Preteška adaptacijsko-dramaturška intervencija

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2018., Miroslav Krleža/ Sebastijan Horvat i Milan Marković Matthis: Michelangelo, red. Sebastijan Horvat

• 
  
  Prva dramska premijera 69. Igara - Michelangelo redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Mathissa, oslonjena na Michelangela Buonarrotija Miroslava Krleže, odigrana je na ruševinama benediktinskog samostana na Lokrumu kao koprodukcijski projekt Dubrovačkih ljetnih igara i riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca a pod pokroviteljstvom Hrvatske elektroprivrede.

  Drama Michelangelo Buonarroti (nastala 1918., prvi put objavljena 1919.), prvi put objavljena zajedno s drugim dramskim djelima mladog Miroslava Krleže 1933. u Legendama, za razliku od drugih dramskih štiva iz tog Krležina ciklusa, nije pretrpjela značajnije autorske izmjene. Jednočinki je tek oduzeta posveta slikaru Ljubi Babiću, ponegdje je izmijenjen leksik, neke su replike proširene a Žena je postala Beatrice, Laura i Vittoria Colonn.

  Michelangelo Buonarroti Krležin je egzistencijalistički, ekspresionistički i modernistički zakoračaj u samu bit ljudskog stvaranja u novovjekom filozofskom dokidanju Boga kojeg zamjenjuje čovjek, metafizičkoj strepnji i strahu umjetnosti pred mrtvim Svemogućim, koja kao jedina istina ispunjava nihilističku prazninu vremena kojeg živimo. Hrabri iskorak pisca u kidanju veza s hrvatskim dotadašnjim dramskim pristupom legendama i crkvenim prikazanjima, posve je u skladu sa suvremenim europskim osjećajem onodobnog vremena u potrazi za smislom življenja bez Boga, u kojem i sam Michelangelo - Krležin arhetip, biva raspet u metafizičkoj pobuni. Spram Boga izložen Nepoznatom (Bogu ili Sotoni, ili opet alter-egu samog umjetnika) i njegovim kušnjama koje čine osnovu dramskog sukoba i grade ili ruše dramski sukob između novog i starog svijeta koji „strahom i drhtanjem“ uznemiruju, ograničavaju umjetnikovu mogućnost preuzimanja božanske pozicije koja potvrđuje mogućnost života bez Boga. I razrješava, uz otvorenost drugim i drukčijim upitima, prevažno Krležino pitanje o smislu ljudskog života kao konačnog „ništa“ metafizičkom nihilizmu ljudske sudbine.
  
  
  
  Pod utjecajem Nietzschea, Marxove i Feuerbachove filozofije, u kojima čovjek stvara Boga a ne Bog čovjeka, Krleža baca novog čovjeka, nadčovjeka, umjetničkog genija, u novovjeko vrijeme promišljanja smisla života i čovjeka bez Boga, u materijalistički svijet kojeg stvara i oblikuje čovjek sam i doživljava različite kušnje i metamorfoze - od nezadovoljnog genija i razočaranog vjernika do revoltiranog stvaratelja i Božjeg suparnika s jedne strane i vjernika nadljudskih vrlina koji u samom vrhuncu drame pobjeđuje Sotonu u fizičkom sukobu. Krleža upitnost umjetničkog smisla u novovjekom nihilističkom besmislu gradi nizom pitanja i nizom odgovora samom umjetniku i Bogu, donoseći na scenu i krčmu, i crkvene velikodostojnike, i žene i muškarce, i crve, i pauke i ruže. I 30 zlatnika Pape kao dio naknade geniju u Sikstini, jednog svibanjskog jutra, dana i noći bez inspiracije, u kojoj slika svod Sikstine Sudnjeg dana ili Dana gnjeva gospodnjeg i nakon „svjetlosti eterne“ obljubljuje svodove Kapele nenadmašivom snagom svog umjetničkog genija kojem se približava Bogu. Ili i sam postaje Bog. Svibanjskog dana u kojem Michelangelo propituje Božju šutnju i dani mu teret „mlinskog kamena“ kao pokore i ispovjednog oprosta, i u dijalogu s Nepoznatim, Glasom krvnika nepoznatog,  brani ili poriče život bez Boga.

  Sve je te Krležine metafizičke zapite, uz tek nužna kraćenja i poneko posuđivanje lica iz prve Krležine legende, redatelj Sebastijan Horvat i donio na scenu. Ova je Horvatova impostacija Michelangela Buonarrotija moderno čitanje Krležine drame, koja se paradoksalno više veže uz tradicionalna crkvena prikazanja i upravo takvim čitanjem donosi modernost i svježinu točno sto godina staroj Krležinoj drami. Uz pomoć izvrsnog scenografa i autora videa Igora Vasiljeva, drama se igra na sikstinskoj skeli po kojoj se crnilom Boga, tvorca, ispisuju  sve unutarnje dvojbe glavnih lica. Koristeći je i kao razdjelnicu triju svjetova, škrta se skela raskošno rastvarala, podatno se nudeći glumcima za igru i snažne video-projekcije koje su znatno pridonijele napetosti i ritmu radnje, zamrzavajući trenutak ili ga ubrzavajući do nepodnošljive uzburkanosti zbivanja na sceni.

  Pridodamo li tomu prekrasne kostime Belinde Radulović ili pak snažnu scensku glazbu Karmine Šilec te odlični scenski pokret koji su glumci uvježbali s Ivanom Kalc te oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka i tona Saše Predovan, stvorili su se svi uvjeti za glumačku igru.

  Rakan Rushaidat u naslovnoj ulozi Michelangela nametnuo se umjetničkom snagom i dominirao scenom, izvanredno umješno iskazujući sva Michelangelova unutarnja stanja, rastrojstva uma i duše genija, umjetnika koji gradi i ruši Boga. Moli ga za inspiraciju i svojim ih bojama želi nadmašiti.

  
  
  Jednako je uvjerljiv bio Aleksandar Cvjetković kao Nepoznati, Bog i Sotona, neprestano Michelangelov um opsjedajući pitanjima o Bogu i geniju.
  
  Tanja Smoje kao Beatrice koja želi spasiti Michelangela od njega samog ostvarila je sjajnu glumačku minijaturu, baš kao i Olivera Baljak u ulozi Pape.

  Nikola Nedić odličan je Scenski radnik, Jerko Marčić nepamtljiv kao Bečki akcionar, baš kao i Jasmin Mekić kao Konferansje. Toj se grupnoj slici pridružuju i Jelena Lopatić u ulozi Bogorodice i Marija Magdalena Marije Tadić, zajedno s Deanom Krivačićem kao tinejdžerom i Edijem Ćelićem kao Isusom. Nijemi Fanatik Giuseppe Nicodemo zlosutno je najavljivao ili podcrtavao strahove, tjeskobe i sukobe glavnih zbivanja na sceni.

  Izvrstan je bio zbor fanatika, kojeg su činili Lovro Barišić, Magdalena Kačić Barišić, Jelena Beželj, Mario Bogdanović, Mislav Ćimić, Barbara Horvat, Antun Končić, Barbara Ogresta, Lukrecija Prcela, Dea Qivlaku, Ljubo Radić, Tanja Šimunović, Ivana Tasovac, Antonio Težak, Slobodan Varezić, Petar Vlašić, kojeg je voditeljica Maja Marušić odlično uvježbala za izvođenje sjajne glazbe Karmine Šilec.

  I kad su se počela gasiti svjetla pozornice i kad je publika već počela pljeskati, upalila su svjetla i otpočela nova predstava kojom se saznaje da je ona igrana na skeli tek „prvi progon“, prva kazališna proba koja uključuje i režiju, i glumce u kostimima, scenografiju, sve elemente predstave koja se stvara i upućuje na potrebne izmjene.

  Glumci se presvlače, dolaze redatelj, producent, dramaturg, asistentica, skladatelj, scenski radnik koji komentiraju viđeno i pokazuju ono drugo lice kazališta koje publika ne vidi.  

  
  
  Rakan Rushaidat, sada glumac Goran Babić, zabrinut je za svoju glumu, ali i za Krležin jezik i rečenicu koju u Michelangelu ne može naći. Aleksandar Cvjetković je producent Stefan Henz koji želi potpisati ugovore, Tanja Smoje je Patricija Žebeljan Horvat, kojoj svi čestitaju na Beatrice ali je i žale i ismijavaju zbog varanja muža, redatelja Horvata, kojeg još voli. Olivera Baljak - Glumica, Marija Tadić - Glumica Marta, Dean Krivačić - Glumac, svojim replikama ilustriraju profesionalne i privatne odnose ansambla.

  Tu je i Jelena Lopatić - Sanja, asistentica redatelja na rubu nervnog sloma koja jedina trči po sceni udovoljavajući svim zahtjevima slomljenog redatelja.

  Jerko Marčić kao Redatelj najdojmljiviji je u ovom dijelu predstave. Nezadovoljan umjetničkim ostvarenjem predstave kojoj je redatelj, ne želi nastaviti rad, ne želi potpisati ugovor, strahuje od svoje stvaralačke nemoći, tješi druge glumce i nezadovoljnog skladatelja Mirka u ulozi Giuseppea Nicodema, i pita se za koga oni to rade. Za koga umjetnost jest?

  Davor Marušić Dubois, dramaturg, pere ruke od predstave koja nije napravljena prema njegovoj dramaturgiji, a u dijalogu s redateljem pokušava opravdati svoju nezainteresiranost za projekt kojeg prvi put vidi tek na ovoj prvoj probi. Odličnu su, duhovitu minijaturu odigrali Scenski radnici Nikola Nedić i Edi Ćelić.

  I nakon što su ugovori potpisani i visoki honorari isplaćeni, ansambl odlazi s lokrumske prašine.

  Treći dio predstave počinje monologom Nikole Nedića o nebitnim stvarima, u kojem preko svog oca koji ih je cijeli život maltretirao pričama o nebitnim stvarima, govori o malom gradu bez mogućnosti kreativnog života i stvaranja, kojeg treba napustiti svatko tko želi biti živ i ne primjećivati nebitne stvari, kao što je to njegov prijatelj učinio a on nije, pa sad i on primjećuje iste nebitne stvari. Odlično je to izgovoreno, s pravom dozom očaja i ironije, krikom i tišinom.
  
  Sve u svemu, prva dramska premijera 69. Igara Michelangelo redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Mathissa na Lokrumu, oslonjena na Michelangela Buonarrotija Miroslava Krleže, pretežak je, značenjem i smislom preopterećen kazališni projekt koji izmiče pozornosti gledatelja i nepotrebno guši Michelangela, i umjetnika i Boga, pa u svomu dramaturšku preobilju Krležinog Michelangela i pridodanog mu „kazališta u kazalištu“  kao adaptacijske i dramaturške intervencije dopisa i nadopisa, kao i monolog glumca o nebitnim stvarima, odigrana je u svakom svom segmentu odlično, ali kao cjelina svi su se segmenti međusobno suprotstavljeni našli na ruševinama benediktinskog samostana na Lokrumu i uporno se opirali sklapanju u zajedničku cjelinu.
  
  

  
  
  Redatelj: Sebastijan Horvat
  Premijera 27. srpnja 2018.

  Scenograf  i video: Igor Vasiljev
  Adaptacija i dramaturgija: Milan Marković Matthis
  Autorica glazbe: Karmina Šilec
  Kostimografkinja: Belinda Radulović
  Scenski pokret: Ivana Kalc
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelj tona: Saša Predovan
  Asistenti redatelja: Ana Dubljević,
  Voditeljica zbora: Maja Marušić
  Inspicijent: Edo Kalebić

  Izvode: Rakan Rushaidat, Aleksandar Cvjetković, Tanja Smoje, Nikola Nedić, Olivera Baljak, Jerko Marčić, Jasmin Mekić, Jelena Lopatić, Marija Tadić, Dean Krivačić, Edi Ćelić, Giuseppe Nicodemo, Lovro Barišić, Magdalena Kačić Barišić, Jelena Beželj, Mario Bogdanović, Mislav Ćimić, Barbara Horvat, Antun Končić, Barbara Ogresta, Lukrecija Prcela, Dea Qivlaku, Ljubo Radić, Tanja Šimunović, Ivana Tasovac, Antonio Težak, Slobodan Varezić, Petar Vlašić

  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2018.
  

   

Piše: