U okviru klasične bajke

Gradsko kazalište Žar ptica; Mirjana Pičuljan Štriga MAlena i Klepetan- ljubav na prvi klepet

• 
  
  Rode Malena i Klepetan i njihovo zajedništvo prepoznati su kao svojevrsni simboli jednostavnosti u međusobnoj predanosti i ustrajnom vraćanju nakon godišnjih migracija ovih ptica, čime su se oblikovali i u kolektivnoj memoriji. Time su, zahvaljujući emanaciji emocionalnosti i vrijednosti koje se u ljudskom društvu sve teže pronalaze u tako jednostavnom a iskrenom obliku, postali vrlo široko prepoznatljivi, gotovo dio popularne kulture, pojavljujući se u različitim formama - od reklama do književnosti. Kao prvo kazališno uprizorenje ove priče, Mirjana Pičuljan Štriga oblikovala je tekst Malena i Klepetan – Ljubav na prvi klepet, praizveden 26. travnja u Gradskom kazalištu Žar ptica u režiji Želimira Mesarića.

  Od prvog susreta u kojem se zaljubljuju na prvi klepet do Malenina iščekivanja Klepetanova povratka s godišnje migracije (na koju odlazi zajedno s rodanima Seriosom i Mucalom), predstava prati jednostavnost predanosti i emocija koje postoje između dviju roda. I upravo su emocije predanosti, vjernosti i odanosti, ljubavi Malene i Klepetana oblikovane kao vrijednosti kojima treba pridati pozornost u svijetu izvan njihova života, odnosno u životima onih koji promatraju njihovo scensko uprizorenje. Dakle, Malena i Klepetan edukativna su predstava koja želi osvijestiti i podučiti gledatelje vrijednostima čija je uloga, ne među rodama no svakako među ljudima, izvrnuta. Ili barem zanemarena, pod utjecajem društvenih fenomena koji je prekrivaju, a često i negiraju. Oni koji tek oblikuju svijest o tim vrijednostima, posebice djeca, mogu ih prepoznati u obliku koji je iskren i jednostavan, skladan, pokazujući time njihovu pozitivnu ulogu u kreiranju odnosa u društvu. Barem ako se shvate na pravi način, što Malena i Klepetan na vrlo plastičan način pokazuju.
  
  Oni drugi, prvenstveno odrasli, koji su proces socijalizacije s vrijednostima Malene i Klepetana već prošli (ili misle kako jesu) mogu u predstavi pronaći podsjetnik i podsjećanje na postojanje i narav predanosti, odanosti i ljubavi, čiji je nepatvoreni smisao počesto izgubljen negdje u svakodnevnim okolnostima. Jednostavna priča o Malenoj i Klepetanu u verziji Mirjane Pičuljan Štriga postala je tako kazališno osvješćivanje univerzalnih vrijednosti, što čini bez dociranja i pretjerivanja, u okviru koji se može činiti naivnim. No, naivnim se može činiti i vjerovanje u  vrijednosti o kojima progovara. Ipak, priča Malene i Klepetana utjelovljuje ih i čini ih iskrenima, što predstava vjerno slijedi i omogućuje njihovo realiziranje u okvirima kazališta koje želi osvijestiti, potaknuti i educirati.

  
  
  Istovremeno, predstava ima još jedan zadatak. Naime, bijele rode i njihov način života obilježen migracijama na jug Afrike kako bi tamo prezimile, ugroženi su ljudskim djelovanjem. Iako ove ptice uživaju zaštitu, njihova stradavanja tijekom migracijskog leta i dalje su česta, posebice iznad Libanona. Kroz inkorporiranje Klepetanove selidbe, ostvareno je i upisivanje tog momenta, koji nije jednostavno rješiv ali pokazuje kako je daljnje ostvarivanje priče Malene i Klepetana stalno ugroženo ljudskim djelatnostima. S druge strane Stipan - čovjek koji Malenoj pruža zaklon tijekom zime dok je Klepetan na putu, ostvarujući u predstavi i komunikaciju s njom te postajući joj svojevrsnim pouzdanikom, također je izgrađen na postavci edukacije kao pozitivan primjer uvažavanja i pomoći ovim pticama, ako i nije, izvan kazališnog imaginarija, s njima moguće komunicirati na način na koji to čini Stipan.

  Malena i Klepetan ostvaruju, dakle, edukativnu dimenziju. Čine to blago, bez pretjerivanja i dociranja, oslanjajući se na jednostavnost koja proizlazi iz priče o dvije rode i njihovoj vjernosti, ali i odnosu čovjeka prema njima. Ta je dimenzija predstave vrijedna, ostvarena i postojana, jer uspijeva osvijestiti vrijednosti bez upadanja u potrebu za objašnjavanjem, dociranjem ili patetikom, što omogućuje recepciju i kod dječje i kod odrasle publike. No, u tome se uvelike i iscrpljuje. Nakon nekog vremena izražajna sredstva prelaze u maniru, zbog iscrpljenosti značenja koje trebaju iznijeti. Primjerice glasanje roda, iako zanimljivo evocirano bujicom riječi, postaje tijekom predstave zamorno, posebice u ponavljanju istih scena, poput one migracijskog leta, što je nužno zbog tijeka dramske radnje. Slično je i s glasanjem drugih životinja (žaba i skakavca), svojevrsnih komentatora zbivanja koji uokviruju priču o Malenoj i Klepetanu, pojavljujući se na početku i kraju predstave a čije se replike, iako isprva zabavne i zapravo komične, uskoro pokazuju iscrpljenima. I općenito, nizanje prizora u predstavi, posebice kako odmiče u trajanju, pokazuje značajke ponavljanja.
  
  Edukativna poanta je shvaćena, nakon čega prizori u kojima se ona uvelike ponavlja, mogu djelovati simpatično no predstavljaju ponavljanje, iscrpljivanje istih motiva i poanti. Scenografija (Davor Antolić) uvelike se oslanja na video (autor Tomislav Krajcer) oblikovan u slogu animacije diznijevskog tipa, a koji služi proširivanju okvira zbivanja na prostore neba kojim rode lete tijekom migracije ili prizora prirode u okolici gnijezda Malene i Klepetana i Stipanova imanja. Iako mogu djelovati atraktivno, animacije kao temeljni element kontekstualizacije pojedinih prizora, također se nužno ponavljaju, što dovodi i do njihove repetitivnosti. Tome pridonosi i njihova promišljena, no ipak već u brojnim sličnim predstavama, filmovima, slikovnicama i inim kreacijama prvenstveno namijenjenima djeci, viđena likovnost. Kostimi Danice Dedijer, osobito oni roda, zanimljivo su i kreativno rješenje koje glumce preobražava u te gracilne ptice, uspijevajući ostvariti efekt lucidnosti a ne prerušavanja. Uspio je i scenski pokret Pravdana Devlahovića u vjernom, a nenapadnom oblikovanju specifičnog načina kretanja i stava bijelih roda.

  
  
  Amanda Prenkaj kao Malena i Zoran Pribičević kao Klepetan uvelike su zadani okvirima scenskih događanja, ali uspijevaju dosljedno i promišljeno a istovremeno zabavno kreirati svoje uloge, osobito kretanje i stav roda. Slično, iako u nešto manjoj mjeri zadanoj okvirom uloga, čine i Ante Krstulović kao Mucalo te Matino Antunović kao Seriozo. Korektan je Berislav Tomičić kao Stipan, čovjek koji pruža zaklon Malenoj tijekom zime, dok su Ana Marija Vrdoljak, Sanja Crljen i Mladen Vujčić animaciju ostalih životinja oblikovali tehnički dobro, no često zagušeno brojnim replikama.

  Ljubav na prvi klepet Malene i Klepetana u predstavi je rekreirana u naglascima podsjećanja publike na univerzalne vrijednosti i educirajući je o životu tih bijelih ptica. Čineći to, prihvaća obrasce oblikovanja klasičnih bajki i, posebice, basni. Unatoč određenim iscrpljivanjima značenja, zbog kojih su dijelovi predstave repetitivni, uspješna je u ostvarivanju tih dimenzija, uvodeći publiku u imaginarij svijeta iskrenosti i jednostavnosti Malene i Klepetana.

  Režija: Želimir Mesarić
  Scenograf: Davor Antolić
  Kostimografkinja: Danica Dedijer
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Scenski pokret: Pravdan Devlahović
  Oblikovatelj svjetla: Miljenko Bengez
  Izrada lutaka: Ana Sekulić
  Video projekcije: Tomislav Krajcer
  Snimatelj video projekcija: Martin Šatović
  Korepetitorica: Antonia Tomas
  Ilustracije: Patricio Alejandro Aguero Marino
  Fotografije: Vladimira Spindler

  Glume: Amanda Prenkaj, Zoran Pribičević, Berislav Tomičić, Ante Krstulović, Matino Antunović, Ana Marija Vrdoljak, Sanja Crljen i Mladen Vujčić

   © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2018. 

   

Piše: