Sačuvana univerzalnost

Zagrebačko kazalište mladih; Federico Fellini-Brunello Rondi/Nina Mitrović Proba orkestra, red. Edvin Liverić

• 
  
  Film Federica Fellinija Proba orkestra nastao je i premijerno je prikazan 1978. Od tog trenutka, zapravo od premijere na Kvirinalu pred tadašnjim talijanskim državnim i političkim vrhom, tumači ga se na različite načine, od kojih je dominantan i najčešći onaj o tom filmu kao političkoj i društvenoj alegoriji. I, iako je Fellini eksplicitno odbacivao takvo tumačenje i pokušaje pronalaženja političkih i socijalnih referenci talijanskog društvenog trenutka i konteksta nastanka filma, tumačenja - ne bez podloge i razloga u filmu, ostala su i čine dio shvaćanja ovog donekle manje poznatog Fellinijeva rada prema scenariju napisanom zajedno s redateljevim čestim suradnikom Brunellom Rondijem. Njima je pribjegao i redatelj Edvin Liverić, zajedno s dramatičarkom i dramaturginjom Ninom Mitrović, premijerno postavivši adaptaciju Fellinijeva filma u Zagrebačkom kazalištu mladih na otvaranju sezone.

  Orkestar se okuplja na probu u bivšem sakralnom prostoru, staroj i akustički kvalitetnoj kapelici. Vrlo brzo počinju se otvarati i ocrtavati animoziteti, karakterne i ine razlike članova orkestra (u metaforičkom obratu prikazane svađom o važnosti svakog instrumenta u orkestru), odnos s dirigentom, tiranski raspoloženim Nijemcem, sve do pobune članova orkestra protiv dirigenta i, uopće, situacije u kojoj bi trebali nastaviti funkcionirati. Sva događanja prati filmska ekipa, pripremajući dokumentarnu reportažu o orkestru, koja je, naravno, trebala prikazati sliku orkestralnog procesa rada potpuno drugačijom od one kakva se događa. U kulminaciji općeg rasapa, zidovi kapelice počinju se rušiti, a u nju ulazi svojevrsna kugla, poput one građevinske naprave za rušenje, prelazi iznad glazbenika i nestaje. Uskoro, sve se nastavlja, proba ide dalje i glazbenici ponovno sjede na svojim mjestima. To je, otprilike, sinopsis Fellinijeva filma, a na njega se nastavlja adaptacija Nine Mitrović, prateći ga bez mnogo nadogradnje.
  
  
  
  Očito, moguće je pronaći reference određenog mikrosvijeta, orkestra na probi čiji nazori i viđenje svijeta su različiti, oprečni i međusobno konfliktni, ali dijele želju ili barem osjećaj za promjenom, potrebom uviđanja i reagiranja na društveni kontekst u i oko njih. Kontekst, čije je prelijevanje u svijet pokusa orkestra, samo naoko zatvoren i izoliran u kapelici - prostoru za probe. Bez obzira na traženje konkretnih referenci u vremenu i prostoru nastanka ili igranja predstave odnosno njezina filmskog predloška, njezina aktualnost je jasna. U društvenim odnosima stalno karakteriziranima individualnošću i individualizmom ali i sukobom i institucionaliziranim procesima, čiji je predznak - blago postavljeno, negativan i ugrožavajući za osobnost i uspostavljene društvene odnose, a osobito standarde ponašanja i življenja za koje se mislilo kako su dosegnuti. U tom smislu, Fellinijevu filmu ne treba mnogo konkretnog osuvremenjivanja, aktualiziranja, čija bi praktična posljedica bila dramaturška intervencija.
  
  Nina Mitrović to prepoznaje i gradi kazališnu inscenaciju Probe orkestra čija je aktualizacija relativno blaga, bez pokušaja uvođenja motiva čije bi značenje bilo postavljanje u prostor i vrijeme sada i ovdje. I to je dobro, odnosno pokazuje pomak prema shvaćanju suvremenosti adaptacije, čije ostvarivanje nije u što široj i snažnijoj autorskoj intervenciji nego u ocrtavanju silnica koje predložak čine zanimljivim i prepoznatljivim u suvremenom trenutku premijere. Jer, nažalost, društveni se odnosi i problemi u četrdesetak godina od premijere filmskog predloška nisu mnogo promijenili. Pojedinosti su drugačije, eksplikacija također, no osnova, poticaj problema ostao je u istim društvenim disfunkcionalnostima. Adaptacija Nine Mitrović pristupa dovoljno suptilno kako bi se ta univerzalnost prepoznala i prenijela u kazališnu formu. Bez nepotrebnih intervencija, u suvremenoj praksi čestih autorskih nadopisivanja predložaka, koji (pre)često završavaju u negaciji kvaliteta uzora i poticaja. Ova adaptacija to je uspjela izbjeći, pokazavši kako za kreativnost nije nužno potrebno interveniranje nego ju je moguće postići promišljenim interpretiranjem.

  
  
  Režijski, Proba orkestra postavljena je dosta konvencionalno, no baš zbog toga i kreativno. Zadržavajući, baš kao i adaptacija teksta, čvrsto polazište u Fellinijevu predlošku, na pozornici se postavlja više mjesta za članove orkestra, uz dirigentski pult te zidove kapelice (što nije sasvim jasno oblikovano, no ne smeta prepoznavanju prostora radnje, o čemu se i likovi višekratno izjašnjavaju). Efektna je i scena ulaska rušilačke kugle u prostor kapelice, koja je u ovoj produkciji napuhnuta te se kreće i prema prvim redovima gledališta, što je zgodna i funkcionalna dosjetka u očitoj službi posredne aktualizacije interpretacijom, što je postavka koju i režija dosljedno primjenjuje. I ritam predstave, koji bi mogao biti ugrožen s obzirom na dinamiku unutar orkestra i povremeno izdvajanje fokusa radnje na neke njegove dijelove (bilo članove, dirigenta ili novinarsku ekipu koja prati pokus, a u predstavi je prisutna na sceni), očuvan je i pogođen kreativnim korištenjem pokreta u kontrastima relativno statičnih scena i vrlo dinamične pobune ansambla i nasljednih događaja te glazbenih umetaka (uz elemente filmske glazbe Nina Rote, onu u predstavi potpisuje Merima Ključo). Oni pak funkcioniraju relativno dobro, iako ne i odlično, a ponajviše ih izvlači nekoliko profesionalnih glazbenika među glumcima ZKM-a na sceni, a koji se, osim u sviranju, dobro snalaze i u elementima scenskog pokreta.
  
  No, u relativno velikom broju likova na sceni, unatoč smanjivanju njihova broja na minimalnu mjeru, svakako manju od Fellinijeva predloška, je i problem Liverićeve režije. Naime, s obzirom da je kreirana u kazalištu, nema mogućnost kadriranja, koje bi omogućilo fokusiranje gledatelja na neki od segmenata scene, gdje se u određenom trenutku odvija središte dramske radnje, dok se u pozadini kreira nešto drugo. Tako se disperzira pažnja gledatelja, što je rješenje koje u nekim scenama, osobito u prvom dijelu predstave i nadmetanju članova orkestra, djeluje kao nepotrebna distrakcija, a što se moglo izbjeći kako bi se zadržao fokus, unatoč mogućem prinosu statičnosti dijelova predstave takvim pristupom.

  
  
  Relativno velik ansambl predstave, a čine ga ne samo članovi ZKM-a nego i gosti - što glumci, što glazbenici, unatoč brojnosti funkcionira vrlo dobro, stalno balansirajući odnose između likova, njihove međusobne animozitete i bliskosti, potvrđujući tako ono već gotovo opće mjesto o kvaliteti ansambla ovog kazališta. Očito, to funkcionira i u predstavama u kojima sudjeluju gosti, čak i oni koji se ne bave glumom. U tom kontekstu osobito naglašene dinamike ansambla, ipak treba istaći kompleksnost uloge dirigenta (Mladen Vasary), dok su simpatične role iznijeli Mateo Videk kao Pijanist te Marica Vidušić u maloj, ali karakterno i za dinamiku ansambla (i onog fiktivnog, orkestralnog, ali i onog glumačkog, koji ga igra) značajnoj ulozi sramežljive i poštene Harfistice, koja jedina stradava pod naletom rušilačke kugle.

  U konačnici, Proba orkestra Edvina Liverića i Nine Mitrović predstava je koja predlošku pristupa s razumijevanjem, interpretirajući ga umjesto nadopisivanja i intervencija, čime je sačuvana univerzalnost i ocrtana posredna, a opet vrlo uočljiva aktualnost. Uz određene, uvelike zadane probleme režije u fokusiranju istovremenih zbivanja na sceni, sveukupno je time uspješno otvorena sezona u Zagrebačkom kazalištu mladih.
  
  
  
  
  

  Redatelj i scenograf: Edvin Liverić
  Dramaturginja: Nina Mitrović
  Skladatelji: Nino Rota/Merima Ključo
  Glazbena producentica: Merima Ključo
  Kostimografi: Decker+Kutić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Dizajner zvuka: Damir Šimunović
  Oblikovatelj tona: Miroslav Piškulić
  Asistent redatelja: Juraj Šantorić
  Autorica ilustracija: Tisja Kljaković Braić
  Inspicijentica: Stella Švacov Miletić
  
  Glume: Milivoj Beader, Barbara Prpić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Frano Mašković, Pjer Meničanin, Nadežda Perišić Radović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Marica Vidušić, Robert Budak, Dean Krivačić, Slavko Sobin, Petra Svrtan, Mladen Vasary, Mateo Videk, Janko Franković, Pavle Golubić, Lana Juranić, Marin Živković.
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2018.
  

Piše: