Osječki dugi, dugi foto-album

HNK Osijek, Branko Kostelnik Osječki long, long play, red. Saša Anočić

• 
  Nakon gotovo nevjerojatnog spleta okolnosti u kojima je ambijentalna praizvedba Osječkog long, long playa na Osječkom ljetu kulture prvo odgođena zbog lošeg vremena, zatim igrana 1. srpnja kada se Hrvatska reprezentacija u osmini finala susrela s Danskom pa je planirana premijera za 7. srpnja u HNK-u ponovno pomaknuta zbog četvrt finala s Rusijom, predstava je napokon doživjela svoju svečanu premijeru 8. srpnja 2018. godine. Rock-melodrama kako je navedeno u programskoj knjižici, postavljena je prema tekstu Branka Kostelnika, režiju potpisuje Saša Anočić, dramatizaciju Davor Špišić, skladbe Branko Kostelnik i grupa Roderick, scenografiju Jelena Sušac, kostimografiju Jasminka Petek-Krapljan, scenski pokret Vuk Ognjenović i Saša Anočić, oblikovanje svjetla Saša Anočić i Tomislav Kobia te je glazbeni suradnik Damir Šenk.

  Osječki long, long play priča je o identitetu grada u turbulentnim godinama koje se protežu od 70-ih do 90-ih. O tome kako je grad disao sa svojim građanima i građani sa svojim gradom tvoreći energičnu, kreativnu, slobodarsku urbanu cjelinu u kojoj se frontmen osječke grupe Esseg prije bombe - Brca (Ivan Ćaćić) nije prezao i javno i privatno suprotstavljati udbaškim moćnicima iz sjene (Davor Panić), cjelinu u kojoj se ljubilo, pjevalo, plesalo, plakalo, stvaralo i gubilo prijatelje. Priča je to jednog vremena, jedne generacije koja se danas vjerojatno s nostalgijom sjeća nekih boljih vremena ili ako ne već boljih, jednostavno njihovih života, zgoda, nezgoda pa i povijesti koja ih je neumoljivo mljela u svom žrvnju.

  
  
  Iz ove vizure stvorena je posljednja osječka ovosezonska premijera i ideja je i više nego hvalevrijedna. Cijela radnja smještena je na minimalističkoj sceni (Jelena Sušac) koju čine nekoliko stolica, stolova i klupa, povišeni dio scene u pozadini s platformama i platnom te skelom u sredini na dvije razine. Praktična scenografija omogućila je bržu izmjenu brojnih scena i presvlačenja (vjerni kostimi Jasminke Petek-Krapljan), igranje na više planova, odvijanje nekoliko radnji istovremeno, sve ono što je trebalo kako bi scenski prostor progutao i publici pokušao plasirati veliku količinu informacija i događanja. Svaka pohvala ovdje ide brojnom ansamblu predstave (sudjeluje sigurno preko 40 osoba) koji su svojim trudom, htijenjem i evidentnom energijom na publiku prenijeli atmosferu topline, nostalgije i dobre zabave. Ključni dio činile su brojne glazbene dionice (ansambl izvodi uživo i iskazali su se Ivan Ćaćić, Aljoša Čepl, Duško Modrinić, a pogotovo mladi Lino Brozić koji je svirao nekoliko instrumenata), ponekad prožete i koreografijama i na tim mjestima se nalaze i dvije najdomljivije scene. Trenutak kada puca ljubav između Brce i Jane (Antonija Pintarić) u kojem ih plesači kontinuirano razdvajaju, simbolizirajući kako su se mnoge druge stvari i ljudi ispriječili njihovoj ljubavi te izvedba pjesme grupe Roderick Zašto žene u našoj unutrašnjosti još uvijek nose crne marame popraćena je ritmički isprekidanom koreografijom koja ostavlja dojam bolnih grčeva.

  Glavni problem predstave leži u trojcu Kostelnik, Špišić i Anočić koji nisu uspjeli prodrijeti dublje od troipolsatnog prevrtanja po foto-albumu bez većih upliva u značenja i skicoidne bljeskove ljudskih priča, začinjenih doduše izvrsnom glazbom - Dinamiti, Roderick, Topić, Kićo, Film, Idoli... Čini se kako se od silnog htijenja završilo u mješavini svega i svačega pa se nekako i izgubio jasan cilj i nit vodilja koji bi priču logički vodili od početka do kraja. Predstavu tako karakterizira previše naracije koja umrtvljuje događanja, pokušavajući igrati na pobuđivanje sjetne patetike, pregršt dokumentarizma bez previše objašnjenja i utjecaja na likove, premalo dramskog sukoba i dijaloga kada i postoje prilike, pa puno scena izgleda samo kao alat za trošenje vremena bez jasne svrhe. Sve to začinjeno je i brojnim dramaturškim, redateljskim i tehničkim nespretnostima.
  
  
  
  Protok vremena skače naprijed i nazad bez logike, pojedini likovi evidentno stare i propadaju, dok je drugima vrijeme stalo, ubačeno je pregršt scena koje ili traju beskrajno ili nemaju dramaturšku važnost (jadikovke Brcine majke, nastupi benda Snajperki čije je pretjerano kreveljenje često iritantno), a važne scene su kratke i zbrzane. Ne pomaže niti činjenica da se prikazuju situacije koje nemaju utjecaj na radnju i više se ne spominju poslije (lik Tavan s novcem koji donosi oficiru JNA, heroin i Brca), da se glumci od silnog komešanja, pjesme i plesa jednostavno ne čuju. Sam kraj također je okarakteriziran nezgrapnostima, pa na projekcijama tekstualno pratimo što se dogodilo s tri člana grupe, a tekst se pri tome ne vidi od glumaca i scenografije, a onda iznenada narator preuzima i priča što se dogodilo njemu i ostalima…

  Cijela priča krenula je iz ideje stvaranja omaža jednoj važnoj generaciji, vremenu i prostoru, ali nažalost završilo je u prevelikom htijenju koje je rezultiralo brojnim nespretnostima i prelistavanjem jednog dugog, dugog foto-albuma s brojnim pričama, od kojih je malokoja zapravo ispričana i s kojom se publika može povezati. Usprkos svemu navedenom, ovo nije potpuno neuspjela predstava - zahvaljujući ponajprije kolektivnoj energiji ansambla, koji je još jednom pokazao da može povući i iznijeti najbolje što zna i kad nema iz čega.
  
  
  
  

  Redatelj i dramaturg: Saša Anočić
  Dramatizacija: Davor Špišić
  Skladatelj: Branko Kostelnik i grupa Roderick
  Scenografkinja: Jelena Sušac
  Kostimografkinja: Jasminka Petek-Krapljan
  Scenski pokret: Vuk Ognjenović i Saša Anočić
  Oblikovatelji svjetla: Saša Anočić i Tomislav Kobia
  Glazbeni suradnik: Damir Šenk
  
  Glume: Ivan Ćaćić, Antonija Pintarić, Lino Brozić, Antonio Jakupčević, Aljoša Čepl, Duško Modrinić, Ljiljana Krička Mitrović, Aleksandar Bogdanović, Jasna Odorčić, Vladimir Tintor, Sandra Lončarić, Armin Ćatić, Mario Rade, Petra Blašković, Davor Panić, Anita Schmidt, Vjekoslav Janković, Matija Kačan, Domagoj Mrkonjić, Dina Vojnović, Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić, Dina Vojnović, Krunoslav Tuma, Igor Krišto, Slavko Bogdanović, Duško Modrinić, Danijel Šimić, Helga Nemet, članovi Opernog zbora HNK u Osijeku, i članovi Baletne skupine HNK u Osijeku
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 17. srpnja 2018.

Piše: