Djelomično ostvaren komediografski potencijal

Histrionski dom, Gumbekovi dani; Gradsko kazalište Požega, autorski projekt Nespojivi, red. Iva Srnec

•  

  Autorski projekt o samcima, životima i brigama ljudi koji ne pronalaze partnere i pitanjima koja si pri tome postavljaju, prigodno nazvan Nespojivi, izveden je u programu Gumbekovih dana u zagrebačkom Histrionskom domu. Ova produkcija Gradskog kazališta Požega, koju redateljski potpisuje Iva Srnec, dok joj je dramaturginja Nina Horvat, pokazuje se kao uglavnom zabavna i gledljiva no ne i odveć kreativna predstava. Troje glumaca - Marijana Matoković, Ivan Grčić i Mladen Kovačić, igraju galeriju likova u naizmjeničnom nizanju prizora iz njihovih, uglavnom neuspješnih, pokušaja uspostavljanja veza i odnosa te autorefleksija i monologa o razlozima zbog kojih im ne uspijeva pronaći partnera i ostvariti se i na taj način.
  
  Koncept Nespojivih u tom je smislu jednostavan te se predstava želi osloniti na glumačke izvedbe i, kako se ipak radi o djelu kojem je jedna od temeljnih (iako ne jedina) odrednica u komičnom slogu, zabaviti publiku intrinzičnim humorom koji proizlazi iz kronične neuspješnosti likova na sceni u uspostavljanju ljubavnih odnosa i veza. Tako se nižu epizode u kojima se ljubavni problemi povezuju s različitim motivima - od ozbiljne zapitanosti o vlastitim životnim odabirima, preko statistike, do gusara, krastavaca i joge, varirajući od zapitanosti i trenutaka promišljanja preko zaista komičnih scena do onih obilježenih banalnošću, kao što je pojavljivanje jednog od likova na kostimiranoj zabavi ili trening joge na kojem se pojavljuju samo dva muškarca u potrazi za potencijalnim sudionicama.
  
  
  
  Tematski, Nespojivi su određeni zanimljivo, otvarajući intrigantne dvojbe o suvremenosti i individualizmu kao njezinoj sastavnici i odrednici, unatoč nikad razvijenijim sustavima i mogućnostima komunikacije. Ta tema, nažalost, obrađena je prilično površno i plošno, bez barem realizirane želje za promišljanjem naravi i razloga koji bi trebali biti sadržani u osobnostima likova, a čiji rezultat je njihova kronična neuspješnost u pronalaženju partnera i uspostavljanju odnosa. Autorski odgovor na pitanja postavljena temom predstave, koja proizlaze iz problema individualizacije, čak i samoće kao posljedice suvremenih društvenih odnosa i osoba oblikovanih u takvom društvu, uvelike nije bio vidljiv u izvedbi. Ona se, naprotiv, ograničila na dosjetku, pokoju dobru ali jednostavnu šalu o situaciji u kojoj se netko našao, više ili manje očajnički tražeći način kako započeti vezu. To funkcionira kao način nasmijavanja publike kroz niz relativno uspješnih komičarskih točaka, ali ne kreira predstavu koja bi bila mnogo više od toga.

  Složenost teme nikako ne bi trebala značiti ili biti u korelaciji s redukcijom humora. Odnosno, složena analiza emocionalnih, psiholoških i inih stanja likova nikako ne bi trebala rezultirati ukidanjem humornih trenutaka u predstavi. Upravo suprotno - humor je mogao, a u ovakvoj koncepciji ujedno i trebao biti sredstvo promišljanja, kako bi se ono učinilo autorski kreativnijim a i publici zanimljivijim. No kako bi se to dogodilo, potrebno mu je pristupiti mnogo promišljenije nego što je to predstava učinila. Nasuprot tome, na sceni je realizirano jednostavno nizanje smiješnih ali ne i zaista promišljenih, analitički duhovitih prizora u kojima se komika postiže tek (pre)jednostavnim dosjetkama.

  Troje glumaca snalazi se dobro u relativno ograničenim registrima u okviru kojih se kreću tijekom predstave. Mnogobrojne likove igraju uz odgovarajući i izražen smisao za trenutak u kojem će se oblikovati određena šala ili dosjetka, no uvelike zahvaljujući postavkama predstave koja polazi od tako utemeljenog humora, ne uspijevaju (a i ne mogu) izgraditi izraženije, studioznije likove nego se uvelike iscrpljuju u trenutku izazivanja smijeha u publici. Izmjena prizora pri tome je ritmizirana, naznačena glazbom i promjenom rasvjete, što nakon nekog vremena prelazi u maniru, no time tempo predstave ipak, zahvaljujući glumačkoj ujednačenosti, nije izgubljen. Scenografija (Iva Srnec i Marija Matijanić) i kostimi (Ana Trišler) ne idu mnogo dalje od upotrebljivih dodataka glumačkoj igri, ostvarujući time funkciju u pojedinim prizorima, no ne nudeći pamtljive ili odveć intrigantne vizualne poticaje koji bi mogli dodatno oblikovati viđeno. Štoviše, neka rješenja, uklapajući se u koncepciju jednostavnog nasmijavanja publike - koja je dominantna u predstavi, kreću se prema kiču, što postiže komičan efekt no ne i više od toga.  
  
  
  
  Nespojivi u konačnici ostavljaju dojam zabavnog kazališnog uratka, čiji se humor uvelike iscrpljuje u glumački dovitljivim nizovima komičnih prizora i situacija. Ipak, s obzirom na tematsko određenje, koje otvara mogućnosti stvaranja mnogo kreativnijeg i inovativnijeg humora od viđenog, ostaje tek djelomičan odgovor na potencijale komediografskog tretmana vlastitog sadržaja.
  
  Režija: Iva Srnec
  Dramaturgija: Nina Horvat 
  Kostimografija: Ana Trišler 
  Scenografija: Iva Srnec i Marija Matijanić
  Dizajn plakata: Marija Matijanić 
  Odabir glazbe: Nina Horvat
  Oblikovanje svjetla: Goran Krmpotić 
  Majstor tona: Dario Hak 

  Glume: Marijana Matoković, Mladen Kovačić i Ivan Grčić

  
   © Leon Žganec Brajša , KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2018.

Piše: