Kakvi sastojci, takav i kolač

Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka, Ukrich Hub: Pingvini ne znaju ispeći kolač sa sirom, red: Damir Mađarić

• 
  
  Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka 12. srpnja 2018. godine, u sklopu Osječkog ljeta kulture, premijerno je izvelo suvremeni njemački komad Ulricha Huba Pingvini ne znaju ispeći kolač sa sirom (Pinguine können keinen Käsekuchen backen). Prijevod, režija i dramaturgija povjereni su Damiru Mađariću, scenografija Marti Crnobrnja, kostimografija Mariji Šarić Ban, glazba Miroslavu i Gordani Evačić, dok je svjetlo oblikovao Igor Elek.  

  Jednog posve običnog dana na nekom posve običnom mjestu dva pingvina (Areta Čurković i Srđan Kovačević) potpuno slučajno nabasaju na kolač sa sirom koji tek tako stoji napušten na otvorenom. Na prvu se odlučuju suzdržati jer su svjesni da nekome zasigurno pripada, međutim iskušenje je preveliko te ga smažu do posljednje grožđice. U tom trenutku se pojavljuje vlasnik kolača, Krt (Ivica Lučić) koji ima rođendan i pingvini su u problemu koji im, potpuno logično, može pomoći riješiti samo jedan lik – Kokoš s usisivačem (Kristina Fančović).

  
  
  Sažetak priče iza predstave čini se poprilično zanimljiv i tako je i bilo prvih deset minuta, nakon čega sve pada u vodu. Cijeli koncept zamišljen je kao začudna mješavina slapstick komike, gegova i skečeva s prvoloptaškim humorom, silnim kreveljenjem i drekom što djeluje neinventivno, repetitivno, a onda i zamorno. Jedina priča koju je moguće pratiti je ona kako su pingvini pojeli kolač koji nisu trebali, a sve ostalo izgleda proizvoljno nabacano kako bi se potrošilo vrijeme bez dramaturške logičnosti, dramskih sukoba i logičnosti motivacije i postupaka likova. U svemu tome, Mađarić je pokušao zadržati temeljne odlike dječje predstave (predstava je predviđena za uzrast 6+) otvaranjem bukom iza scene i privlačenjem pažnje publike, razbijanjem radnje songovima, pokušajima komunikacije s publikom (koju glumci prekidaju prije reakcije), međutim u ovakvoj konstelaciji niti to nije funkcioniralo. Ne pomaže mu niti činjenica da je predstava okarakterizirana nepotrebnim nasiljem među pingvinima, scenama u kojima Kokoš i Pingvin pretjerano flertuju, scenama u kojima se Kokoš naginje, a Pingvin joj s oduševljenjem i odobravanjem gleda pod suknju, a pojavljuju se i raznorazne aluzije poput one kada Kokoš govori da jakoooo voli usisivač i često ga nosi u krevet. Nejasna je i motivacija izvođenja songova na kajkavskom, koji se tu i tamo ubaci i u dijalog, a songovi su namjerno izvođeni aritmično i disharmonično, što je uz vizualni dojam kojim su likovi smješteni u nekakav postapokaliptični stil i jedino što ima smisla s obzirom na pomaknutu vizuru komada. Ansambl u ovakvom konceptu nije imao na čemu graditi uloge, pa iako ih moram pohvaliti za akrobacije i pokret, nema se što puno nadodati osim da su se i oni gubili u zbrci, pa su ponekad zaboravljali na glasovne stilizacije ili fizičke osobine svojih likova.

  Sve u svemu, radi se o neuspjelom pokušaju. Prazna priča bez jasne radnje, poruke, psihologizacije likova, primjerenosti za publiku, proizašla je iz greške u početnom koraku. Ulrich Hub sam je rekao kako njega autoriteti ne zanimaju, kako ga kazalište prvotno mora zabaviti i to na poluinteligentan način, a da nasilje mora biti prisutno u dječjim komadima jer postoji i u životu. Kakvi sastojci, takav i kolač, rekli bi neki.

                 

  Redatelj: Damir Mađarić
  Scenografkinja: Marta Crnobrnja
  Kostimografkinja: Marija Šarić Ban
  Glazba: Miroslav i Gordana Evačič
  
  Glume: Ivica Lučić, Areta Ćurković i Srđan Kovačević
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 13. srpnja 2018

Piše: