Birokracija kao apsurd današnjice

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Franz Kafka, Proces, red. Rene Medvešek

• 
  
  Proces Franza Kafke jedan je od najznačajnijih romana dvadesetog stoljeća, ali i nedovršeno djelo iz piščeve ostavštine koju je želio uništiti. No, njegov prijatelj Max Brod (1884–1968), književnik kojeg se danas spominje uglavnom zbog tog prijateljstva, nije ga poslušao nego je taj znatno veći i po mnogim elementima značajniji dio Kafkinog opusa sačuvao i objavio, ali u vlastitoj redakciji za koju je upitno koliko je adekvatna Kafkinim zamislima i uz tumačenja koja su se neko vrijeme držala neprikosnovenima, pa se odstupanje od njih ocjenjivalo kao iznevjeravanje djela velikog pisca. Odjeci takvog pristupa mogu se otkriti i u nekim reakcijama na Gavellinu predstavu Procesa u režiji Renea Medvešeka, koji je uz dramaturga Dubravka Mihanovića i autor dramatizacije. No nakon Drugog svjetskog rata, posebice na Zapadu, iznimno se povećao broj vrlo raznovrsnih interpretacija kafkijanskog univerzuma, a posebice Procesa kao njegovog najreprezentativnijeg djela. Ta su otkrivanja dubinskih značenjskih slojeva išla od psihoanalize načina kojim je Kafka osjećaj krivnje zbog nekih svojih postupaka i odnosa prema bliskim osobama prenio na Josefa K. preko strukturalnih raščlambi do književnoteorijskih i filozofskih rasprava, a mnogi su autori ukazivali i na svojevrsno Kafkino proročanstvo o skorom dolasku sustava koji će uništavati pojedinca sudovima (a i ostalim oblicima represije) bez obzira na njihovu krivnju ili nevinost.
  
  U manjem broju socijalističkih zemalja (a i tadašnjoj Jugoslaviji) Kafka je bio cijenjen kao autor koji je naslutio pojavu nacizma, dok je u ostalima bio zabranjen ili u najmanju ruku prešućivan, jer se držalo da će većina čitatelja u Procesu i ostalim Kafkinim djelima prepoznavati i karakteristike tada vladajućih struktura (kao što su to otkrivali i naši čitatelji, iako se o tome nije javno govorilo). U takvoj se situaciji jedan od spektakularnih kulturnih događaja u nas zbio 1962. kada je Orson Welles dijelove svoje ekranizacije Procesa (s tada jednim od najpopularnijih svjetskih glumaca Anthonyem Perkinsom u ulozi Josefa K.) snimao u Zagrebu. Međutim, u filmskim je krugovima tada još uvijek za ocjenu ekranizacije značajnog književnog djela bila bitna vjernost predlošku koju gledatelji nisu pronalazili, pa film nije postigao zapaženiji uspjeh iako ga je sam Welles smatrao jednim od svojih najboljih filmova, jedinim (uz Građanina Kanea) u kojem je imao potpunu kontrolu nad stvaranjem djela iznimne vizualne atraktivnosti, a posljednjih je desetljeća sve više filmskih povjesničara i kritičara koji ga također iznimno pozitivno ocjenjuju. U njemu se na zastrašujući način isprepleću realizam i fantastika u varijaciji omiljene Wellesove teme nevino optuženog u prostoru kojim dominira državni aparat, ali u kojem je za tragičan ishod kriv i protagonistov stav, utemeljen na osjećaju krivice za nešto o čemu ništa ne zna.

  
  
  Svi su ti elementi prisutni i u Kafkinom romanu, iako ih Welles potencira da bi stvorio vlastitu viziju položaja čovjeka u vremenu nastanka njegovog filmskog Procesa. Isto tako i Rene Medvešek u svojoj scenskoj interpretaciji tog velikog romana naglašava one elemente koji ocrtavaju poziciju čovjeka u današnjem svijetu, a niti on to ne postiže vizualnom aktualizacijom. U njegovoj predstavi uspjela scenografija Tanje Lacko funkcionalna je i bezvremenska stilizacija kojom uz najnužnije rekvizite dominiraju bezbrojni plavkasti uredski registratori koji ukazuju da je ta prijeteća nepoznata sila koja se igra životom pojedinca birokracija kao jedno od najvećih zala današnjice (iako je bila prilično razvijena i u Kafkino doba). Zbog toga Josefa K. na kraju ne ubijaju nego živog zazidaju registratorima. Čak se niti iz sugestivne i u nekim trenucima prijeteće glazbe Zorana Ščekića ne može jasnije utvrditi vrijeme radnje. Da je ta neodređenost promišljena i da ukazuje na suvremenost koja je neraskidivo vezana s prošlošću, potvrđuju i kostimi Marite Ćopo koji se uglavnom sastoje od bijelih košulja i crnih hlača, što asocira na administraciju, a ujedno oduzima veću individualnost licima. Zato i glumci, od kojih veći dio tumači više uloga, bez problema prelaze iz jedne role u drugu ne mijenjajući fizički izgled nego tek način igre.

  A lica koja tumače ne razlikuju se međusobno toliko kao čvrste i kompleksne osobe. Medvešek tu vrlo dosljedno prenosi Kafkin način oblikovanja protagonista koji u nevažnim situacijama reagiraju na potpuno uobičajen način, ali se otkriva da je to tek oponašanje svakodnevice, jer se nitko od njih ne pita o uzrocima nevolja koje ih snalaze niti prema njima uspostavlja neki dublji emocionalni odnos te dalje samo slijedi logiku svijeta u kojem se našao, pa je po tome znatno bliži marioneti nego ljudskom biću. Na sličan način građen je i čitav Kafkin svijet kojega duh Rene Medvešek impresivno prenosi na scenu kao zatvorenog u čvrstu strukturu koja se opire potpunom objašnjenju, pokazujući jasno svoju pojavnost ali ne i sve razine značenja. Tako većina prizora počinje realistično - odnos Josefa K. s gazdaricom kod koje stanuje, razgovor sa stricem koji je zabrinut zbog mogućih posljedica koje bi proces mogao imati na obitelj, upoznavanje sa sudskim slikarom koji bi mu možda mogao pomoći, pa čak i obična uputa kako izaći iz prostorije koja ga odvlači u čudan neljudski prostor – vrlo brzo otkrivaju društvo izgrađeno na apsurdu i strahu kojemu nitko ne zna pravi ustroj, a niti se ne usudi propitkivati ga.

  
  
  Kako taj sustav uništava pojedinca najbolje pokazuje proces koji se vodi protiv Josefa K. On već nakon prvog pokušaja inzistiranja na svojoj nevinosti shvaća da ona u tom svijetu u koji je uvučen uhićenjem (bez lišavanja slobode) i sudskim postupkom nema nikakvog značaja. To ga navodi na rezignirano odustajanje od suprotstavljanja, te biva sveden na lutku koja i sama počinje sumnjati da je kriva što je na sebi nepoznat način prekršila jednako tako nepoznate zakone, pa još jedino nastoji što prije doći do kraja procesa. Tu žrtvu apsurdnih postupaka vlasti dojmljivo tumači Nikola Baće, dosljedno, s punom ozbiljnošću oblikujući Josefa K. kao biće koje gubi ljudsku kompleksnost i postaje odraz postupaka kojima moć nepoznatog mehanizma vlasti uništava individualnost i humanost. Na sličan su način osiromašena i ostala lica koja ne samo da se ne suprotstavljaju tiraniji izvaninstitucionalne vlasti (koju Rene Medvešek vidi u bujanju birokracije) nego joj povremeno i pomažu konformističkim pristajanjem koje se može očitati kao banalnost zla.

  Ipak, svako od tih lica / marioneta ima ponešto različit odnos prema tom zastrašujućem svijetu - kako u pristajanju na njegove mehanizme, tako i u doduše rijetkim i bojažljivim nastojanjima da mu se odupre ili ga barem zavede na krivi put. To je neophodno za stvaranje dramske napetosti, apsurdnih situacija ili deformiranih međusobnih odnosa koji omogućuju stvaranje zanimljive i višeznačne predstave, a uz to pružaju mogućnost glumcima da unatoč svemu ostvare osobnu kreaciju i time izvedbu obogate nizom likova koji razbijaju nedefiniranu masu. U tome je posebno zanimljivu i vrlo kompleksnu ulogu ostvarila Ankica Dobrić kao promiskuitetna žena sudskog poslužitelja za koju je teško procijeniti je li tipična žrtva muške agresivnosti ili žena koja se koristi svojom privlačnošću da bi manipulirala članovima suda (ali ipak u stalnom strahu da će je to upropastiti). Hrvoje Klobučar je pokazao veliki raspon glumačkog umijeća kao Franz koji se godinama zbunjujućim ponašanjem i obratima opire neminovnostima svog procesa, a Sven Medvešek je vrlo nijansirano i suvereno odigrao sudskog slikara koji se pravi važnim faktorom u tijekovima tuđih procesa. Darko Stazić i kao nadzornik i kao Josefov stric na osoban i upečatljiv način kombinira autoritarnost i slabost kad osjeti da gubi moć. Tu moć snažno naglašava Nela Kocsis kao odvjetnica Huld koja se koristi sustavom za vlastiti probitak, a od toga ne odustaje niti zbog bolesti, dok je Martina Čvek upečatljiva kao Leni koja podržava vlast bez ikakvih pitanja, želeći je iskoristiti za jačanje vlastite pozicije. Stanodavka gospođa Grubach Perice Martinović vrlo uspjelo pokazuje kako tipična malograđanka dobrog srca bez dvojbi podržava poredak koji se niti ne trudi razumjeti.

  
  
  I Đorđe Kukuljica (poslužitelj, informator), Gloria Dubelj (gđica Bürstner, gđica Montag, pripravnica), Natalija Đorđević (službenica, Erna, pripravnica, djevojčica) i Ivan Grčić (Willem, student, pripravnik) vrijedni su članovi vrlo dobrog glumačkog ansambla koji preciznim pretvaranjem raznolikih lica u marionete koje se na različite načine priklanjaju teroru birokracije - što je bitno pomoglo Reneu Medvešeku u stvaranju vrlo osobne interpretacije Kafkinog Procesa, još jedne u nizu njegovih predstava visokih dometa - u okviru vrlo specifičnog stvaralačkog postupka iznose redateljev pogled na svijet u kojem živimo. A on je u ovoj upečatljivoj predstavi svijet u kojem je birokracija uništila čovjeka i sve ljudsko.
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2018.  

Piše: