Izostao interes publike

Feljton Kazalište u ratu: Redatelji u ofenzivi ili svi ste vi ustaše i fašisti (2. dio)

• 
  
  Prva predstava koju je Oliver Frljić postavio kao novi intendant HNK-a u Rijeci bilo je Hrvatsko glumište (HNK Rijeka, 2014.), predstava o kolektivnoj hrvatskoj „ustaškoj” krivici s izravnom optužbom da su devedesete bile ustaške u kazalištu (pod okriljem licemjernog kršćanstva, naravno). Prozvao je sve ljude koji su devedesetih bili povezani s predstavom Mile Budaka Ognjište u HNK-u Zagreb, ali i još neke koji su mu se zamjerili ili ih smatra „desnima”. Osim što je njihova lica stavio na gaće glumaca sve ih je prokazao kao da su najveći zločinci koji su ubijali.

  Oliver Frljić iste je godine napravio i predstavu Aleksandra Zec (HNK Rijeka, 2014.) o ubojstvu srpske obitelji u Zagrebu 1991. kada su pripadnici tadašnjeg rezervnog sastava MUP-a RH ubili oca, a onda i ženu i kćer jer su svjedočile ubojstvu. Predstava nije napravljena samo zato da se „javno progovori o zločinu nad srpskom obitelji u Zagrebu” kako se najavljivala jer se za zločin znalo (i danas na internetu postoje sve informacije), a Hrvatska je država preživjelim članovima 2004. isplatila odštetu od 1,5 milijuna kuna kao neku vrstu moralnog čina jer zločin nije procesuiran na vrijeme, kako piše na srpskoj Wikipediji. Predstava je objavila obimnu knjigu s dokumentima i kronologijom koju su dijelili besplatno na premijeri kao, kako kaže Vedrana Rudan, uputstvo za gledanje. Predstava zapravo proziva za taj zločin sve u Hrvatskoj s očitim nametanjem kolektivne hrvatske krivice od stoljeća sedmog do kraja svijeta i vijeka. 
  
  Ove uvrede rodu hrvatskome imaju vrlo konkretno ime – ustaše, ali i fašisti! Razgovor sa Šeparovićem 2013. u Jutarnjem listu naslovljen je Fašizam dolazi. Oliver Frljić svoje tri predstave Bakhe, Aleksandra Zec i Hrvatsko glumišta zajedničkim imenom zove Trilogija o hrvatskom fašizmu. Upravo tu optužbu Hrvatske za fašizam najperfidnije je u kazalištu izveo Miran Kurspahić koji je u ZKM-u 2016. kao autorski projekt postavio predstavu Pad, o Vukovaru. U najavi predstave piše: Baviti se Vukovarom danas, u kontekstu unutar kojeg civilizacijski, ljudski i životni poraz te tragedija tog grada i njegovih stanovnika sačinjavaju jedan od rijetkih neupitnih konstitutivnih mitova hrvatskog društva, znači prije svega baviti se odgovornošću. Predstava se, dakle, najavljivala emotivnim mamcem koji je funkcionirao i 2016., gotovo trideset godina nakon rata! Upravo zato što nismo tu priču emotivno završili, rat je i dalje mamac za kazalište.

  I sam naziv Pad i cijela najava sugerirala je da je to predstava o padu Vukovara, ali zapravo najmanje ima veze s padom Vukovara. Ima veze s onim što Kurspahić poznaje (s filmovima) i onim što osjeća da je trend (s hrvatskom krivicom), ali sklopljeno na jedan čudan način.

  Predstava ima tri dijela od kojih su dva paralelna. Prvi je scena u kojoj gledamo Milu Dedakovića Jastreba kako uporno naziva Tuđmanov stožer. Dedaković izgovara tri rečenice: Dajte mi Tuđmana! / Zašto me prespajate? / Trebam pomoć, zašto niste poslali pomoć koju ste obećali? Samo i doslovno to. Uz Dedakovića je na sceni i dvoje mladih ljudi (tajnica, neki asistent). Dedaković se znoji od očaja i nemoći, oni su zabrinuti i užurbani. Ali nemamo pojma ni gdje smo, ni tko je koga napao, ni tko su ti ljudi, ni o čemu se tu uopće radi. Na početku scene piše Vinkovci 1991. (gdje je Jastreb bio u trenutku pada Vukovara) ali taj se emotivni naboj izgubi nakon pet minuta (isto kao i sjedenje na bombi kod Žene-bombe) jer daljnja radnja ne nudi nikakvu kopču za emocionalni ili intelektualni interes publike. Do te mjere da nisam sigurna je li je pisalo Vukovar ili Vinkovci? A i svejedno je.

  
  
  Druga scena pokazuje Tuđmanov stožer za vrijeme pada Vukovara i odvija se paralelno s upravo opisanom scenom. Prvo sam otišla pogledati scenu Vukovara, a kasnije sam planirala ići ponovno vidjeti predstavu da vidim i Tuđmanov stožer. Nakon što sam odgledala predstavu do kraja, odustala sam od ponovnog gledanja.

  Naime, treći dio, koji svi u publici gledaju istodobno kao završni stojeći oko glumaca koji uglavnom sjede za dva stola, prikazuje Tuđmanov bunker. U njemu su svi političari tog vremena i čekaju pad Zagreba. Dobro ste pročitali: pad Zagreba. To je naravno izmišljeno jer Zagreb nije pao. Scena je preslika iz njemačkog filma iz 2004. Hitler – konačan pad  koji prikazuje Hitlerov bunker u zadnjim danima pada Reicha, Hitlera i njegove najvjernije generale s obiteljima. Film je odličan, a scena u kojoj generali moraju reći Hitleru da nema više njemačke vojske i da su Rusi već u Berlinu je antologijska – i njihov strah i njegov bijes. Kurspahić je podijelio likove iz Tuđmanova tadašnjeg stožera kao likove iz Hitlerova stožera. Oni se ponašaju kao likovi na filmu (govore iste replike) iako to nema veze s hrvatskom stvarnošću. Koliko su se god glumci trudili izgledati i glumiti stvarne likove, to je tako prazno i tako nelogično da su predstavu pokudili i kritičari skloni i Kurspahiću i ZKM-u i ovoj modi kritike društva na sceni.

  Nakon svih onih slika o hrvatskim braniteljima koji ubijaju nedužne ljude pred nama na sceni, nakon svih poklika da smo svi skupa ustaše i fašisti, sad je predsjednik koji je poveo Hrvatsku u samostalnost poistovjećen – doslovno poistovjećen s Hitlerom.
  
  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 4. lipnja 2018.
  
  

Piše: