Kreativna lutkarska likovnost

Kazališna družina Pinklec u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom GLLUGL iz Varaždina Ručak za šestero

• 
  
  Mogućnosti imaginacije i njezina kreativnost, unatoč pokušajima, često su vrlo teško svodljivi u opisane i razložno predvidive granice. Rezultati koje proces nesputane, osobito dječje imaginacije neopterećene različitim i brojnim životnim iskustvima, okolnostima i oblikovanim stavovima može proizvesti, krajnje su začudni i istovremeno nezaustavljivo pogodni za gradnju čitavih svjetova i osobnosti. To omogućuje, s jedne strane, razvoj mašte i potencijal stvaranja, no s druge strane može dovesti do socijalno nepogodnih, čak i ugrožavajućih stanja. Jedan od tih i takvih procesa, potaknutih maštom i kreativnim potencijalom u odrastanju oblikujuće imaginacije, jest i fenomen imaginarnih prijatelja, kojim se bavi i na kojem se temelji predstava Ručak za šestero autorice i redateljice Tamare Kučinović, praizvedena na Sceni Centra za mlade u Varaždinu, u koprodukciji Umjetničke organizacije Gllugl i Kazališne družine Pinklec.

  Kazališno oblikovati i predstaviti problem imaginarnih prijatelja, rezultat nužno višerazinskog procesa međudjelovanja imaginacije, stvarnosti, socijalnog konteksta i odrastanja, a osobito u okviru mišljenom za lutkarsku predstavu čija publika su i djeca i odrasli, složen je zadatak. Osobito zbog brojnosti komunikacijskih i značenjskih slojeva i razina, na kojima takva predstava treba funkcionirati ako želi ostvariti prepoznavanje kod svih svojih, pretpostavljenih ili na izvedbi prisutnih gledatelja različitih recepcijskih prioriteta i nazora, osobito oblikovanih dobi i s njom povezanim doživljajima svijeta. U Ručku za šestero pojavljuju se tako, samo na neposrednom, izvedbenom planu, tri temeljna odnosa - onaj između dječaka Stanka i njegovih roditelja, zatim Stanka i njegovog imaginarnog prijatelja Janka (kojeg on doživljava sasvim realnim, postojećim, i shodno tome ga vidi i s njim komunicira, dok ga roditelji ne vide) te skupine bića-imaginarnih prijatelja, čiji je odnos izvan ljudskog, u nekom imaginarnom prostoru gdje se ta imaginarna bića mogu susretati i komentirati svoje uplive u kreacije mašte djece s kojom su ostvarili imaginarno prijateljstvo, a sve pod temeljnim pravilom – nemoj se vezati. Komunikacijski okvir predstave ovim je razinama već dovoljno usložnjen kako bi zahtijevao aktivan gledateljski angažman tijekom praćenja predstave i recepcije njezinih značenja, a dodatno se, na estetskoj razini, usložnjavanje provodi kreativnim i inventivnim tretmanom jezika u replikama likova. Replike su dovitljive, služe se sinonimima i sintagmama zanimljivih dosega kako bi opisale određene momente Stankove imaginacije, komunikacije s imaginarnim Jankom ili nerazumijevanja i zabrinutosti roditelja, a iz njih se izvlači i pomalo pomaknut, ludički humor stalno prisutan u podtekstu predstave. Najpotpuniji primjer tog sinestetičkog promišljanja razina i dovitljive upotrebe jezika ujedno je i svojevrsna kulminacija predstave, praizvedba Concerta grossa za smrdljivu ribu smrdljivu, koju realni Stanko i imaginarni Janko priređuju Stankovim roditeljima.

  
  
  Usložnjenost fakture Ručka za šestero potencijalno bi lako mogla odvesti u konfuziju i nerazumijevanje, posebno imajući u vidu relativnu neprepoznatljivost problema imaginarnih prijatelja (što autori i sami navode u programskom letku), ali i rafiniranost poigravanja jezikom u predstavi. Ipak, to se u velikoj mjeri ne događa, slojevi i odnosi razloženi su bez mnogo mistificiranja, jasno i otvoreno za recepciju, istovremeno čuvajući finoću prepleta nerazumijevanja koja proizlazi iz susreta imaginacije djeteta i svijeta odraslih te odnosa imaginarnog i postojećeg prijatelja. Uspjeh je autora i pokazatelj studioznog rada na predstavi mogućnost otvaranja više razina i jasno oblikovanje nerazumijevanja koja ih karakteriziraju, a svakako su predmet zapitanosti prenesen publici, uz istovremeno izvlačenje humora i poigravanja iz tih istih nerazumijevanja. Ipak, mogućnosti nerazumijevanja otvaraju se prema dječjoj publici (predstava je, prema procjeni i navodu autora, primjerena za dob od šest i više godina). Naime, nasuprot u kazališnoj produkciji stalno prisutnim radovima koji dječju publiku tretiraju pretjerano infantilno, ovaj kao da, posebno u trenucima komunikacije i funkcioniranja na više razina, kreće prema drugoj krajnosti. U kojoj djeca, a to je bilo vidljivo na premijernoj izvedbi, u susretu sa svim razinama i osobito jezikom predstave, mogu ostvariti određeno nerazumijevanje. No, makar prepoznavanje i bilo djelomično, predstava ne gubi prostor komunikacije s djecom, uz pohvalnu uputu, ili kako autori pišu, priručnik roditeljima o razgovoru s djecom poslije predstave o njezinom sadržaju, što očito pokazuje senzibilitet i predviđanje potrebe za takvom ekstenzijom viđenog kao oblik pomoći u pristupu kompleksnoj temi Ručka za šestero.

  Drugi bitan element estetike predstave njezina je likovnost, izražena u oblikovanju lutaka (Ivana Živković i Sharon Pimpi-Steiner potpisane su kao kreatorice), a ostvaruje se kao bitan i ekspresivan dio cjelovitosti viđenog. Detaljiziranje i posvećenost lutki kao gradivnom trenutku i središnjem elementu lutkarski mišljene predstave, ostvaruje se u svim rješenjima - od onih doslovnih, pomalo i karikaturalnih, poput Stankove majke, do onih drugačijih, poput vrlo efektnih oblikovanja Janka i ostalih iz njegova društva imaginarnih prijatelja, čije je oblikovanje negdje na tragu nadrealističkih prizora iz i o snovima. Funkcionalno je i rješenje pozornice u četiri dijela koja se spretno okreću u promjenama prizora, što podsjeća na svojevrsnu lutkarsku roto-pozornicu. Slično je i s akcentuacijom prizora scenskom rasvjetom, koju potpisuje redateljica Kučinović. Jedini se bitniji problem, mnogo više uvjetovan scenskim zadanostima i konfiguracijom gledališta od autorske nekreativnosti, događa u prizorima iz svijeta imaginarnih prijatelja, inače vrlo kreativnih rješenja, koji su slabije vidljivi iz stražnjih redova gledališta. Četvero glumaca-lutkara (Karolina Horvat, Katarina Arbanas, Nikša Eldan i Mario Jakšić) u tehnički se složenim zahtjevima animacije lutaka, koja je usklađena do vrlo finih i sitnih detalja pokreta i ne koristi se prečacima nego sve oblikuje pokretima lutke, snalazi vrlo dobro, bez vidljivih nedostataka ili nepreciznosti.

  
  
  Ručak za šestero u konačnici se pokazuje kao predstava zanimljivog, ponešto neuobičajenog no gledateljskog promišljanja vrijednog problema kojeg adresira na više razina i načina. Uz kreativnu upotrebu jezika i lutkarske likovnosti, djelo je to uspješno i inventivno, unatoč mogućim recepcijskim zadrškama kod dječje publike. No, nju ipak, kao što to Ručak za šestero afirmira, treba ostaviti (ne)postojećim granicama dječje imaginacije i očekivati rezultate.
  
  Autorica teksta: Tamara Kučinović
  Režija: Tamara Kučinović
  Dramaturgija: Filip Eldan
  Scenografija: Ivana Živković i Sheron Pimpi – Steiner
  Oblikovanje i izrada lutaka: Ivana Živković i Sheron Pimpi – Steiner
  Glazba: Petar Eldan
  Oblikovanje svjetla: Tamara Kučinović
  
  Igraju: Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Karolina Horvat i Mario Jakšić
  
  

   © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. listopada 2018.

Piše: