Nepretenciozna i emotivna predstava

HNK u Varaždnu, Scena Zvonimir Rogoz, Mohamed El Khatib Da kraj bude lijep , red. Ivica Buljan

• 
  Smrt roditelja jedan je od trenutaka života u kojem, a što redovito potvrđuju psihološka i sociološka istraživanja i s njima povezane medijske reference, složeni koloplet emocija izbija i čini ga složenim, stresnim, zahtjevnim mjestom suočavanja sa samim sobom i vlastitim obiteljskim identitetom. U pravilu mnogo dulje od trenutka kada smrt nastupi - i prije, kada se očekuje, i kasnije, kada se suživljava s njezinim posljedicama, emocionalna stanja povezana sa smrću bližnjih pamtljiva su i čine trajne impresije u onima koji se s njima nose. Mohamed El Khatib, suvremeni francuski dramatičar, redatelj i glumac marokanskog podrijetla, o tom i takvom suočavanju sa smrću roditelja - majke, oblikovao je u monodramu Da kraj bude lijep, pisanu za samog autora i sasvim intimnu, emotivnu i proživljenu, a koja je pomalo neočekivano 2016. nagrađena priznanjem Grand prix de littérature dramatique, najvažnijim francuskim odličjem za novu dramatičarsku produkciju. Prvo uprizorenje ovog dramskog teksta izvan francuskog jezičnog konteksta oblikovali su Robert Waltl (kao izvođač) i Ivica Buljan (kao redatelj) u koprodukciji slovenskih kazališta Mini teater Ljubljana i Mestno gledališče Ptuj te zagrebačkog Novog kazališta, a ta je predstava gostovala na Sceni Zvonimir Rogoz HNK u Varaždinu 9. rujna, čime je i otvorena sezona varaždinskog teatra.

  El Khatib polazi od proživljenog intimnog iskustva smrti vlastite majke, prouzročene rakom jetre i metastazama, od trenutaka saznavanja o bolesti do događaja u obitelji koji slijede adaptaciju na novi kontekst, u kojem majka više nije živa. Iskustvo je stvarno, ne fikcionalizira se mnogo niti prilagođava kazališnom prostoru i vremenu. Nelinearno i fragmentarno, potpuno u iznošenju emotivnih iskustava autora, Da kraj bude lijep prvenstveno je autentični, nepatvoreni zapis o jednoj smrti i njezinim posljedicama u osobnim svjetovima najbliže obitelji umrle. Majka je tradicionalna muslimanka, koja je iz Maroka došla u Francusku za suprugom, radnikom u metalurgiji (zahvaljujući zakonu o spajanju obitelji) i bila kućanicom, bez ikakvog formalnog obrazovanja i gotovo nepismena, no istovremeno središnja osoba obiteljskog života i intimnih trenutaka svoje djece, među kojima je i autor, a u izvornoj verziji i izvođač monodrame.
  
  
  
  Da kraj bude lijep nema potrebu mnogo se služiti sredstvima kazališnog oblikovanja kako bi ostvario i zadržao pozornost publike. Naprotiv, tekst je zbog autentičnosti i shvaćanja kazališnog izraza kao medija u kojem će se realizirati, zapisati i aktualizirati u refleksivnoj interakciji s publikom, nešto intimno i emotivno, a autentično i proživljeno ostvarenje, neobično otvoreno recepciji i osobnim iskustvima onih koji predstavu promatraju. Bez obzira jesu li, kako to Waltl naglašava na početku izvedbe, gledatelji prešli liniju koja dijeli one koji su iskustvo smrti majke već proživjeli, od onih koje ono tek očekuje. Neposrednost suočavanja s trenucima gubitka majke, svega što prati taj životni događaj, od saznanja za bolest, preko osvješćivanja njezinog smrtnog ishoda i nemogućnosti uspješnog liječenja i oporavka, do sasvim osobnih, subjektivnih komponenti odnosa blizine majke i djeteta, koji će sada, zbog faktora čija je prevencija nemoguća, biti prekinut, motivi su El Khatibova iskustva oblikovanog u tekst.
  
  On je tako etida o umiranju i gubitku majke, sentimentalna i bolna, na trenutke potresna i zaista teška. Ali nikako neuvjerljiva ili anakrono patetična žalopojka, upravo zato što je proživljena i proizlazi iz osobnog iskustva oblikovanog posredovanjem monodramske forme, koja nužno suočava glumca-autora s publikom. Suočava i omogućuje osobitu mogućnost recepcije i identifikacije. Iskustvo je, dakako, individualno, no ono je, u suočavanju koje omogućuje koncentracija izvedbe u kazališnom prostoru (na varaždinskom gostovanju tome je pridonijela izvedba u prostoru Scene Rogoz) intimno i za izvođača i publiku, zapravo svakog njezinog člana.

  
  
  Robert Waltl igra El Khatibovo proživljavanje majčine smrti osobito vjerno, bez gubitka koncentracije ili ritma, snažno, a ne prenaglašeno. Zasigurno tome pridonosi i okolnost kako je njegovo iskustvo gubitka majke u relativno mlađim godinama (kojoj je i posvećena ova produkcija) bio stvaran trenutak Waltlove osobne prošlosti. Baš kao i autor i primarni izvođač, ni Waltl, zbog sasvim neposredne utemeljenosti njegove recepcije i identifikacije u osobnom iskustvu kojeg dijeli s El Khatibom, zapravo nema potrebe mnogo se služiti imaginacijom i uvriježenim sredstvima glumačke kreacije, onog inače stalno potrebnog ulaženja u lik, stvaranja lika u interakciji dramskog i vlastitog. Uz projekciju fotografije majke i djeteta (scenografija i video Marka Požlepa) na kojoj majka, kako predstava odmiče, blijedi a zatim i potpuno nestaje, kreiranje i prenošenje iskustva potpuno je na interakciji glumca i publike, a što Waltl ostvaruje postojano i potresno, neovisno je li refleksija teksta u tom trenutku na osobnom proživljavanju trenutaka smrti, interakciji s drugim članovima obitelji, liječnicima, pogrebnicima ili umirućom majkom. Očito, Da kraj bude lijep ni u ovoj, slovensko-hrvatskoj verziji nije izgubio značaj intimnog iskustva koje ne fikcionalizira (osim koliko je to nužno zbog rekreiranja osobnih stanja lika) niti docira nego gledateljima omogućuje pristup iskustvu glumca i autora, ali i potragu za vlastitim, prošlim, sadašnjim ili budućim iskustvom gubitka bližnjeg, a osobito majke. Treba napomenuti i kako je, bez obzira na premijerno izvođenje na slovenskom, predstava za potrebe hrvatskih izvedbi prevedena te Waltl, što zasigurno nije jednostavno, igra na hrvatskom jeziku.
  
  Topla, iskrena i intimna, jednostavna i nepretenciozna a istovremeno teška i, ponajviše, emotivna predstava, Da kraj bude lijep omogućuje, iz razloga svojevrsnog oblika radikalne iskrenosti, prenošenje iskustva koje je ujedno vrlo osobno i univerzalno. Čineći to, oblikuje emotivan kazališni doživljaj u kontekstu suvremenih praksi, kada se povremeno može činiti kako je svaka takva iskrenost i univerzalnost afektirana, glumljena. El Khatibova, Waltlova i Buljanova predstava to nije, nego je upravo suprotno, što je čini otvorenom za gledateljsko iskustvo koje je teško ostvariti u drugim razinama kazališne igre, na koje se pozivaju predstave u čije motive osobno iskustvo nije upisano tako dosljedno.
  
  
  
  Redatelj: Ivica buljan
  Scenograf: Mark Požlep
  Prevoditelj: Suzana Koncut
  Jezični savjetnik: Mateja Dermelj
  Dizajner: Zoran Pungerčar
  Koprodukcija Mini Teater, MG Ptuj i Novo kazalište Zagreb
  
  Glumi: Robert Waltl
  
  
  © Leon Žganec - Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. rujna 2018.

Piše: