Kreativna upotreba scenskog pokreta

Gradsko kazalište Žar ptica: Jonathan Swift Gulliver, red. Ksenija Zec i Saša Božić

• 
  
  Klasični roman Johnatana Swifta, prepoznatljiv po svom skraćenom naslovu Gulliverova putovanja, u trenutku objavljivanja prvenstveno je prepoznat i čitan kao politička i društvena satira, alegorija s jasnim referencama na događaje u kontekstu nastanka. Priča o Gulliveru koji dolazi na otok(e) čiji su stanovnici maleni i drugačiji, ipak, pokazala se mnogo univerzalnijom i neuvjetovanom kontekstom, osobito u prostorima literature za djecu, gdje je doživjela i brojne preinake, interpretacije i oponašanja. Zapravo, Gulliver i njegov susret s Liliputancima susret je različitosti, ne samo fizičkih nego i onih u shvaćanju i percepciji svijeta oko sebe. I prihvaćanju tih različitosti, razmišljanju o njima kao vrijednima pozornosti i razumijevanja, nasuprot zatvaranju u vlastite okvire i svijet kakav živimo i poznajemo. Razumijevanje i prihvaćanje različitosti i onih koji je donose, umjesto odbacivanja drugog i drugačijeg samo zato što je takav, čitanje je Gulliverovih putovanja zbog kojeg se njihova aktualnost ne može iscrpiti, uz ponovnu afirmaciju teze kako literatura za odrasle i djecu nisu i ne trebaju biti odijeljene kategorije. To je vidljivo i u produkciji kazališta Žar ptica, Gulliveru u režiji Saše Božića i Ksenije Zec, premijerno izvedenom 28. rujna.

  Prevođenje Swiftova proznog predloška na kazališnu scenu, osobito zbog brojnosti epizoda i specifičnog, fizičkih proporcija velikog Gullivera prema minijaturnim Liliputancima, nije lak zadatak, osobito ako se želi zadržati i kazališnim sredstvima predočiti taj odnos. Dramatizacija Nikoline Bogdanović skicira Gulliverov dolazak u Liliput i epizode njegove pustolovine života s Liliputancima u kratkim, efektnim prizorima prepoznatljivih i scenski zanimljivih trenutaka iz Gulliverova dolaska i boravka na otoku. Tek u određenim trenucima uspostavljanja konteksta, poglavito na početku predstave, Gulliver preuzima ulogu naratora u nešto duljim replikama, monolozima kojima ocrtava svoj dolazak i doživljaj Liliputa, a koji u inače dobrom ritmu predstave mogu donijeti koji trenutak viška, imajući u vidu specifičnosti pozornosti dječje, osobito najmlađe publike. Pri tome se, ipak, ni u jednom trenutku predstave ne prelazi granica uvjetovana fokusom i zadržavanjem dramske napetosti između Gullivera i konteksta Liliputa u kojem se našao. Liliputanci, a u predstavi ih je sedam, većim dijelom uigrano funkcioniraju kao grupa, društvena cjelina u suočavanju s drugačijim Gulliverom. Tako oni, osobito u zajedničkim scenama, evociraju zanimljiv pomak prema formi kora koji dinamikom između članova, ali i prema Gulliveru, uspijeva biti i zabavan i funkcionalan.
  
  
  
  Ostvarivanje dinamike i dobrog ritma predstave obilježeno je i koreografski dobro osmišljenim i, za relativno skučen prostor pozornice pametno postavljenim scenskim pokretom, naglašeno pomaknutim od svakodnevnog i ujednačenog kretanja, a koje ni u jednom trenutku ne gubi fokus ili odlazi u artificijelnost pokreta koja se ne bi mogla opravdati događanjima na sceni. Razumijevajući osobito prethodne radove autora predstave (uz Kseniju Zec i Sašu Božića, suradnica za scenski pokret je Petra Hrašćanec), polaganje značaja i kreativna upotreba scenskog pokreta kao gradivnog elementa odnosa Gullivera i Liliputanaca, a posebno njihove drugačijosti je očekivana te se pokazala važnim razlikovnim elementom predstave, dajući joj prijeko potrebnu dinamiku u uvjetima transponiranja na kazališnu scenu prizora iz Gulliverovih putovanja. Kreativnom tretmanu prostora pozornice doprinosi i scenografija (autorice Ane Savić Gecan, koja je oblikovala i kostime), sastavljena od niza nepravilno postavljenih plavih elemenata, čija je likovnost prisutna tijekom cijele predstave, a u pojedinim se trenucima ostvaruje i funkcionalno, kao element prikaza određenih pojava poput valova, što doprinosi mišljenju i sagledavanju Gullivera u izražajnim kodovima pokreta i suigre glumaca umjesto mogućeg proširivanja mjesta radnje video-intervencijama ili drugim sredstvima, koja ne uključuju glumačku igru.
  
  Čak i kad se koristi video (poput poznatog, i u ovoj predstavi rekreiranog prizora Gullivera koji mokraćom gasi požar liliputske kraljevske palače), njegova je pozicija u cjelokupnom oblikovanju prizora promišljena i dio cjeline oblikovane glumačkom akcijom. Slično je i s temeljnim razlikovnim elementom Gullivera i Liliputanaca - visinom, čijim naznačivanjem pokret nije opterećen. Stoga Liliputanci na sceni povremeno jesu a povremeno nisu sniženi. Na početku predstave, u prizoru Gulliverova dolaska na Liliput koriste se i lutke, a eklektičnost rješenja opravdana je logikom pojedinih prizora a ne željom za dosljednošću pod cijenu ukidanja potencijala gledateljske imaginacije.

  
  
  Univerzalnost alegorijskih značenja Gulliverovih putovanja, iako možda i nije u fokusu interesa kreatora i recipijenata Gullivera mišljenog za dječju publiku, u ovoj inscenaciji provedena je suptilno i prisutno. Opreka malenog i velikog, različitost i reakcija na nju potenciraju se u susretima Gullivera i Liliputanaca, njihovoj sumnjičavoj interakciji i doživljaju kako onaj drugi sve radi naopako. Zanimljivo je i stvaranje liliputskog jezika, čiji je leksik prepoznatljiv i razumljiv, ali ipak pomaknut, a Liliputanci ga koriste u predstavi kao element stvaranja začudnosti, na kojoj je temeljena i svijest o različitosti i na njoj građena komika pomaknutog u viđenju drugačijeg. Satira nije izgubila ni blage, no prisutne aktualizacijske reference (poput onih u nazivima tipova jaja u liliputskom jeziku), čime je doživljen i recipiran potencijal Swiftovih satira u društvenom trenutku, a bez narušavanja cjeline i razumijevanja primarne usmjerenosti predstave dječjoj publici.

  Ansambl Žar ptice u oblikovanju likova Liliputanaca i Gullivera ostvaruje ujednačene kreacije, bitno obilježene zajedničkim funkcioniranjem Liliputanaca. Tehnički, ostvarena je solidna razina uigranosti scenskog pokreta, bez opterećivanja i artificijelnosti. Glumačka interakcija pokazuje se funkcionalnom i omogućuje ostvarivanje ritma predstave, ostajući zabavna i na trenutke se približavajući gegu u komičnim prizorima drukčijeg, pomaknutog shvaćanja svijeta i međusobnih interakcija Liliputanaca. U predstavi (se) igraju Marko Hergešić kao Gulliver te Dunja Fajdić, Gorana Marin, Amanda Prenkaj, Vesna Ravenšćak Lozić, Petar Atanasoski, Damir Klemenić i Ante Krstulović kao Liliputanci. Čine to neopterećeno i uz prisutno razumijevanje za recepciju više razina na kojima predstava funkcionira.

  
  
  Zaključno, Gulliver Ksenije Zec i Saše Božića je predstava koja publici, bila ona dječja ili odrasla, ne prilazi infantilnim i (pre)jednostavnim rješenjima. Suprotno, pokazuje se kao kreativan rad koji, ipak poštujući konvencije kazališta za djecu, uspješno balansira kroz više razina čitanja predloška. U Gulliveru tako nema mnogo viška ni manjka, što je čini uspješnim otvaranjem sezone Gradskog kazališta Žar ptica.
  
  Redatelji: Saša Božić i Ksenija Zec
  Dramatizacija teksta: Nikolina Bogdanović
  Scenografkinja i kostimografkinja: Ana Savić Gecan
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Scenski pokret: Petra Hrašćanec
  Oblikovatelj svjetla: Ivan Lušičić Liik
  Asistentica scenografkinje i kostimografkinje: Mirela Mitak
  Fotografije: Mare Milin
  
  Glume: Marko Hergešić, Petar Atanasoski, Dunja Fajdić, Damir Klemenić, Ante Krstulović, Gorana Marin, Amanda Prenkaj i Vesna Ravenšćak Lozić

   © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. listopada 2018.

Piše: