Apsurd kao dominantno izražajno sredstvo

Scena Zvonimir Rogoz HNK u Varaždinu; Michal Lang Zmijsko klupko, red. Ksenija Krčar

• 
  
  Dramski tekst Zmijsko klupko Michala Langa, češkog dramatičara i redatelja, premijerno je izveden na Sceni Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 9. ožujka, u režiji Ksenije Krčar. Ovaj suvremeni dramski autor, gotovo potpuno nepoznat hrvatskoj kazališnoj publici, ali i praksi (ovo mu je prvo djelo izvedeno u nekoj hrvatskoj produkciji), u Zmijskom klupku piše i ispisuje gust niz situacija i replika, čije je određenje - tematsko, motivsko, a posebice žanrovsko, smišljeno onemogućeno. Naime, okosnica drame trebala bi biti, uvjetno postavljeno, kriminalistička. Tko je i zašto izveo nestanak Vlaste, žene čiji je identitet jednako nemoguće utvrditi, jer se stalno mijenja, kao i verziju priče koja bi logično i cjelovito objašnjavala njezin nestanak. Kakva je uloga zmija i njihovih plastičnih varijanti u tom nestanku, nalaze li se one još uvijek u prostoru u kojem se nestanak navodno dogodio, i uopće, koja je verzija u retrospekciji, rekonstrukciji i misaonom istraživanju Zebe i Malog, uz pokušaje razjašnjavanja policajca Veselog, istinita, postavlja se, zatim usložnjava i varira, a u konačnici ne odgovara. Rezultat tog i takvog kazališnog procesa jest predstava namjerne, smišljene konfuzije i zbunjenosti, čija se začudnost, kao temeljno izražajno sredstvo, temelji upravo na zamagljivanju granica navodne fikcije i navodne zbilje, relativiziranju postojanja objektivne istine u razjašnjenju kriminalističkog zapleta - nečeg što naoko traži objektivan, istinit odgovor na kraju dramskog zbivanja.
  
  Očito smišljeno i namjerno, ostavljen je prostor publici u želji stvaranja osjećaja zbunjenosti i čuđenja, koji prelazi u osvještavanje relativizacije mogućnosti prepričavanja, stvaranja i nedvojbenog slaganja o i oko događaja koji su se možda zbili a možda i ne, a ako su se i zbili, način na koji se to dogodilo nikako nije definitivan i jasan. Lang se, dakle, koristi postavkama oblikovanima u shvaćanjima kazališta, ponajprije Raymonda Queneaua, uporno se i dosljedno poigravajući verzijama, rušeći kanone realističkog pripovijedanja i dramske radnje, u kojima se objektivnost prikazanog nameće kao temeljna postavka, omogućujući jasno diferenciranje prikazanog kao onog što objektivno čini slijed dramske radnje. Takve, koju je moguće opisati i reći – dogodilo se to i to, likovi su se ponašali tako i tako, dakle tematski se predstava bavi tim i tim problemima.

  Postavljajući ovakav okvir, Zmijsko klupko nastavlja u smišljenom zbunjivanju i u onome što bi se, ako je već tematski neodredivo, moglo nazvati njegovim sadržajem. Naime, u ispunjavanju beskrajnih verzija i upornom relativiziranju, Lang upotrebljava apsurd kao dominantno izražajno sredstvo onog što čini te verzije. Na sceni se nižu replike i prizori u čijoj se artikulaciji polazi od zbunjivanja - bilo onog u nekoordiniranim koreografskim rješenjima ili replikama koje prelaze iz jednog diskursa u drugi, bivajući trenutačno refleksivnim, esejističkim razmatranjima o životnim odlukama, strahovima i prošlosti likova, kako bi u drugom trenutku prešle u infantilnost a završile u gubitku smisla; bilo zbog situacije koja je u međuvremenu komplicirana i varirana do nerazumljivosti; bilo zbog namjernog nedostatka upisivanja smislenog sadržaja, a kako bi se ostvarila zbunjenost. Dakle, sve su to postupci poznati iz registara različitih emanacija teatra apsurda, jednako afirmirajući i koristeći ono što bi se uvjetno moglo nazvati njegovom dekonstrukcijskom, kao i promišljajućom komponentom pristupa kazališnom činu. No, tekst tu ne staje nego nudi i sadržaj svojih mnogobrojnih refleksija, koje se kreću od uloge vlasti u društvu, preko pitanja predrasuda vezanih uz zanimanja, sve do značenja upisanih u simbol zmije.
  
  
  
  Očito, Zmijsko klupko je predložak brojnih poticaja, koji se u njihovom dovođenju na scenu smišljeno i kontinuirano koristi variranjem i zbunjenošću kao konstantama svog izražajnog aparata. I koliko god to bio zanimljiv pristup (iako ne i posebno inovativan, što je vidljivo kroz jasno raspoznavanje poticaja), on ga čini složenim i potencijalno problematičnim djelom, osobito u nužnoj pretpostavci inscenacije, a to je komunikacija s publikom. Nažalost, varaždinska inscenacija pokazala je upravo kako slijeđenjem takvih postavki predloška može ostvariti te nedostatke i dovesti do nemogućnosti uspostavljanja komunikacije, makar njezin cilj i ne bio prenošenje sadržaja nego namjerno i smišljeno zbunjivanje (navodnim) sadržajem. U želji komuniciranja i sadržaja (obilježenog apsurdom) i zbunjivanja izvedbenim varijantama te verzijama priče, ostvarena je predstava koja je mnogo više donosila konfuziju i nemogućnost snalaženja, a manje poentirala propitivanje postojanja objektivne verzije apsurdnih događaja oko kriminalističke priče koja je, barem nominalno, tematska okosnica Zmijskog klupka.
  
  Konkretno, to je donijelo brojne promjene koreografskog sloga - od skakanja po ormarima, koji čine elemente bazično salonske i namjerno kičaste scenografije i kostima (Leo Vukelić i Žarka Krpan) i naturalističkih pokreta i replika u nadmudrivanju Zebe, Malog i Veselog, preko esejističkih ulomaka, posebice u razmatranjima osobnosti i seksualnosti likova, do komediografskih zahvata, posebice onih u maniri slapsticka u kretnjama likova na sceni, ali i karikature u njihovoj karakterizaciji. Brojnost različitih postupaka, koje je ovakva koncepcija trebala iznijeti i oblikovati na sceni - u rasponu od teatra apsurda do slapsticka i natrag, uz refleksivnost i zbunjivanje kao format u kojem se prenose, bila je u cjelini previše. Zbog toga se zapravo ni jedan od elemenata nije uspio realizirati u potpunosti nego su svi ostali negdje u okviru djelomične realizacije te oblikovali zbunjenost, no ne kao propitivanje postojanja objektivne verzije događaja nego mnogo više kao nemogućnost snalaženja i komunikacije gledateljima onoga što se pokušalo prikazati.

  Snalaženje četvero glumaca na sceni - Marinka Prge (Zeba), Karla Mrkše (Mali), Ivice Pucara (Veseli) i Ivane Zanjko (Vlasta), otežano brojnim registrima kroz koje se kreću tijekom izvedbe, funkcioniralo je vrlo dobro. Neki od zadataka koje ovakva koncepcija postavlja svakako su fizički (Prgino skakanje po elementima scenografije, jer gotovo cijelu izvedbu provodi na njima u strahu od zmija ili scene prijetnji Veselog drugoj dvojici), vjerojatno i psihički zahtjevni, što oblikuje visoke zadatke baratanja različitim slogovima i izvedbenim varijantama. Iako se u tome uglavnom dobro snalaze, osobito Prga i Zanjko, nešto manje no ne i loše Pucar i Mrkša, glumačkim realizacijama uvelike se nije uspjelo utjecati na cjelinu.

  
  
  Stalno zbunjujući publiku u okviru kriminalističkog zapleta, želeći tako postići propitivanje postojanja jedinstvene, objektivne verzije stvarnosti, Zmijsko klupko postiglo je efekt zbunjivanja, no ne na zamišljenoj i proklamiranoj razini. Zbog toga ostaje potencijalno zanimljiv rad, na trenutke i zabavan, no bez potpunog ostvarenja ciljeva.

  
  

  Redateljica: Ksenija Krčar
  Scenograf: Leo Vukelić
  Kompozitor: Vid Novak Kralj
  Kostimografkinja: Žarka Krpan
  Inspicijent: Sanjin Rožić
  Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
  Fotografije s probe: Darko Gorenak
  
  Glume: Marinko Prga, Karlo Mrkša, Ivana Zanjko, Ivica Pucar
  

  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2018.

Piše: