Nedovoljna realizacija

GDK Gavella; Ivan Viripajev Pijani, red. Vito Taufer

• 
  
  Alkohol i pijanstvo, njegov utjecaj i posljedice na pojedinca i društvo, prostor su vrlo različitih razmatranja - od onih koje apologetski predstavljaju njegov učinak kao iskustvo zabave, opuštanja, čak i religijske ekstaze, do onih koji mu oponiraju snažnim argumentima razarajućih posljedica pretjerane konzumacije i alkoholizma. Svako takvo zauzimanje stava, negdje na kontinuumu od alkoholnog iskustva kao mjesta općeg tjelesnog i duhovnog zadovoljstva do onog o potpunoj zabrani alkohola, polazi od vrijednosnog sustava osobe koja stav izražava. No, i jedni i drugi i oni negdje u sredini između ovih oprečnih pogleda na alkohol, ne odriču mu mogućnost bivanja sredstvom svojevrsnog osobnog, konzumentskog bijega od stvarnosti, u kojem je prostor za suočavanje, sebe i drugih, s pitanjima i dvojbama koje bi inače ostale neizgovorene zajedno s održavanjem trijeznog pogleda. Naravno, mišljenja o takvom načinu suočavanja s (iskrivljenom) stvarnošću su oprečna, no nitko alkoholu ne oduzima značaj koji mu je dala izreka, možda banalna ali ne i bezrazložna: što trijezan misli, pijan govori. I upravo se tim značenjem alkohola, u kontekstu dramskog diskursa, bavi suvremeni ruski dramatičar Ivan Viripajev tekstom Pijani. Igran (kao i neke druge drame Viripajeva) u više europskih zemalja, premijerno je, nakon prevladavanja određenih produkcijskih poteškoća (između ostalog, i promjene redatelja),  izveden u GDK Gavella 14. rujna, u režiji Vite Taufera.

  Pijani ljudi u situacijama pijanstva. Kratko i jednostavno, bez mistificiranja ili prevelikog uvođenja u genezu pijanog stanja u kojem se nalaze likovi na sceni, polazište je Viripajevljevog komada, a tako ga postavlja i Tauferova režija. Zasigurno pod utjecajem i ne bez refleksija na rusko društvo, čiji je alkohol ozbiljan i dugotrajan masovni, čak kolektivni problem. Ljudi različitih društvenih uloga i stremljenja, uglavnom dobrostojeći i osobe koje se ne bi mogle svrstati u (prečesto nažalost duboko licemjernu i pejorativnu) kategoriju pijanica. Dolaze na scenu, na njoj se pijano kreću, istovremeno lamentirajući o stalnim, velikim temama poput ljubavi, slobode, smrti, braka ili božanskog (i sakralnog). Sadržajno, u smislu dramske radnje, ne događa se mnogo. Niti se oni trijezne, niti (napadno) postaju pijaniji ili sumanutiji u svojim izljevima mudrosti. Tada se smjeni grupa na sceni i dolazi nova, uz prikladnu izmjenu teme diskusije pijanih. Zapravo, posrijedi je niz dramskih vinjeta, sličica iz života pijanih ljudi koji pijano tumaraju po sceni i nešto govore o velikim temama, o kojima valjda samo pijanci mogu tako ujedno iskreno, otvoreno i duboko a istom besmisleno i nepovezano, govoriti. Angažirano i načelno neposredno, ovi i ovakvi Pijani trebali bi biti prostor suočavanja s društvenim zapitanostima o temama koje ga određuju, bez obzira kako se mogle činiti apstraktnima, pa i neugodnima. Trijezni, a valjda zato i ozbiljni i staloženi, najčešće će ih izbjegavati, dok pijani, unatoč svim negativnostima vlastitoga stanja, imaju snage o njima progovoriti i govoriti, makar i ne bili sposobni za razradu vlastitih ideja. Upravo zato, pogodni su za kazališno oblikovanje čija je misao publiku dovesti u stanje upitanosti - ne nad (ne)moralnošću pijanih, barem ne primarno, nego nad temama koje se oni usuđuju postaviti, a trijezni, i oni u publici, izbjegavaju.

  
  
  Idejno, to je zanimljivo postavljanje u dramsku formu jer omogućava postavljanje pitanja publici o nekim postavkama egzistencije u društvenom i socijalnom kontekstu igranja predstave. Pijani tako ne bi bili ništa što odmiče od često korištenih suvremenih kazališnih praksi, no mogli bi biti intrigantno djelo. U ovoj inscenaciji, takvog je pristupa bilo, no nije prevladao. U većem dijelu predstave, zasigurno prvih sat vremena (od ukupno oko sat i pol), glumci se kreću gotovo potpuno ogoljenom scenom (scenograf Igor Pauška) igrajući galeriju pijanih likova. Pritom većim dijelom koreografski to funkcionira (scenski pokret Pravdana Devlahovića), no prekriva mogućnost dopiranja do sadržaja. Dakle, pred publikom defiliraju pijani ljudi, no sadržaj koji bi donijeli i trebali prenijeti publici ostaje neartikuliran ili barem prekriven. Predstava zato ostaje na izrazu pijanstva, predočuje ga vjerno i nedvosmisleno, no ne uspijeva artikulirati sadržaj koji bi je činio intrigantnom. Pred kraj, u dijelu kada se likovi na sceni pojavljuju drugi puta (s koje su prethodno izišli na kraju vinjete kojoj pripadaju), artikulacija je, možda i jednostavno zbog prepoznatljivosti, nešto snažnija ali još uvijek ne prevladavajuća. Ostaje dojam defiliranja scenom galerije pijanih ljudi, sadržaj koje je ostao izvan dosega artikulacije, prekriven lelujanjima, gubljenjima ravnoteže, pretjeranom emotivnošću ili agresivnošću i sličnim uobičajenim posljedicama pijanstva vjerno prenesenima na scenu, ali bez (ili s vrlo malo) sadržaja koji bi bio dovoljno snažan za prepoznavanje, identificiranje i posljedičnu zapitanost. Pijani su vjeran prijenos pijanstva na scenu, njegovih posljedica, osobito one o pijanima koji govore što im je na umu i o najsloženijim temama i kompleksnim odnosima. Na kraju, ono što govore ostalo je, u većem dijelu predstave (uz stanovite izuzetke), prekriveno onim kako govore, dakle pijano. Može se činiti kako se rad na potencijalno mnogo složenijem odnosu pijanog prema pitanjima stvarnosti i ljudskih odnosa sveo na što vjernije prikazivanje pijanstva, u čemu je predstava uspješna i dosljedna, bez inhibicija. Šteta što većim dijelom nije mogla artikulirati i sadržaj pijanstva, ono što ga ipak čini kazališno zanimljivijim, posebno u ovakvoj postavi lišenoj konteksta i dubljeg profiliranja likova.

  Ansambl predstave, koji čini četrnaest Gavellinih glumaca, u prenošenju pijanstva na scenu, svim teturanjima i padovima te ostalim tipičnim manirama (scenskog) pokreta pijanaca, snalazi se ujednačeno i vrlo dobro. U jasnoći izgovorenih replika već nešto manje, no ne i nevješto, s obzirom na specifičnost diskursa pijanih, koji istovremeno pokušavaju progovoriti o apstraktnim temama i problemima. Individualne kreacije, u relativno skučenom prostoru za izgradnju lika, specifičnim odmakom u načinu igranja svog pijanca dali su Ozren Grabarić (kao Mark, direktor međunarodnog filmskog festivala) te Filip Šovagović (kao bankar Karl), kojemu je očito uloga dobro došla u njegovanju nekonvencionalnog pristupa sceni. Zanimljiv lik oblikovala je i Tena Nemet Brankov u ulozi prostitutke Roze, jedine koja ne pripada slojevima koji bi se mogli nazvati uglednim članovima društva, a istovremeno jedina ostaje trijezna i izdvojena iz sveopće pomame pijanstva.

  
  
  Izvori društvenih problema, a s druge strane mogućnost progovaranja o velikim temama, kako to trijeznima zbog vlastitih inhibicija ne bi uspjelo, Pijani su djelo čija bi se recepcija trebala osigurati aktualizacijom kod publike. To se, zbog prevelike usmjerenosti na izvanjske znakove pijanstva, uz razmrvljenost na niz kratkih epizoda i nemogućnost oblikovanja složenijih pitanja u takvoj strukturi, realiziralo tek u manjem dijelu.

  Redatelj: Vito Taufer
  Prevoditeljica: Irena Lukšić
  Dramaturg: Dubravko Mihanović
  Scenograf: Igor Pauška
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autori glazbe: Nana Forte i Jure Ivanušič
  Suradnik za scenski pokret: Pravdan Devlahović
  Suradnica za scenski govor: Ivana Buljan Legati
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistent dramaturga: Filip Jurjević
  
  Glume:  Dijana Vidušin, Ozren Grabarić, tara Rosandić, Martina Čvek, Sven Šestak, Ranko Zidarić, Nela Kocsis, Filip Šovagović, Kesnija Pajić, Marko Petrić, Živko Anočić, Amar Bukvić, Enes Vejzović, Tena Nemet Brankov
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2018.

Piše: