Greška u koracima

Dječje kazalište Branka Mihaljevića Osijek, Marta Mekovec de Carvalho: Kradljivica ključeva, red: Hrvoje Seršić

• 
  
  Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 10. ožujka 2018. godine praizvelo je lutkarsku predstavu Kradljivica ključeva prema fantasy-romanu i radio-drami Marte Mekovec de Carvalho, a u režiji Hrvoja Seršića. Dramatizaciju potpisuje Nenad Pavlović, scenografiju i lutke Ria Trdin, glazbu Dinko Seršić te oblikovanje rasvjete Igor Elek.  

  Radnja priče smještena je u postapokaliptično vrijeme, kad ljudi od zagađenja bježe s površine zemlje u njezinu utrobu, gdje osnivaju grad tisuću zaključanih vrata Clustrum. Miran život stanovnika grada ubrzo narušava Lampijeva (Ivana Vukićević) vijest o pojavi kradljivice ključeva Agati (Kristina Fančović) koja provaljuje jedna po jedna vrata. Stražarica Mama Mirakul (Inga Šarić) isprva nije zabrinuta, međutim kako se priča razvija, Agata je sve bliža otvaranju i posljednjih vrata koja nitko nikad nije uspio otvoriti. Iza njih se nalazi Tristan (Srđan Kovačević) kojega je Mama Mirakul zaključala kako bi ga zaštitila od nedaća vanjskog svijeta. U pustolovini koja se odvija ispod i iznad zemlje, Agata će pomoć pronaći u Rini (Srđan Kovačević) i Jozefu (Đorđe Dukić), a u priči se još pojavljuje i Vrhovnik grada Clustruma (Lidija Helajz).

  Dječje kazalište Branka Mihaljevića na predstavi je okupilo izvrstan tim koji je trebao jamčiti uspjeh predstave, međutim to se nije dogodilo. Temelj izvedbe kojeg čini dramski tekst pokazao se najslabijom točkom, a kad gradiš kuću na slabim temeljima, rezultat je očigledan. Glavni problem predstavlja odabir obimnog fantasy-romana (koji se može usporediti s Kronikama iz Narnije ili Gospodarom prstenova) za dječju lutkarsku predstavu (3+) u trajanju od 40-ak minuta. Odmah je bilo jasno da će Pavlović imati najteži zadatak, pa uz svu evidentnu volju, trud i vještinu koju je uložio, jednostavno nije uspio stvoriti funkcionalnu i dramaturški logičnu cjelinu. Kompleksnost priče u kontekstu zadanih preduvjeta uvjetovala je nužna velika kraćenja, što je dovelo do gubitka jasnih dramaturških linija i motivacija likova, pa nije jasno tko je Mama Mirakul, zašto čuvaju sva ta vrata, zašto Agata želi otvoriti vrata, koja je uloga Vrhovnika, tko je Tristan i zašto priča završava s njim…, a kako će tek išta od toga pohvatati najmlađi.

  
  
  Seršić, Pavlović i Trdin očigledno su i sami bili svjesni dramaturških problema pa su pokušali nedostatke nadomjestiti vizualnim dojmom, brušenjem lutkarske animacije, glazbom i oblikovanjem svjetla, te su u tim elementima polučili uspjeh, iako je i odabir manekina za glavni lik koji izgovara veliku količinu teksta pomalo problematičan. Cjelokupni vizualni dojam predstave je dojmljiv. Radnja se odvija u stjenovitom podzemlju ukrašenom steampunk elementima koji se izvrsno uklapaju u postapokaliptičnu atmosferu. Scenografija se sastoji od nekoliko lukova s vratima i stjenovitog podesta koji su na kotačima te se kroz promjene scena mogu spajati, odvajati i kombinirati. U sličnom vizualnom stilu oblikovane su i lutke pa je Mama Mirakul velika lutka manekin koju animira troje glumaca te svojom pojavom djeluje uvjerljivo i zastrašujuće, baš kako bi si i zamislili nekog drevnog čuvara vrata u podzemlju. Ostale stolne lutke također slijede stil, pa su blijedih lica, raščupane kose i nose otrcanu odjeću. Osim toga, evidentan je i dobar osjećaj spram ciljane publike što se formalnih karakteristika tiče, pa se tako predstava otvara songom u mraku, dječja pažnja potpuno je zaokupljena pojavom Lampija (lutka s lampicom) koji šara prostorom svojim svjetlom, sadržaj je jezično primjeren… Podjednako zanimljive i efektne su i promjene scena koje se odvijaju pod maglom, svjetlosnim efektima i izvrsnom glazbenom podlogom, a radnja je dodatno obogaćena songovima koji se izvode uživo.

  Animacijske te govorne i glasovne vještine ansambla u izvedbi su šarolike. Kristina Fančović je kao i uvijek koncentrirana, precizna i neprimjetna u animaciji lutke, a problem joj ne predstavlja niti glasovna stilizacija. Ivana Vukićević se vrlo dobro snašla kao nova članica ansambla te animacijom Lampija pokazala kako se imamo čemu radovati u nekim budućim lutkarskim predstavama. Srđan Kovačević je ponovo odradio posao na visokoj razini te sad već dokazao kako je postao neizostavni kotačić svih predstava. Inga Šarić iznenadila je vrlo dobrim usvajanjem vještine animacije kompleksne lutke manekina prilikom koje tri animatora moraju funkcionirati potpuno sinkronizirano, samo je čini se u silnom trudu koncentriranja na animaciju pomalo po strani ostavljala logiku izgovorenih rečenica. Đorđe Dukić briljirao je u zajedničkoj animaciji manekina, međutim u songovima je bio posve nerazumljiv, dok je u samostalnoj animaciji pokazao sasvim drugo lice i gubio preciznost impulsa i zaboravljao na fine nijanse animacije dijelova tijela lutke. Lidija Helajz ostavila je dojam potpune nezainteresiranosti i nespremnosti te je u animaciji kasnila/brzala i griješila, a fokus joj je kontinuirano bježao s lutke na druge aktere.

  
  
  Usprkos pravim redateljskim rješenjima, impresivnom vizualnom dojmu te visokoj razini timske animacije kompleksne lutke, ekipa okupljena oko predstave nije uspjela u temeljnoj nakani – ispričati jasnu priču s početkom, sredinom i krajem. Odabir ovako kompleksnog predloška za dječju predstavu uzrasta 3+ bio je krivi korak na samom početku te je poslije ništa više nije moglo vratiti na pravi put.  

  Dramaturgija: Nenad Pavlović
  Režija: Hrvoje Seršic
  Scenografija i lutke: Ria Trdin
  Asistent scenografkinje: Frane Celić
  Glazba: Dinko Seršić
  Oblikovanje rasvjete: Igor Elek
  Izrada scenografije: Siniša Ardalić, Ria Trdin, Lucija Ulić, Kristina Tokić, Sara Baričević i Lorena Tot
  Izrada kostima za lutke: Maja Marković i Ria Trdin
  Izrada lutaka: Ria Trdin
  
  Izvode: Kristina Fančović, Inga Šarić, Srđan Kovačević,  Ivana Vukićević, Đorđe Dukić,  Lidija Helajz
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2018.

Piše: