Užitak kazališne inventivnosti

42. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 5.-21. lipnja 2018.: Gledališče Koper, Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, Slovensko narodno gledališče Nova Gorica, Stalno gledališče Trst: Carlo Goldoni - Predrag Lucić, Barufe, red. Vito Taufer

• 
  
  Veliki novinar, pisac, satiričar, urednik Feral Tribunea i Biblioteke Feral Tribune Predrag Lucić nedvojbeno je bio i iznimno talentirani kazalištarac. No iako je diplomirao kazališnu režiju, tim se područjem nažalost nije stizao dovoljno baviti. Ipak, njegovi nastupi (zajedno s Borisom Dežulovićem) u Melodijama (Bljeska i Oluje, borbe i pretvorbe...) predstavljali su vrhunske domete suvremenog kabareta, dok mu je drama Aziz ili svadba koja je spasila Zapad (na ovogodišnjim Danima satire izveo ju je HNK Split) nagrađena na Marulićevim danima. A žaljenje da se teatrom nije stigao više baviti potencirano je i Barufama koje su u izvedbi četiri kazališta iz tri države i režiji Vita Taufera potpuno zasluženo na 42. danima satire Fadila Hadžića osvojile nagradu za najbolju predstavu u cjelini.

  Tekst je nastao prema Ćozotskim svađama (Le baruffe chiozotte, 1762) – jednom od najvrjednijih među stotinjak komada velikana svjetske komedije Carla Goldonija (1707-1793) koji je reformirao talijansko kazalište nakon dva stoljeća dominacije već iscrpljene commedie dell'arte, utemeljene na glumačkim improvizacijama fiksiranih tipova i bez pisanog teksta. Iako je bio žestoki protivnik prethodne epohe, u svojim novim komedijama karaktera i situacija zadržao je neke njene elemente, posebice brz ritam i način govora, za što je najčešće majstorski koristio venecijanski dijalekt u ocrtavanju mentaliteta ljudi svog zavičaja. Unatoč toj specifičnosti, mnoge su njegove komedije (često ponešto i lokalizirane) zaživjele i u Hrvatskoj, Sloveniji i drugim mediteranskim zemljama sličnog mentaliteta. Ovaj komad,  prevođen kao Ribarske svađe, bio je predložak za nekoliko povijesno važnih izvedbi našeg kazališta. Predrag Lucić je svoju varijaciju na temu tog komada postavio u splitski Varoš, koristeći njegov dijalekt s umijećem koje se može usporediti s Goldonijevom uporabom venecijanskog, a bliski su mu bili i život na ulici, silina temperamenta, svađa i ljubavi, kao i Goldonijevo razumijevanje protagonista koji su mu ostajali drage osobe i kada su činili ružne stvari.
  
  
  
  Četiri kazališta iz Istre i okolice (Koper, Pula, Nova Gorica i Trst) u tom su tekstu našla idealan predložak za stvaranje predstave koja će, prebačena u njihov kraj, u susjedske svađe unijeti i međunacionalne odnose koji idu od ljubavi do mržnje, što asocira i na današnje napetosti među nacijama u Europskoj uniji koje se službeno zalažu za prijateljstvo i razumijevanje. Kompleksnost odnosa ističe i naglašenijom satirom obogaćenog Lucićevog teksta, potencira i uporaba različitih jezika – hrvatskog, slovenskog i talijanskog (a posebice njihovih istarskih dijalekata) kojeg je prevelo čak četvero prevoditelja - Daniel D. Malalan, Petra Blašković, Patricija Jurinčić, Nataša Ralijan. Pritom je, zahvaljujući sjajnim glumačkim interpretacijama i gledateljima koji ne razumiju svaku riječ teksta, sve jasno iz konteksta i impresivne fizičke ekspresije, uključujući i posredni putokaz kako razumijevanje možda i nije tako teško postići kako se u prvi mah čini.

  U tome aktualizacija i nije imala presudnu ulogu, jer i pored nekih aluzija nije bila previše istaknuta i doslovna, zato što je za vrijeme radnje odabrano doba kada je čitavo to područje pripadalo jednoj državi – Austrougarskoj, pa se složenost značenja koje uz ostalo uključuje i suvremene probleme u potpunosti može doživjeti tek iz cjeline žestokih svađa. Dok muškarci zajedno love ribu – vlasnik broda Tone Sardon  koji govori piranskim dijalektom (autoritarni Gojmir Lešnjak Gojc), Serđo Ciceron koji u izvanrednoj kreaciji Iztoka Mlakara nerazumljivo muca na umaškom dijalektu, nadoknađujući to virtuoznim korištenjem mimike i pokreta, te mladi, u vlasnikovu sestru Lucijetu zaljubljeni ribar Đovanin Temperin (Kristijan Guček, dobitnik jedne od pet glumačkih nagrada na Festivalu, izvanredno koristi suprotnosti između fizičke snage, agresivnosti i neočekivanih nježnih osjećaja), žene započinju žestoku svađu zbog sitnih ljubomora koje je izazvao stranac, Dalmatinac Šime (kojeg Luka Simprič tumači kao nespretnog lovca u mutnom), barkarjol koji sanja da će se obogatiti turizmom. On nudi žene slatkom vunom i cigaretama, nastojeći steći njihovu naklonost, a svađa izbija kada Tonetova sestra Lucijeta (Maša Grošelj) to i prihvati uz podršku Tonetove žene Paškue (Marjuta Slamič), a u sukob uvuku i Tonetovog brata, šminkera Pepija (Rok Matek), okrećući ga protiv žena iz druge obitelji, tvrdeći da je njegova vjerenica Serđova šogorica Urša Torokuša (Patricia Jurinčić) koketirala sa Šimom. Njima se oštro suprotstavlja Serđova žena Libera (Petra Blašković) uz pomoć najmlađe sestre Keke Peke (Nika Ivančić) koju ipak najviše zanima da nađe muža. I dok su muškarci vrlo različiti tipovi, žene nastupaju kao kolektiv izuzetne snage i uigranosti u kojem se sve i dušom i tijelom predaju sukobima, noseći brzi ritam predstave majstorski ovladanim dijalektalnim replikama i silinom svađe koja ponekad prelazi u fizički obračun, a njihove se efektne interpretacije razlikuju prvenstveno po posebnostima glumačkih osobnosti.

  
  
  U tako zamišljenoj izvedbi, redateljskoj invenciji Vita Taufera znatno je pomoglo i jednostavno, ali vrlo osmišljeno scenografsko rješenje Voranca Kumara koji je gledatelje smjestio oko kvadratne plohe koja podsjeća na boksački ring. Atmosferi predstave, uz glazbu Damira Halilovića Hala koji se oslanjao na istarski melos uz poneke elemente bluesa, bitno su  pridonijeli i kostimi Barbare Stupice, posebno izlizana radnička odjeća ribara i ne mnogo elegantnije haljine žena koje su pomalo ironično nosile razne cvjetne uzorke. Posebno ironičan bio je svršetak u kojem se - kao što to često u komedijama biva - sukobi i nesporazumi sretno završavaju višestrukim svadbama. Pravi sretnik ovdje je dr. Izidoro Luštrišimo - visokopoštovani predsjednik Arbitražne komisije (kojeg je uspješno na suprotnostima profesionalne korektnosti i nezadržive lakomosti tumačio Igor Štomulak) koji je svim mladencima uspio uvaliti kredite kojima su oni postali životno ovisni o njemu i silama (ponajviše bankarskim) kojima su tako i ne znajući prodali dušu.

  Taj kraj nosi zabrinutost, ali i realističnu sliku položaja siromašnih ljudi u današnjem kapitalističkom svijetu, pa i u Europskoj uniji, ali je izvanredan zamah - koji je izvedbi vrsnog Lucićevog teksta dala atraktivnost Tauferove režije u koju su se na najbolji način međusobno sukladno uklopili visoki dometi jedinstvenog (kao da nije sastavljen iz četiri kazališta) glumačkog ansambla i svih ostalih suradnika, na kraju gledatelju podario radost kakvu već dugo nismo doživjeli u gledalištu.
  
  
  
  Redatelj: Vito Taufer
  Autor glazbe: Damir Halilović Hal
  Scenograf: Voranc Kumar
  Kostimografkinja: Barbara Stupica
  Oblikovatelj svjetla: Jaka Varmuž
  Asistentica redatelja: Renata Vidič
  Gostujući glumci: Gojmir Lešnjak Gojc, Maša Grošelj
  Gledališče Koper: Rok Matek, Igor Štamulak, Gorazd Žilavec
  INK Pula: Nika Ivančić, Petra Blašković
  SSG Trst: Luka Cimprič
  SNG Nova Gorica: Marjuta Slamič, Iztok Mlakar, Andrej Zalesjak, Patrizia Jurinčič 
  
   © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. lipnja 2018.

Piše: