, koji predano i s punim glumačkim pokrićem dopisuje unutarnje lomove, bol, strah i zazore sudbine pjesnika koji se povijesnim vjetrovima usprkos i torturi u totalitarnim režimima ne odriče vlastitih političkih i moralnih uvjerenja. Njegova jedina obrana je svjedočiti - pisanjem pjesama, proznim i memoarskim zapisima koji ne trpe ravnodušnost i zazivaju i ovakva uprizorenja nezaborava radi. U ostalim ulogama, svaki na svoj način, svoj puni prinos dali su posebno: Branimir Vidić Flika (Gazda), Ivo Krešić (Isljednik), Miro Bošnjak (Josip Gaon) te Ivan Skoko (Uzvišeni), Boris Matić (Zastavnik Ante), Boja Beribaka (Muco) i Mario Bošnjak (Mladić), skladno dopunjujući njihova mostarska i dubrovačka glumačka iskustva.

  Ovom koprodukcijom Kazalište Marina Držića otvorilo je sezonu koju će već u studenom nastaviti promišljati redatelj Paolo Tišljarić koji je, nakon nekoliko ponovljenih natječaja, imenovan za ravnatelja dubrovačke profesionalne kazališne kuće nakon isteka mandata dosadašnjeg ravnatelja Ante Vlahinića.
  
  Redatelj: Ivan Leo Lemo
  Dramaturg: Draga Komadina
  Scenografija: Vesna Režić
  Kostimografija: Mirjana Zagorec
  Glazba: Zvonimir Dusper Dus
  Oblikovatelj videa: Slaven Marinčić
  Oblikovatelj svjetla: Uroš Škiljević
  
  Glume: Robert Pehar, Branimir Vidić, Ivo Krešić, Miro Barnjak, Ivan Skoko, Boris Matić, Bojan Beribaka, Mario Bošnjak
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 9. listpada 2018.

Piše: