Prostor sjecišta društvenih stereotipa

Satiričko kazalište Kerempuh, Autorski projekt Bobe Jelčića Govori glasnije, red. Bobo Jelčić

• 
  
  Branka, Srpkinja iz Bosne i Hercegovine, pokušava pronaći posao u Hrvatskoj. I uopće, snaći se u njoj, što joj osobno ne bi bio problem, jer se ne osjeća strano ili drugačije. No, društvo joj to, gotovo u svakoj prilici, daje do znanja. Predrasude o etničkom i svakom drugom identitetu, koji ga prati, prisutne su posvuda i nije ih moguće prevladati, osim uz pomoć metoda koje opet, na drugi način, zaobilaze pravila prema kojima bi društvo trebalo funkcionirati. Očito, problem je vrlo stvaran, kroji život i mogućnosti onoga koji ga proživljava, a ne omogućuje mu, ma koliko se trudio, izlaz iz njega ili prevladavanje. Ne zbog toga što ta osoba to ne bi mogla, već zbog polazišta problema, koje nije u njoj, već u društvenim odnosima i iskustvima s kojima ona nema i ne želi imati veze. Jednostavno, ona je obilježena svojim etničkim identitetom, od njega ne može otići, i ne mora, no društvo joj zbog toga neće pružiti priliku, bez obzira na njezine ostale karakteristike i sposobnosti. Ovako postavljena, priča je univerzalna i prepoznatljiva, bilo u konkretnim okolnostima Srba u Hrvatskoj, Hrvata u Srbiji, ili bezbrojnih drugih naroda koji, na ovaj ili onaj način, dolaze u interakcije, a imaju povijest konflikta. Ujedno, ova priča, individualizirana konkretnom osobnošću Branke, polazište je autorskog projekta Govori glasnije! Bobe Jelčića, praizvedenog 25. ožujka u zagrebačkom Kerempuhu.

  Već na početku predstave, na scenu izlaze Branke. I to ona kazališna, Branka kao lik (igra je Jadranka Đokić) te osoba iz publike, Branka, pridružujući se svom liku na sceni i ulazeći s njim u interakciju. Dakle, uspostavlja se angažiranost, kao bitno obilježje i ovog projekta Bobe Jelčića. Angažiranost, koja neće biti samo posljedica komunikacije sa scene, nego i izravne, jasne poruke publici, prije nego što su događaji na sceni uopće počeli. Branka je ovdje, sjedi u gledalištu, gdje ste i vi. Njezina priča i svi njezini odvjetci nisu nešto nastalo u umjetničkoj radionici s ciljem kondenziranja stanja i odašiljanja poruka, nego stvarnost, vaša i njezina, prenesena na scenu, kako bi se ocrtala i ukazala vam na ono što vidite svakodnevno i u raznim društvenim situacijama, ako gledate, a ne pokušavate ne gledati. Ukratko, Govori glasnije! je snažno angažirana, zapravo i politična i polemična predstava, no to ne želi biti na način salonskog i plakatnog misaonog debatiranja s publikom. Naprotiv, ona je konkretna, donosi i pred publiku postavlja likove čiji je izvor u realnosti društvene svakodnevice očit, suočava publiku s njima i poziva na promjenu. Ne riječima, već kontekstom, često i metateatarski usmjerenim, kako bi se prepoznala i ostvarilo prepoznavanje i uočavanje problema.
  
  Priča o društveno nametnutim ograničenjima Branke, koja se ne može zaposliti samo zbog svog etniciteta, iako vrlo aktualna, stvarnosna i angažirana, tek je polazište Jelčićeve društvene analize i posljedične (auto)polemike sadržane u Govori glasnije!. Uskoro, na sceni se oblikuje obiteljsko-prijateljska galerija likova, kao jedan od opće prepoznatih prostora sjecišta različitih društvenih stereotipa i namijenjenih uloga te granica, koje nisu postavljene na temelju vlastitosti, već povijesnog ili nekog drugog iskustva društva, koje nema veze s osobnošću onoga, koga te granice ograničavaju. Od obiteljskih ljudi zabrinutih zbog opće apatije, preko mladih, koji se nadaju nešto promijeniti, ali im se razmišljanja rasplinjuju u pokušajima, do državnih službenika, čija uloga nije omogućiti djelovanje vrijednosti na kojima je država utemeljena, nego pronaći način kako najbolje izigrati sustav. Pri tome, imena likova nisu važna, njihovo oblikovanje ne polazi od individualizacije osobnim podacima, već individualizacije iskustvom. I to onim, koje dijele s publikom i autorima, o čemu jasno govori i miješanje razina, preuzimanje imena glumaca u pojedinim scenama i stalne, više ili manje suptilne metateatarske reference.
  
  
  
  Glumci komentiraju sebe i svoje likove, pojavljuju se i praktični problemi u izvedbi predstave, poput nemogućnost pravilnog otvaranja i zatvaranja zastora. Time Bobo Jelčić i ovom predstavom stvara mrežu nejasnih odnosa između kazališne fikcije i stvarnosti na kojoj se ona temelji, angažirajući se u dovođenju te stvarnosti na scenu, ne nudeći (samo) njezino komentiranje i kompiliranje. Umjesto toga, ona se realizira bez zadrške, pokazujući autorima i publici kako angažirano kazališno djelo obuhvaća, a ne komentira stvarnost. Koja je gruba i bez vidljivih rješenja, a ako ona i postoje, neće ih se naći u komentiranju i plakatnom pozivanju na pobunu, već u stvarnom promišljanju i djelovanju svih, i onih na sceni i onih u publici.
  
  Govori glasnije! oblikovan je kao kazališno suočavanje s vlastitim nedostacima i ograničenjima, kao i nedostacima i ograničenjima društva u kojem to kazalište djeluje. Počevši od konkretnog slučaja, problema Branke čiji su životni planovi i nadanja znatno ograničeni njezinim etnicitetom, gradi se studija društvenih odnosa kojima su, na ovaj ili onaj način, prožeti svi u društvu u kojem ova predstava nastaje, jednako gledatelji i autori. U tome, slijedeći više puta afirmiranu i dosljednu poetiku svoga redatelja, ovaj njezin izraz je uspješan, aktualan koliko i svevremenski, konkretan koliko i pogodan za pronalaženje svačijeg iskustva, istovremeno ostajući izvan politizacije i korištenja kazališta za ideološke matrice. O tom pristupu možda najjasnije svjedoči vrlo uspjela (auto)karikatura Vilija Matule, koji, ne bez referenci na vlastiti društveni angažman izvan kazališnog djelovanja, stvara mladog revolucionara, oduševljenog za različite protestne akcije, istovremeno ne postižući mnogo u stvarnosti, čime je istovremeno ostvarena referencijalnost složenog sadržaja prikazivanja društvenih odnosa, ali i satiričnost, koja se u njoj stalno prepoznaje, kao rezultat tih odnosa. I uopće, satira se u ovom Jelčićevom djelu prepoznaje kao vrlo suptilan, a opet stalno prisutan mehanizam, koji proizlazi iz odnosa čije oblikovanje istovremeno potiče na osjećaj nemoći, ali i smijeh nad situacijama i doživljajima koje ona proizvodi.
  
  Jelčićevu uspostavljenu poetiku, koje je ovo djelo jedan od svježijih i kvalitetnijih recentnijih izraza, slijedi i njegova estetika, izražena u scenografiji Miljenka Sekulića, koja na scenu donosi svojevrsnu nedovršenu dnevnu sobu ili elemente doma, uz izokrenute kulise iz drugih predstava i ostalu uobičajenu rekvizitu onoga što bi se tradicionalno smatralo nedovršenom kazališnom scenografijom. Slično slijedi i Jelčićeva glazba, kojom dominira Zemljo moja Doris Dragović. Glumačke realizacije, zahtjevne u ujedinjavanju igranja prepoznatljivih društvenih obrazaca i istovremene individualizacije bez mnogo podataka, uz metateatarske reference, uvelike su uspjele.
  
  
  
  Tako Jadranka Đokić igra Branku u rasponu od apatije do povlačenja i nenametljivosti, prikazujući nemoć njezine osobnosti pred izmjenom ograničenja koje joj je društvo nametnulo. Nikša Butijer izražava sagledavanje društvenih odnosa iz okvira onoga što bi se moglo nazvati mirenjem s prosječnošću, dok se Petra Svrtan, kao kućanica s tom prosječnošću ne želi miriti, no čini se kao da mora, sve do završnog monologa upućenog izravno gledateljima. Marko Makovičić stvara zanimljivu ulogu, uz niz autoreferencijalnih momenata, možda najsloženiju u unutarnjim, identitetskim previranjima i dvojbama o svrsi vlastite uloge u ovakvom društvu. Damir Poljičak kao državni službenik izdanak je upravo tog i takvog društva, u kojem je važno nominalno se zalagati za jednakost i pravila, a onda ih izigravati i savijati gdje god se pronalazi vlastita korist u takvom zaobilaženju. Kreacije Nine Erak-Svrtan i Vilija Matule zanimljive su kao karikature i pojedinih društvenih obrazaca, ali i vlastitosti onih, koji te obrasce igraju.
  
  Iako se Govori Glasnije! može pronaći određene zamjerke, posebno u nekonzistentnosti pojedinih scena s temeljnim postavkama predstave (primjerice, Jelčićevi koreografski momenti, koji se i u ovoj predstavi, iako rjeđi, često doimaju neobrazloženima ili završni monolog Petre Svrtan, koji pomalo narušava koncepciju o neplakatnom pristupu ove predstave), ona je izraz promišljanja. Društvenih odnosa, ali i kazališnih odnosa, uspijevajući spojiti satiru, angažman i kreaciju likova koji nisu tipovi, a ipak su slika društvenih odnosa.

  
  
  Autor i redatelj: Bobo Jelčić
  Kostimografkinja: Ana Paulić
  Scenograf: Miljenko Sekulić
  Glazbu odabrao: Bobo Jelčić
  Poomćnica redatelja: Nancy Abdel Sakhi
  Drugi pomoćnik redatelja, volonter: Juraj Šantorić
  
  Glume: Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Vilim Matula, Nina Erak - Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak, Marko Makovičić
  
  

  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2018.
  

Piše: