Potvrđena kvaliteta pedagoškog rada

Zagrebačko kazalište mladih, Ferenc Molnar Junaci Pavlove ulice, red. Lea Anastazija Fleger

• 
  
  Dječja sposobnost izgradnje svjetova i stvaranja obrazaca igre trajna su fascinacija različitih stvaratelja, čime se zrcali njezina uloga u formiranju vlastitosti, jednako onih koji su dionici te igre, ali i onih koji tu igru promatraju i razmatraju. Djelo tog i takvog promatranja i razmatranja igre i njoj imanentnog mehanizma izgradnje i stvaranja, ali i razaranja svjetova dječje kreacije i mašte, poznati je roman i trajno lektirno štivo Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnara. U dramatizaciji Nikoline Rafaj i režiji Lee Anastazije Fleger, ovaj je predložak postavljen na Scenu Miško Polanec Zagrebačkog kazališta mladih kao, kako ga nazivaju autori, profesionalni projekt Učilišta tog teatra. Zapravo, predstavu su - uz profesionalno vodstvo, suoblikovali polaznici dramskog studija, dječaci koji u njoj igraju sve uloge.

  Svakako univerzalan, a donekle i arhetipski narativ Junaka Pavlove ulice - priča o dvije skupine dječaka u nadmetanju za prostor igre te njihovo otkrivanje vrlina vlastitih osobnosti koje nadjačavaju sukobe, upravo je zbog univerzalnosti pogodan za različita čitanja i upisivanja značenja. Od alegorije društvenih odnosa i političkih sukoba - bilo konkretnih, pojedinačnih ili njihovih prepoznatljivih mehanizama kreiranja (nažalost, rjeđe i rješavanja) preko odnosa prema urbanom prostoru i prihvaćanja ne samo kao resursa nego i kao mjesta drugih aktivnosti (igralište je zapravo zemljište koje vlasnik u konačnici prodaje kako bi se na njemu izgradila stambena zgrada, dakle komercijalnim interesom prekida kontinuitet postojanja mjesta igre) do odnosa dječaka u kojima se kristaliziraju osobine ljudskosti poput želje za priznavanjem i vođenjem, pobjede drugoga, ali i iskrenog prijateljstva i predanosti za boljitak zajednice. Sve ovo, u različitim pogledima i slojevima, konstituira Molnarovo djelo, čineći ga intrigantnim čitateljima različitih očekivanja, sadržanih u društvenim okolnostima konkretnog čitanja.
  
  Istovremeno, u dramatizaciji i kazališnoj realizaciji takvog djela, posebice u okviru dramskog studija, uz sudjelovanje dječjih aktera a ne profesionalnih, odraslih glumaca, ovakva višeznačnost i mogućnost pronalaženja ili upisivanja različitih značenja može se pokazati i potencijalnim problemom. Naime, opterećenost značenjima i njihovim upisivanjima mogla bi dovesti do rješenja koja bi bila opterećujuća za scenski iskaz djece odnosno do njihova neprirodnog redateljskog tretmana. Time bi predstava potencijalno ostvarila značenjsku pluralnost, prikazujući slojeve čitanja predloška, no izgubila bi specifične mogućnosti i dimenzije igranja neprofesionalnih dječjih aktera. Profesionalni dio autora ovih Junaka Pavlove ulice, srećom, nije krenuo tim smjerom nego su kreirali neopterećenu predstavu, a opet vrlo intrigantnu i zanimljivu, u kojoj će se značenja moći realizirati posredno. No u prvom planu vidljiv je studiozan rad s dječjim glumcima, uz razumijevanje njihove kreativnosti i shvaćanje drugačijih procesa i metoda potrebnih kako bi se realizirali na sceni. U tome, prvenstveno je stvaranje suigre kao temeljnog elementa priče, ali i postupka rada u njezinu oblikovanju i donošenju na scenu. Suigra se tako realizira kao temelj postupka, ali i onoga što postupak donosi, oblikujući intrinzičnu povezanost onih koji na sceni igraju i onoga kako ili o čemu se igraju.
  
  
  
  Zahvaljujući dječjim junacima predloška koje su na sceni realizirali dječji glumci, nije se pokušalo graditi odvojene identitete, stvarati nepotrebne ustupke njihovom što uvjerljivijem kreiranju nasuprot izvornosti suigre koja je mogla biti stvorena ovakvim postupkom.  Zasigurno, tome je doprinijela dramatizacija, koja se posve usredotočuje na odnos dviju skupina dječaka te dječake međusobno, izostavljajući ostale elemente predloška, u kojima sudjeluju i odrasli. Glumci, polaznici Učilišta, dobili su u ovakvom okviru mogućnost realizacije uloga i oblikovanja prizora koje nije opterećeno prenošenjem značenja, potrebom za izgradnjom znakova kako bi se prenijele autorske zamisli. Naprotiv, autori su prepoznali mogućnost i povezanost dječje zaigranosti i pronalaženja poticaja u njoj te, koristeći se zaigranošću Molnarovih likova, ali i njihovih nositelja na sceni, kreirali predstavu u kojoj djeca igraju ono što jesu, samo donekle nadograđujući to usmjerenje kazališnim sredstvima oblikovanja. Rezultat je predstava koja ostvaruje potencijal igre i zaigranosti kao formativnog elementa u kreiranju kazališta.

  Igra, i ona u Molnarovu romanu i ona u ovoj njegovoj scenskoj realizaciji, traži održavanje ritma. Kako bi se igra ostvarila i održavala, a kako bi posredno iz nje proizlazilo životno iskustvo sudionika i pronalaženje pouka i značenja posredstvom tog iskustva, ona se mora događati. U praktičnom smislu, redateljica Fleger tu je potrebu prepoznala i na nju odgovorila dinamičnim prizorima, čije nizanje je kontinuirano a tijek u stalnom kretanju. Glumci stalno mijenjaju poziciju na sceni, tvore efektne formacije i kreću se brzo i razigrano u gotovo svim prizorima. Čak i oni koji zahtijevaju određenu ozbiljnost i nameću statičnost, oblikovani su uz stalno podsjećanje na zaigranost i dječju nemirnost. Tome pridonose i scenski pokret Nikoline Medak, funkcionalna a minimalistička scenografija Marte Crnobrnje te glazba Milorada Stanića.

  Polaznici Učilišta u dvije podjele ostvaruju sve uloge - ukupno dvanaest pripadnika Crvenokošuljaša i Dječaka Pavlove ulice. U viđenoj podjeli, to čine vrlo predano i promišljeno, uz osjećaj za zajedničko igranje i ritam predstave te specifičnosti scenskog pokreta. Istovremeno, ostaju zaigrani i jednostavni, ne ulazeći u pretjeranu afektiranost ili preglumljivanje. Očito im okvir u kojem je kreirana njihova scenska suigra to omogućuje, ne tražeći od njih udovoljavanje neadekvatnim režijskim ili dramaturškim zahtjevima koji bi doveli do artificijelnosti. Profesionalni autorski tim predstave, u čemu je zasigurno značajnu ulogu imala asistentica redateljice Grozdana Lajić Horvat, predagoginja u Učilištu, time je pokazao razumijevanje specifičnih zahtjeva ovakve predstave, u kojoj rad s glumcima zahtijeva primjenu drugačijih postupaka, drugačije razumijevanje kazališnog
  procesa.

  
  
  Na kraju, Junaci Pavlove ulice pokazuju se kao predstava neopterećena upisivanjem značenja i različitim čitanjima predloška, što ju je, s obzirom na strukturu izvođača, učinilo intrigantnom. I to upravo zbog  prepuštanja suigri i kreiranju likova neobično bliskih onima koji ih igraju. Zagrebačko kazalište mladih time je dobilo naslov koji će, vjerojatno, pobuditi zanimanje publike uz, barem na ovom primjeru, potvrđivanje kvalitete pedagoškog rada koji ta institucija njeguje.
  
  Redateljica: Lea Anastazija Fleger
  Dramatizacija romana i dramaturginja: Nikolina Rafaj
  Asistentica režije i dramska pedagoginja: Grozdana Lajić Horvat
  Scenografkinja: Marta Crnobrnja
  Kostimografkinja: Marta Žegura
  Autor glazbe: Milorad Stranić
  Oblikovateljica scenskog pokreta: Nikolina Medak
  Oblikovatelj svjetla: Alen Marin
  Asistentica pedagoginje: Sara Milavec

  Glume: Polaznici Učilišta ZKM-a
  
  © Leon Žganec Brajša , KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2018.

Piše: