Gluma u sjeni efekata i redateljskih atrakcija

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Peer Gynt, red. Erik Ulfsby

• 
  
  Ozračje premijere Ibsenovog Peera Gynta u režiji renomiranog norveškog redatelja Erika Ulfsbya bilo je po mnogočemu iznimno. Radilo se o svojevrsnoj koprodukciji s Det Norske Teatret iz Osla u kojem je istodobno Ivica Buljan režirao Krležino Kraljevo, a čitav je projekt realiziran sredstvima Europske komisije u okviru programa Europske kazališne konvencije (ETC)– Kreativna Europa 2014–2020. Riječ je o vrlo zanimljivom obliku povezivanja ne samo dva nacionalna kazališta iz prilično udaljenih europskih zemalja, nego i prezentiranja njihovih značajnih dramskih djela drugoj sredini na način kako ih vide redatelji i najbliži im suradnici iz zemalja iz kojih dolaze i tekstovi. To je vjerojatno značajnije za prezentiranje naših teatarskih vrijednosti Norvežanima koji se s njima nisu imali prilike sretati nego hrvatskoj publici koja je vidjela mnoge inscenacije Ibsena, a među njima i vrhunsku izvedbu Peera Gynta u Gavelli 2010. u režiji Aleksandra Popovskog sa sjajnim Ozrenom Grabarićem u glavnoj ulozi. Unatoč tome, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako će norveški redatelj u svom viđenju Peera Gynta prikazati mitove, predanja i bajke svoje domovine kao bitne sastavnice Ibsenovog teksta.

  Uz to, predstava je uklopljena u još jedan projekt ETC-a - Europski kazališni laboratorij: Drama Goes Digital, ovdje ponajviše uočljiv uporabom uređaja koji iz pokreta glumca izvlači ton kojim glumac može ovladati da bi takvim postupkom obogatio svoju interpretaciju. Postupak je smislio Amund Ulvestad, norveški oblikovatelj zvuka (a i ekspert za nove tehnologije zvuka), a nešto tradicionalnijom digitalnom tehnikom efektnu je scenografiju uobličio Arne Nøst. Većim se dijelom sastoji od velikih ploha koje djeluju kao svojevrsna platna na kojima se odvijaju raznovrsne video-projekcije. Njima se autor Reidar Richardsen ponajviše koristi da bi ocrtao atmosferu prostora kojima putuje Peer Gynt kroz zemlje onkraj realnosti. Plohe su sačinjene od gusto poredanih bijelih vrpci, tako da glumci bez problema mogu u njih uroniti, a projekcije se povremeno odvijaju i na dva velika pokretna dijela luka, koji spojeni daju most ali se okretanjem mogu pretvoriti u stubište, brod, pa čak i (uz pomoć videa) sfingu.

  
  
  Dojmu originalnosti pridonosi i radikalna adaptacija teksta, koju uz redatelja potpisuje Carl Morten Amundsen (ujedno sa Sanjom Ivić i dramaturg predstave). Ibsenovo kronološko nizanje prizora iz Peerovog života koje počinje često (pa i u najavama ove predstave) citiranom izjavom njegove majke Åse „Peer, ti lažeš!“, zamijenjeno je tako da u prvom prizoru ostarjeli Peer razmišlja o smrti te susreće Ljevača pucadi - biće u crnom, koje treba pretopiti njegovu dušu jer nije ispunio ono što je morao u svom životu. Micanje te majčine rečenice na manje zapaženo mjesto u jednom od sjećanja bitan je pokazatelj velikog odmaka redatelja od Ibsenovog oblikovanja protagonista kao jednog od najkompleksnijih kazališnih lica kojemu laganje nije karakterna mana nego način kojim nemoć ovladavanja vlastitim životom nadomješta maštanjem i tako postaje gospodar iluzija svog života. U njima traži smisao svog postojanja, lutajući između ideala i niskosti - od prošlosti i legendi do njemu suvremenog svijeta devetnaestog stoljeća (u kojem se kriju počeci mnogih suvremenih zala). Laž kao snatrenje o izmaštanim fantastičnim svjetovima Peer Gynt doživljava kao svoju slobodu i užitak življenja kojeg ne želi žrtvovati ni zbog ljubavi prema bilo kojoj ženi, pa čak niti Solveig, za koju tvrdi da je njegov ideal.

  Erik Ulfsby, unatoč mnogim atraktivnim i originalnim redateljskim rješenjima, radikalnim dramaturškim zahvatom sagledava sudbinu protagonista iz motrišta čvrstog (malo)građanskog morala i neupitne (iako donekle prikrivene) religioznosti i to baš u komadu u kojem je Ibsen išao najdalje u kritičkom propitivanju tih dominantnih odrednica društvenog poretka svog vremena. Ulfsbyev protagonist, umjesto svetom Petru, bilans svoga života mora podnijeti nezemaljskom Ljevaču pucadi, koji za račun svoga gospodara (možda čak i vraga) treba odlučiti postoje li razlozi da se Peeru produlji život i da mu se duša ne pretopi. Pritom Alma Prica ostvaruje iznimno dojmljivog zagonetnog Ljevača, dok Siniša Popović nema dovoljno mogućnosti pokazati sav veliki glumački raspon kao ostarjeli Peer. Naime, u flešbekovima priziva prizore iz svog života da bi ih komentirao tako da izbriše ili umanji grijeh koji je u njima počinio ne bi li se izvukao iz neugodne situacije. Time umjesto velikog dramskog junaka nastoji ostati sitan prevarant čiji isto tako sitni grijesi ne zaslužuju veću kaznu.   

  
  
  U prizorima iz ranijeg života Peera tumači još šest glumaca – Silvio Vovk (sanjar), Nikša Kušelj (lagodnik), Slavko Juraga (brodolomac), Ivan Colarić (princ trolova), Luka Dragić (odgonetač zagonetaka) i Filip Vidović (zavodnik), od kojih je svaki imao poneki glumački bljesak, ali je cjelinu njihove glumačke kreacije teško ocijeniti ne samo zbog toga što se radilo o dijelovima jednog lica nego i zato što su ih prekrili drugi elementi. Uređaji za pretvaranje pokreta u zvuku nerijetko su bili glasniji od njihovog govora (posebno iritantno u sceni kod trolova). Ponekad ih je u drugi plan svojim intenzitetom potiskivala inače sugestivna glazba Mitje Vrhovnika Smrekara, a kad ih se i čulo, novi prijevod im nije previše pomagao. Gavellina predstava koristila je kombinaciju prethodna dva - onog Tomislava Ladana iz 1981. u prozi (jer je smatrao da je nemoguće pronaći adekvatan prijenos Ibsenove metrike u hrvatski) i rimovanog Jakše Sedmaka iz 1944. (kojeg je prilagodio Tonko Lonza), a sada se iznimno teškog zadatka prijevoda u stihovima prihvatio Mišo Grundler. Znatan uspjeh postigao je pronašavši način kako kompliciranu Ibsenovu dramsku poeziju prenijeti u adekvatne hrvatske rime, ali je koncentracija na taj gotovo nevjerojatno težak zadatak ipak u pozadinu potisnula poetičnost teksta, pa su stihovi na pozornici više pozornosti privlačili na mehaniku stihova nego na njihov smisao i književnu vrijednost.

  No, probleme u prepoznavanju glumačkih interpretacija nije stvarao jedino zvuk. Vrlo često su i vizualni efekti potiskivali ljudska bića u drugi plan i to ne samo atraktivnošću scenografije spojene s video-snimkama nego i takvom uporabom svjetla da nerijetko nije bilo moguće prepoznati lice glumca. Nešto više uspjeha u prevladavanju svih tehničkih problema imale su glumice, posebice Nina Violić kao groteskna trolovska žena u zelenom i Ksenija Marinković kao Peerova majka u nekim scenama, ali niti to kao ni izvanredna Alma Prica i povremeni uzleti ostalih glumaca ipak nisu mogli promijeniti dojam o sudbinama izgubljenima u tehničkim efektima i redateljskim atrakcijama.

  Redatelj: Erik Ulfsby
  Dramaturzi: Carl Morten Amundsen, Sanja Ivić
  Scenograf: Arne Nøst
  Kostimografkinja: Ingrid Nylander
  Skladatelj: Mitja Vrhovnik  Smrekar
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Koreografkinja:  Belinda Braza
  Video: Reidar Richardsen
  Savjetnik za inovativne tehnologije: Simen Scharning
  Jezična savjetnica i prevoditeljica za norveški jezik: Nadia Andersen
  
  Glume: Siniša Popović, Ksenija Marinković, Lana Barić, Luka Dragić, Nikša Kušelj, Alma Prica, Silvio Vovk, Filip Vidović, Nina Violić, Slavko Juraga, Vanja Matujec, Ivana Boban, Ivan Colarić, Luca Anić.
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2018. 

Piše: