Obrađen i dotjeran izraz

GDK Gavella, Lee Hall Slikari rudari

• 
  
  Stvaranje umjetničkih djela izvan akademskih okvira i krugova koji uvijek u određenoj mjeri, implicitno ili eksplicitno, naginju stvarateljskom ekskluzivitetu, dovodi do preispitivanja značaja i uloge umjetnosti u prostoru i vremenu njezina nastanka. Naivna umjetnost, već nazivom pomalo pejorativno obilježena (a što se može objasniti njegovim podrijetlom upravo iz akademskih shvaćanja i obrađivanja takve umjetnosti) jedan je od značajnijih fenomena upravo tog preispitivanja odnosa akademizma i umjetničke kreacije. Slikari i kipari naivci, bez bilo kakvog oblika formalnog umjetničkog obrazovanja, lišeni kanona i principa, stvaraju u različitim kulturama prepoznatljiva djela, neopterećeni željama za uspjehom i valorizacijom.
  
  Njihova želja nije ni preispitivati akademsku umjetnost (iako to svakako neizravno čine), niti je rušiti. Jednostavno, imaju potrebu stvarati na specifičan, svoj način i potrebu artikulirati kroz praktičan rad na nečemu što će biti vizualizacija, kreacija njihove osobnosti a što će se u recepciji valorizirati kao umjetničko djelo, iako njegovi stvaratelji nisu imali baš tu potrebu. Stvoriti umjetničko djelo. Slikari rudari, dramski tekst Leea Halla, engleskog dramatičara, premijerno izveden 11. svibnja u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u režiji Same M. Streleca, tematski se oslanja na Ashingtonsku grupu, slikare naivce iz sjeveroistočne Engleske, progovarajući o specifičnom načinu njihova umjetničkog stvaranja i kontekstu u kojem je započet i razvijan. Petorica rudara, sudjelujući na tečaju o pristupu umjetničkom djelu u sklopu sindikanog obrazovanja radnika, a pod vodstvom Roberta Lyona, slikara i teoretičara umjetnosti, polako otkrivaju kako tradicionalan pristup nastave povijesti umjetnosti, uz predavanje i komentiranje tuđih, redovito kanoniziranih djela, ne funkcionira. I zato se odlučuju, ispočetka sramežljivo i na poticaj profesora, a kasnije sve samostalnije i hrabrije, početi stvarati. I međusobno komentirati, opisivati radove jedni drugima. A nakon nekog vremena i likovnoj publici, dobivajući priznanja, a neki od njih i ponude za profesinalni angažman. No, ostaju i opstaju zajedno, noseći se s prilikama i vremenom u kojem žive (obilježenim Drugim svjetskim ratom i predratnom te poratnom atmosferom) i nastavljaju stvarati u svojoj ashingtonskoj baraci, mjestu gdje su se prvi put okupili.
  
  Tijekom scenskog odvijanja priče o rudarima slikarima iz Ashingtona, stalno se propituju različiti odnosi - onaj o društvenim stereotipima i općenito položaju radnika i radništva, u čemu se nameće i podtekst lijevih, socijalističkih ideja, a istovremeno i onaj o odnosu, zapravo licemjerju akademskih krugova prema ovim slikarima, koji ih negiraju ali i podržavaju kad im to odgovara. Pri tome, propitivanje ne proizlazi iz autorskih programa ili želje za isticanjem određenih socijalnih ili političkih naznaka. Ono je imanentno priči o ashingtonskim rudarima, čije su slikanje i rad neodvojivo povezani s njihovim osobnostima i kontekstima u kojima se oblikuju.

  
  
  Redatelj Samo M. Strelec pristupio je postavljanju Hallove uspješne i već više puta na različitim pozornicama izvedene drame, relativno konvencionalno i bez prevelikih iznenađenja, no ne i loše ili nekreativno. Prizori se nižu u spretno izvedenim no jednostavnim izmjenama (uz poneko ispisivanje didaskalija u video-projekcijama kako bi se olakšala kontekstualizacija, što podsjeća na donekle nepotrebno montiranje prizora), u okviru ambijentalne i skladne no ne odveć zanimljive scenografije (koju potpisuje redatelj) i kostimografije (Marita Ćopo). Nešto je sugestivnije svjetlo Zdravka Stolnika. Oblikovanje prati trenutak i vremenski smještaj povijesnih događaja na kojima se temelji predložak. Tako aktualizacija, barem ona eksplicitna, izostaje i ne poentira na eventualnim mogućnostima koje predložak nudi. Ipak, u ovoj se produkciji, kao i u mnogim sličnim predstavama koje se temelje bilo na obradi jasno kontekstualiziranih povijesnih događaja, pokazao uspješnim, iako već iskušanim i konvencionalnim pristupom. U svom izrazu nudi pripovijedanje, nizanje događaja koje nije nezanimljivo, ne upada u prazne dijelove ili gubitak ritma nego stalno drži gledatelje u pozornosti, što Slikarima rudarima uspijeva unatoč dugom trajanju.
  
  Aktualizacija i propitivanje ideja o umjetnosti i položaju radništva implicitno je prisutno i ne legitimira se na sceni nego se prepušta gledateljskom, individualnom iskustvu, u čemu redatelj vjerno slijedi Hallov tekst. Ili bi to barem moglo biti, što ovisi o osobnom angažmanu svakog člana publike. Ostvarena je konvencionalna predstava, koja se može gledati na različite načine i na različitim razinama, većim dijelom zahvaljujući predlošku. Moment redateljske kreativnosti u mnogočemu je izostao. Samo M. Strelec pokazao se (ne po prvi put u hrvatskim kazalištima) kao vješt kazališni praktičar koji zna oblikovati i stvoriti kazališno atraktivan scenski događaj, iako u ovom slučaju konvencionalan.

  Jedan od elemenata kojim Slikari rudari održavaju pozornost gledatelja je i provlačenje humora kroz (gotovo) cijelu predstavu. Varirajući od suptilnih odmaka od trenutka ili podsjećanja na ironijski odmak koji postoji u pojedinim situacijama, do replika čija je funkcija očito u zabavljanju, korištenje humora dovodi do mogućnosti banalizacije nekih trenutaka i situacija. Pristup se nije pokazao dominantnim, ali je doveo do momenata koji su inklinirali jednostavnoj formi komedije situacije, što se pokazalo funkcionalnim u održavanju ritma predstave, istodobno pruživši određen gubitak konzistentnosti. Na to se nastavlja i stand-up nastup Siniše Ružića u pauzi, kao jedan od manje konvencionalnih trenutaka Slikara rudara. Ružić je tijekom pauze na sceni, komunicira s publikom i govori o aktualnostima, koristeći se standardnim obrascima stand-up komičara, uglavnom se ni u čemu ne referirajući na predstavu u čijoj pauzi nastupa, a kasnije u njoj igra i jednu od manjih uloga. Izvan konteksta, u izazivanju smijeha i uspostavljanju komunikativnosti uvelike je uspješan, ostavljajući istovremeno dvojbu o svrsi i adekvatnosti takvog postupka.

  
  
  Članovi Ashingtonske grupe, kako ih igraju članovi ansambla Gavelle (Dražen Kühn, Đorđe Kukuljica, Franjo Dijak, Filip Križan i Ranko Zidarić) uspjeli su ostvariti dinamiku grupe i karakterizaciju njihovih međusobnih različitosti, koja ju pokreće. U tome, osobito je zanimljiva kreacija Đorđa Kukuljice kao Olivera Kilbourna, rudara koji odbija ponuđenu mu stipendiju za profesionalan umjetnički rad i napuštanje grupe. Također, snažni su i zanimljivi Anja Šovagović Despot kao kolekcionarka i nasljednica Helen Sutherland te Hrvoje Klobučar kao Robert Lyon, londonski profesor i slikar koji vodeći tečaj pristupa likovnom djelu ashingtonske rudare potiče na stvaranje. Dobre epizode dali su Siniša Ružić kao Ben Nicholson te Anja Đurinović Rakočević kao Susan Parks, dok je istovremeno karikaturalan i zabavan bio Andrej Kopčok kao batler.

  Neobična i poticajna za kazališno oblikovanje, priča o Ashingtonskoj grupi u Hallovoj je drami dobila kreativan, obrađen i dotjeran izraz kojemu je ova produkcija pristupila upotrebljavajući konvencionalna sredstva, što se - osim povremenih otklizavanja u (pre)jednostavan slog komedije situacije, pokazalo uspješnim, ako već ne sasvim intrigantnim.

  Redatelj i scenograf: Samo M. Strelec
  Prevoditelj: Tomislav Kuzmanović
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Izrada audio i video materijala: Christian Kanazir
  Asistentica redatelja: Nika Korenjak
  Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić
  Autor fotografija: Jasenko Rasol
  
  Glume: Dražen Kühn, Đorđe Kukuljica, Franjo Dijak, Filip Križan, Ranko Zidarić, Hrvoje Klobučar, Anja Đurinović Rakočević, Anja Šovagović Despot, Siniša Ružić i Andrej Kopčok
  
  © Leon Žganec Brajša , KAZALIŠTE.hr, 21. svibnja 2018.

   

Piše: