Impresivna predstava o zastrašujućoj ljudskosti nasilja

Zagrebačko kazalište mladih, William Shakespeare Tit Andronik, red. Igor Vuk Torbica



  • Teza o ponavljanju povijesti, njezinom stalnom perpetuiranju istih obrazaca u više ili manje pravilnim vremenskim razmacima, stara je vjerojatno koliko i apstraktno promišljanje o tijeku vremena. Redovito se pojavljuje kod različitih nepogoda, prirodnih, ali još češće društvenih osobina koje obilježavaju socijalne odnose sada i tada, pokazujući se kao trajan karakterni dodatak ljudskoj prirodi, čineći je sposobnom za perpetuiranje zla i pogibli, uništenja i razaranja. Zaista, perpetuiranje dobra izgleda (pre)često samorazumljivo, kao nešto jasno i normalno, dok se na obnavljanje zla za koje se mislio kako je nadiđeno stalno vraća i propituje. Upravo takvo djelo, usmjereno propitivanju zla i njegovih (povijesnih) granica je Tit Andronik, tragedija Williama Shakespearea, njegov posebice u starijoj kazališnoj teoriji i praksi zapostavljan komad, kako ga vidi Igor Vuk Torbica, u čijoj je režiji premijerno izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih.

    Oblik, izraz koji zlo poprima u Titu Androniku je nasilje, ono fizičko, uništavanje, ubojstva i sakaćenje, ali i ono psihičko, u nemogućnosti suočenja sa stvarnošću i, još više, nošenja s njom, iznalaženja pravog načina kako na nju odgovoriti i poći dalje, pronalazeći rješenja koja nisu vraćanje na iste obrasce upitne vrijednosti nego rezultat stvarnog promišljanja. Nasilje je u ovoj tragediji, Shakespeareovu predlošku, brutalno, otvoreno i sveprisutno, nikad ga nije dovoljno i nikad ne prestaje, uvijek iznalazeći razloge svog opstanka i dajući svojim počiniteljima nove motive osvete, mržnje i navodnog očuvanja časti, a koji su mogući jedino nasiljem. Pri tome nasilje u Titu Androniku nikako nije vulgarno, ma koliko se moglo takvim činiti. Nasilje nije tu zbog zabave publike krvlju, zbog želje za gledanjem nečega što se u stvarnosti ne priželjkuje sebi, a drugome ponekad i smješta, često i u nemoći drugačijeg rješenja problema. Ne, ono je prisutno kao vrlo višeslojno i višerazinsko promišljanje čovjeka i socijalnih odnosa. I to svakodobnih, bez obzira na antičko, ali i tada ne u potpunosti određeno, vrijeme i mjesto radnje. Sve ove poticaje Igor Vuk Torbica i dramaturginja Katarina Pejović zadržavaju, pronalaze i identificiraju, a zatim ih na sceni oblikuju u predstavu koja funkcionira u svim slojevima i razinama.

    Dakle, u čitanju i postavljanju na scenu Tita Andronika moguće je nasilju, kao izrazu zla, pristupiti na mnogostruke načine. Mnogi od njih i sami su nasilni, odnosno prikazuju nasilje kao svrhu predstave, kao njezin razlog i trenutak u kojem tumačenje scenskih zbivanja treba prestati. Čin nasilja se dogodio, publika je s njim suočena i on je, više ili manje eksplicitno, barem u shvaćanju gledatelja ako ne već na sceni, okarakteriziran zlim. No (samo) takvo prepoznavanje scenskog nasilja u Titu Androniku predstavljalo bi značajan gubitak koji autori predstave, nasreću, nisu ostvarili. S druge strane, nasilju se u ovoj inscenaciji Tita Andronika pristupa imanentno nenasilno. To je vidljivo tijekom cijele predstave, kad od prvog do predzadnjeg od niza ubojstava, umjesto krvi koja bi scenom trebala konstantno teći i tako činiti jasan i prisutan znak događanja nasilja, teče voda. Istovremeno, ili barem usporedno, pozivi na nasilje nisu izraz nemotiviranog mahnitanja nego građenja i pomnog preispitivanja karaktera svakog od pozivatelja na nasilje, čineći ih dijelom njihove ljudskosti, karaktera čije je nošenje sa situacijom u kojoj su se našli nedoraslo, ili barem neodgovarajuće.



    Na nasilje se poziva i nasilje se događa kad se razgovara o uzvišenosti, pojmovima sasvim refleksivnim, čak poetskim, a uz nasilje na scenu dolaze i njegovi kontrasti, naoko topli tonovi, bilo u bojama rasvjete ili kanconi Arrivederci Roma koja se izvodi u drugom dijelu Tita Andronika. Istovremeno, od Shakespearea se ne odstupa, govore se njegovi stihovi u starijem, no nikako i nimalo zastarjelom prijevodu Vladimira Gerića, bez pokušaja mnogo dodavanja, nadopisivanja ili raznovrsnih autorskih intervencija, no u kontekstu nenasilnog nasilja, nasilja kao izraza karaktera, a ne depersonalizirane želje za činjenjem bilo čega zlog, promatraju se i funkcioniraju kao vrlo aktualno štivo, bez bilo kakve nasilne, izravne aktualizacije ili kontekstualizacije događaja na sceni u neki suvremeni(ji) vremenski i prostorni okvir.

    Na ovaj način pristupajući Titu Androniku, ova produkcija ostvarila je vrlo intrigantan spoj poštovanja predloška, čije nasilje nije aktualizirano i učinjeno scenski zanimljivim vulgarnom brutalnošću ili pronalaženjem očitih paralela u suvremenom nasilju i brutalnosti. Ono se ostvaruje kroz predano i stvarno igranje Shakespeareova teksta u estetskom okviru koji je promišljen kako bi ga afirmirao i predočio sve njegove snage u oblikovanju nasilja kao izraza karakterne nemoći likova. U tom okviru, iako nenasilnom, barem u smislu eksplicitnog prikazivanja brutalnosti, i integralno promišljenom, ne manjka ni - ako je to moguće kategorizirati, naturalističkog tretmana pojedinih trenutaka. Primjerice, u donošenju životinjskih dijelova tijela kao simbola ljudskih ili završne scene, u kojoj scenom konačno poteče krv umjesto vode. No, takve su pojave brutalnosti uvijek tu s razlogom, one se ne opravdavaju same sobom niti žele biti temeljno izražajno sredstvo ovog Tita Andronika.

    U ostvarivanju ovog i ovakvog zadatka bilo je nužno promišljati predstavu na svim izvedbenim razinama - od scene, kostima i svjetla preko glazbe i koreografije do, možda i ponajviše s obzirom na karaktere kao izvor nasilja, glumačke realizacije. Scenografija Branka Hojnika, sastavljena od velikog, uglavnom praznog (uz tek stol i stolice) bijelo-sivog podija na kojem se odvija predstava, i njegovih crnih rubova gdje glumci provode vrijeme između scena, ostajući tako vidljivi publici ali i promatrajući zbivanja, vrlo je uspjelo, efektno (iako već iskušano) rješenje. Kostimi Doris Kristić, koji dijelom prate kontraste tamnih i bijelih tonova a dijelom suptilno naznačuju socijalne i dobne oznake pojedinih likova, također su uspjelo podcrtavanje karaktera iz kojih proizlazi tragedija Tita Andronika. Slično čini i uživo izvođena glazba braće Sinkauz, u kretanju od kancone do gotovo neugodnih, reskih tonova. Možda ponajviše od svih elemenata likovnosti scene, svoje opravdanje pronalazi svjetlo oblikovatelja Aleksandra Čavleka, na trenutke sasvim impresivno, jednako vizualno kao i u oblikovanju prizora koje osvjetljava kao izraz pojedinih likova i njihovih osobina.



    Glumački ansambl Zagrebačkog kazališta mladih upravo je to - ansambl, čije je zajedničko funkcioniranje i predanost u predstavi na vrlo visokoj razini, potvrđujući usmjerenost kolektivnom u oblikovanju kazališta, nasuprot individualnim realizacijama. Zbog toga je teško, a donekle i nepravedno, govoriti o pojedinim ulogama. Ipak, treba istaknuti dojmljivost Arona Rakana Rushaidata, čije je izvorište zla u osobnosti sasvim vidljivo od početka do kraja, Saturnina, cara instaliranog od Tita Andronika a sasvim nedoraslog zadatku, kojeg igra Petar Leventić iznimno spretno se krećući od infantilnosti do autoritarnosti lika. Sreten Mokrović Tita Andronika igra u velikom rasponu refleksivnih i emocionalnih stanja, ostvarujući ih sva u točnim trenucima i na točan način, dok je Katarina Bistrović Darvaš kao Tamora istovremeno prepredena, snažna i beskrupulozna. Od ostalih uloga, Mija Biondić Laviniju i svu njezinu nemoć, koju je zahtjevno i prikazati, uspjela je ostvariti i na kreativnoj razini, napregnuvši lik do granica u koje ju je dovelo društvo. U nekoliko vrlo snažnih i za predstavu značajnih trenutaka, kao Klaun dobru je ulogu ostvario Milivoj Beader.

    Tit Andronik Zagrebačkog kazališta mladih bez sumnje je uspjela predstava. U mnogočemu čak i impresivna, donoseći nasilje kao studiju karaktera koji ga stvaraju i prokazujući taj uvelike zastrašujući mehanizam kao postojanu odrednicu ljudskosti. Tamo i tada, kao i sada i ovdje, zapravo svevremenski.

    Redatelj:  Igor Vuk Torbica
    Dramaturginja: Katarina Pejović
    Scenograf: Branko Hojnik
    Kostimografkinja: Doris Kristić
    Skladatelji: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
    Suradnica za scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
    Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
    Oblikovatelj zvuka: Miroslav Piškulić
    Asistentica kostimografkinje: Marta Žegura
    Prijevod: Vladimir Gerić

    Glume: Sreten Mokrović, Katarina Bistrović Darvaš, Rakan Rushaidat, Mia Biondić, Petar Levantić, Adrian Pezdirc, Dado Ćosić, Vedran Živolić, Frano Mašković, Jasmin Telalović, Milivoj Beader, Robert Budak

     © Leon Žganec Brajša , KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2018.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša