Satira suvremenih medija

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Timur Vermes, Opet on, red. Marko Juraga

• 
  
  Timur Vermes je rođen 1967. u Nürenbergu. Majka mu je Njemica, a otac Mađar koji je 1956. nakon sloma ustanka u domovini izbjegao u SR Njemačku. Bio je novinar uglavnom u senzacionalističkim listovima, a potom kao ghostwriter pisao za druge. No, sve se to bitno promijenilo kada mu je drugi roman Opet on (Er ist wieder da, 2012.) postao veliki knjižarski uspjeh. Ta iznimno popularna satira o povratku Adolfa Hitlera 2011. u Njemačku nije privukla čitatelje samo bizarnim polazištem nego je tu temeljnu neobičnu situaciju obogatila nizom začudnih, pretežno vrlo komičnih situacija izbjegavajući monotonost varijacija osnovne teme. To je rezultiralo ne samo vrlo uspjelom ekranizacijom 2015. u režiji Davida Wnendta nego i brojnim teatarskim adaptacijama. Redatelj ove „Komedijine“ predstave napravio je vlastitu (uz suradnju dramaturginje Jelene Veljače) nastojeći u zabavnoj komediji sačuvati i Vermesovu zamisao da to nije komad u kojem ćemo se samo smijati Hitleru nego satira o suvremenom (ne samo njemačkom) društvu u kojem mediji i internet mogu nacističke ideje učiniti prihvatljivima i ljudima koji inače za njih nemaju simpatija, ali ih konzumiraju kao zabavu koju komercijalni mediji nude kao „opuštajuću zamjenu“ za bilo kakvo razmišljanje.

  Kako bi se takvo ozračje moglo odnositi prema ozbiljnim opasnostima, pa i prema uskrsnuću vođe Trećeg Reicha, Vermes razmatra u ovoj satiri u kojoj se Hitler vraća među žive, budeći se u Berlinu 2011., nesvjestan koliko je vremena prošlo od njegovog gubitka svijesti 1945. tijekom napada na posljednje mu utočište – podzemno berlinsko sklonište. S velikom dozom nevjerice prihvaća činjenicu ne samo da je on živ nakon više od pola stoljeća nego i da Nijemci još uvijek postoje i čini se zadovoljno žive u posve drugačijem društvu od onoga o kojem on maštao. To znači da nisu ostvarene njegove mjere naredbe da u slučaju poraza Njemačka i Nijemci budu potpuno uništeni. Zbunjen tehnološkim razvitkom u preko pola stoljeća u kojima ga nije bilo on mu se ipak brzo prilagođava nalazeći način kako da nove medije iskoristi za propagandu svoje kritike demokracije i prednosti vlastite nacističke ideologije (internet je po njemu najveće dostignuće njemačkog čovjeka u povijesti, te mu ne pada na pamet da povjeruje kako je to djelo čovjeka neke druge nacije). S druge strane gotovo svi koje susreće ne vjeruju da je on pravi Hitler nego ga smatraju izvrsnim imitatorom ili luđakom koji se jednostavno poistovjetio s najvećim zločincem u povijesti.
  
  Vermes pritom zapravo gotovo nimalo ne karikira niti ne čini Hitlera smiješnim nego humor kojega u njegovom komadu ne nedostaje proizlazi iz toga što Hitler najozbiljnije i s punim uvjerenjem iznosi svoje ideje koje djeluju komično u sredini koja ne vjeruje da mu je to pravi identitet, te mu se divi iz drugih razloga – kao izvanrednom glumcu iznimne uvjerljivosti koji (što je i najvažnije) podiže gledanost humoristične emisije u kojoj najprije gostuje, a potom je potpuno preuzima. Time autor ukazuje na to da bi Hitler danas najprije mogao postati komičar. Međutim to ne znači da bi bio manje opasan, jer  široka publika koja njegov show doživljava kao vrhunsku zabavu postaje gotovo nesvjesno prijemčiva za njegove ideje. Time je Vermes središnjom temom svog komada napravio satiru suvremenih medija, naslućujući pritom i žestoke rasprave koje su njegov komad promovirale kao kontroverzan. Neki od kritičara, a i ostalih komentatora tvrdili su da njegova zabavnost zapravo čini Führerove ideje prihvatljivima, dok je još i veći broj suprotstavljenih mišljenja ukazivao na to da autor upravo ukazuje na opasnost od neozbiljnog shvaćanja zločinačkih ideja, podsjećajući da je i pravi uspon na vlast Hitler počeo kao figura koju su mnogi ismijavali.       

  
  
  Tu moguću višeznačnost potencirala je u ovoj predstavi sjajna glumačka interpretacija Dražena Čučeka koji je nijansirano vodio uskrslog Vođu od zaprepaštenosti njemu nezamislivim suvremenim društvom do prilagodbe toj sredini da bi je iskoristio u svoje svrhe. Uz to Čuček je liku koji je prvenstveno zamišljen kao neobično zrcalo u kojem se na satiričan i pomalo groteskan način ogledaju problemi današnjice udahnuo više kompleksnosti i životnosti. Takav protagonist dojmljiv je i u iskazivanju vjerovanja u ispravnost nacističkih ideja, posebno kada žestoko (djelomice čak i opravdano) napada demokraciju. Njegovu ozbiljnost publika prati smijehom, ali ne i s odbacivanjem. Još su virtuozniji Čučekovi prijelazi iz uštogljenosti i dogmatičnosti  političke osobe (koja Hitlera i mimo njegove volje pretvara u vrhunskog komičara) u privatnost u kojoj djeluje potpuno drugačije s razumijevanjem za osobne probleme ljudi koje sreće (naravno ako su Nijemci, osim neonacista za koje drži da su njegove ideje izvrgli ruglu). U tome je vrhunac brižan odnos prema njegovoj tajnici, mladoj darkerici koju Ana Magud efektno tumači kao glumački ravnopravna mu partnerica, sudjelujući u emocionalno najuzbudljivijoj sceni u kojoj priznaje da je saznala kako joj je jedna baka Židovka kojoj je cijela obitelj pogubljena u konclogoru, što Hitler najprije ne može prihvatiti, a zatim se lomi između svojih stavova i osjećaja.

  Ipak takvih trenutaka koji se snažnije odvajaju od stereotipnih odnosa ima premalo, ponajviše stoga što je brojni ansambl u kojem ima mnogo vrsnih komičara najčešće je previše rutinski gradio svoje interpretacije, iako je i tako održao razinu kojom je izazivao smijeh i pljesak publike Među nemalim brojem onih koji su tako zaobišli veći kreativni napor tipičan je primjer Roland Žlabur koji se već na početku karijere proslavio kao iznimni komičar, ali prečesto ponavlja ista glumačka rješenja u različitim ulogama pa tako i ovdje kao popularnog TV-zabavljač turskog podrijetla kojeg je Hitler potpuno zasjenio. Nasuprot njemu sjajni Davor Svedružić svaki put nastoji pronaći nova originalna rješenja, ali čini se da je i on ovaj put bio manje inspiriran ulogom TV-producenta, pa su u tom pogledu ipak zanimljivije bile kreacije koje su kombinirale komiku i ozbiljnost – Mirele Brekalo Popović kao domaćice u hotelu, Jasne Bilušić kao novinarke Bilda i Nere Stipičević kao predstavnice stranke Zelenih. A da Vermesova satira najbolje funkcionira na kontrastu između ozbiljnosti lica i neprimjerenih mu, a time i komičnih situacija pokazala je uspješno i Sanja Marin koja je ulogu glavne urednice komercijalne televizije vrlo uspjelo oblikovala na kombinaciji autoriteta i osjećajnosti (kojom je obuhvatila i Hitlera).

  Ipak čini se da redatelj Marko Juraga nije do kraja osmislio svoj rad s glumcima, te da se unaprijed zadovoljio njihovim gotovim rješenjima, videći da ona osiguravaju u najmanju ruku uspješnu (pa makar i rutinsku) komediju, dok je on pokušavao ostvariti natprosječne vrijednosti u nekim drugim elementima predstave. Uspjelo mu je to nedvojbeno u postizanju brzog ritma, a i vizualne zanimljivosti izvedbe. Njoj je znatno pridonijela i vrlo zanimljiva scenografija Darka Petrovića koja je asocirala na stanicu berlinske podzemne željeznice i to onu navodno izgrađenu od mramora preostalog od izbombardirane kancelarije Reicha. Na tim su se plohama mogle vrlo uspješno projicirati i videosnimke koje su time efikasno rješavale brze promjene prizora. Vrlo uspjeli kostimi Elvire Ulip su precizno sa znatnom dozom invencije određivali društveni položaj, pa i karakter lica, a odmaku od stereotipa pomogli su i oblikovanje rasvjete Igora Šelera i neka originalna rješenja glazbe Anite Andreis. Jedina zamjerka tom zanimljivom vizualnom izgledu predstave prizori su iz televizijskog studija koji su djelovali tako skromno kao da se radi o nekoj našoj lokalnoj postaji, a ne bogatoj njemačkoj komercijalnoj televiziji. No, i pored zamjerki, „Komedijin“ Opet on Timura Vermesa u režiji Marka Jurage ima dovoljno vrijednosti uspjele zabavne predstave kojoj posebnu vrijednost daje izvanredna kreacija tumača glavne uloge Dražena Čučeka.

  
  
  Redatelj: Marko Juraga
  Dramaturginja: Jelena Veljača
  Scenograf: Darko Petrović
  Kostimografkinja: Elvira Ulip
  Autorica glazbe: Anita Andreis Žganec
  Oblikovatelj rasvjete: Igor Šeler
  Scenski pokret: Morana Paškiević
  Suradnik redatelja: Luka Rukavina
  
  Glume: Dražen Čuček, Ivan Magud, Adnan Prohić, Goran Malus, Fabijan Pavao Medvešek, Davor Svedružić, Igor Mešin, Mirela Brekalo Popović, Filip Juričić, Igor Mešin, Vini Juričić, Sanja Marin, Dajana Čuljak, Ana Magud, Ivan Čuić, Ronald Žabur, Jasna Bilušić, Zlatko Ožbolt, Morana Paškiević, Ivan Magud, Nera Stipičević, Boris Barberić, Božidar Peričić
  

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2018.  

Piše: