Zanimljiva režijska i scenografska odluka

Zagrebačko kazalište lutaka, Gianni Rodari - Ana Tonković Dolenčić:Čipolino, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Nova predstava Zagrebačkog kazališta lutaka voljena je talijanska pripovijest Čipolino. Zgode eponimnog malog luka koji se nađe u centru borbe protiv nepravde koju voće čini povrću, uzbudljiva je osnovnoškolska lektira. Autor Gianni Rodari basnu je napisao kao alegoriju društvenog života u tada fašizmom prenapregnutoj Italiji, a maštovitim i korjenitim bavljenjem pojmom nepravde, ova dramatizacija političke opresije postaje šarena i simpatična parabola koja ne samo da plijeni pažnju nego i osvaja humorom kao i emocijama.

  Patnje siromašnih, otpor pred moćnicima, odnos dobra i zla te neraskidiva snaga prijateljstva pred poteškoćama, snažne su teme djela koje je Ana Tonković Dolenčić vrlo uspješno ne samo prenijela nego i nadopunila idejom da je odluka da pomognemo najveća moć koju posjedujemo. Kroz dramatizaciju naizgled beskrajno zamršenih i sadržajem prepunjenih nizova zapleta i raspleta originalne pripovijesti, na sceni su sočno izdvojeni najvažniji momenti i zatvorena cjelina naizgled neraspletive radnje. Original je količinom i kompleksnošću zapleta vrlo ekstenzivan - uključuje nekoliko bjegova, urota, podskupina potlačenih, kao i proširenje narativa u okolni životinjski i ljudski svijet. Iako je dosta toga izostavljeno, u adaptaciji to nije osjetno. Nužne razlike, poput izostavljanja likova kukaca i životinja, bile su dobar potez i stvorile su jasniju i slasniju alegoriju.

  
  
  Razlika između likova plemenitaškog voća nasuprot likovima povrća osuđenog na sirotinju, bazirana je na tome što povrće raste u, na ili blizu zemlje, dok voće raste na visokim stablima, neuprljano blatom. Tako i na sceni lutka princa Limuna lebdi iznad ostalih ili je gurana u visokim žutim kraljevskim kolicima. Naravno, ovakva radikalna distinkcija između plemića i seljana ubrzo se prokazuje nepravednom i nedosljednom. Između ostalog, Jagoda - iako voćka, tek je sobarica ostalom voću, a iako povrće, Grašak zauzima mjesto kraljevskog odvjetnika. Iako je originalan broj likova ipak smanjen, na sceni se svejedno u gotovo svakom trenutku kreće impozantan broj likova. Manevriranje velikim brojem likova, i dramskih pravaca, vrlo je ugodno i tečno režirano.

  Scenografija na sceni je minimalna, upravo kako bi se velike lutke i njihovi pokretači mogli po njoj kretati. Stražnji zid scene korišten je za označavanje promjena prostora, a u ponekim slučajevima korištena je i zvučno stvorena jeka koja je nadopunjavala atmosferičnu instalaciju zida tamnice s mnoštvom svjetlećih crvenih očiju. Lutke su velike i šarmantne. Djeluju vrlo ujednačeno, ali i prepoznatljivo raznoliko. Vizuali su im u dosljednom i simpatičnom kodu ali svaka od njih, kako glavni tako i sporedni likovi, ima poneku posebnost u građi. Zgodne, iako dramski ne previše značajno iskorištene, jesu i lutka militantnog tenka Limunovaca te šareni automobil na daljinsko upravljanje, koji vrluda scenom između likova. Zanimljiva je režijska i scenografska odluka da je veličina kućice, koja je ujedno i iskra koja pokrene cijelu pobunu i borbu za pravdom, vrlo običnog izgleda i premala za ikojeg od likova koji se za nju bore. Njena veličina na simboličan način prokazuje kako se likovi ne bore za nešto što je kvantitativno vrijedno nego se bore za nešto neprocjenjivo - svoju slobodu.

  U velikoj ansambl glumačkoj postavi, svaki od glumaca igra po jedan lik, izuzev Marine Kostelac koja odlično glasovno portretira dvije glave grofice Trešnje. Uz glazbenika koji je na bubnjevima zvučno pratio dijaloške punktove u scenskoj igri, predstava je ispunjena glazbenim brojevima. Osim finalne rendicije pjesme Kad bi svi ljudi na svijetu, ostatak skladbi je originalan i lijepo prati sociologiju radnje. Od osobne soul-himne tikvice, pojedinca suočenog s nevoljom sustava, i Višnjine balade, do rock nabrijavanja voća i punk revolucije povrća, glazba je održavala energiju predstave na živahnoj noti.

  U lutkarskoj pripovijesti Čipolinovih zgoda nema glavnog negativca - određeni likovi imaju mane i kriva uvjerenja, no u trenutku pomirbe svi jednako sudjeluju u pjesmi i veselju. ZKL-ova predstava uspješno izmiče sivom teritoriju raspleta kroz čin revolucije i negativnim rješenjima u obliku osvete i kazne. Dok narativ Rodarijevog romana dospijeva do revolucije i uspostavljanja novog poretka, ova inačica Čipolina konflikt rješava mirnim i idealističkim putem. Uključenje publike u razrješavanje naizgled nerazrješive situacije pred rat povrća i voća dovodi do deus ex machina rješenja, koje čini i najljepši dio predstave, jer je jasno da će djeci mir uvijek biti nepristrana, iskrena i jedina odluka.
  
  
  
  
  Tekst: Gianni Rodari
  Dramatizacija: Ana Tonković Dolenčić
  Režija: Krešimir Dolenčić
  Kreacija lutaka, scenografija: Goran Lelas
  Glazba: Mario Mirković
  Glazbenik: Leonard Mišić
  Oblikovanje svjetla: Vilim Sever
  
  Igraju: Dinka Vuković, Branko Smiljanić, Andrea Baković, Ivan Bošnjak, Borna Galinović, Jadran Grubišić, Anđelko Petric, Mladen Čutura, Janko Popović Volarić, Marina Kostelac, Adam Skendžić, Marta Bolfan Ugljen

  © Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 14. svibnja 2018.
  
  

   

Piše: